ZRCALO VREMENA
Gradnja pićanskog zvonika trajala više od sedamdeset godina
(Arhiva Glasa Istre)
U prvom broju lipnja 1875. godine Naša sloga, poučni, gospodarski i politički list, što se te godine tiska u Trstu, na nekoliko stranica teksta poziva čitatelje na pretplatu Smilja, zabavno poučnog lista sa slikama za mladež, nakladnika Hrvatsko pedagogijsko književnog sbora, Zagreb. To je treća godina bivovanja lista, a urednik je Tomislav Ivkanec (1844.-1912.), pedagog i pisac.
Hrvati srdačno dočekali Cara i Kralja
Lipanjska Naša sloga uglavnom je u znaku posjeta cara i kralja Franje Josipa I. Krku i Cresu, na povratku u Beč iz Dalmacije.
"Stignuo i dan 13. mjeseca. Rano u jutro obilazila svirka, a stanovnici Krka-grada ustali prije nego obično, da pozdrave sunce toga sretnoga dana, da izvjese sagove, zastave, i sve što bi na poljepšanje njihovih kućah słužiti moglo. Već oko devetog sata stadoše dolaziti razne obćine i podobćine uz vihorenje zastavah i srebreni glas narodnih sopilah. Upravo dostojanstven bijaše ulaz vrlih Dobrinjacah. Na čelu im narodna prekrasna trobojnica. Glavar sa starešinstvom stupaju pod sopilama sve dva po dva, a do njih se sklopio liepi broj čilih i krasnih parovah, mładićah i djevojakah, u starinskoj nošnji.
Oko 11. sata, najzadnja prispje neizbrojna povorka sviestnih i rodoljubnih Vrbničanah, dakako pod narodnim barjakom, na kom bijaše vidjeti krasno djelo vješte ženske ruke, te se i oni utabore, prošav u najljepšem redu preko glavnog trga, na polju kraj mora. Osobitu pozornost uzbudi starodrevna nošnja vrbničkih djevojakah. Za 2. satom po podne brodić, što je na daljini izgledao carski parobrod, dade znak, a tad započme neprestana tutnjava mužarah (maškuljah).
Barčice zastavami se poredaju do izvan luke, a na lučnom kamenom mostu, gdje se ponosno dizao dosta liepi šator, čekaše krčki načelnik, da pozdravi Nj. Veličanstvo. U brzo doklopota "Miramar". Kao lastavica doleti careva šajka do mosta. Što bi okom trenuo, nadje se i naš mili Care pod šatorom. A kad je odzdravio načelnikovu pozdravu kao grom zaori iz tisuć? i tisuće grlah urnebesni, dugi, neprekidni Živio… Po službi božjoj podje premilostivl Kralj, i opet dočekan izvan crkve od klicajućega puka u biskupske dvore, gdje su zanj tri najljepše sobe bile baš carski priredjene".
Carev doček u Rijeci 15. svibnja bio je izvanredno lijep i sjajan, piše Naša sloga: "Magjari i Talijani bijahu kod tog dočeka tielo, a Hrvati duša i srdce. Braća Hrvati iz Kraljevine, kao da su hotjeli svjetkovati Carev povratak iz Dalmacije, dodjoše tamo u veliku broju iz bliza i daleka. Tu se našli, da se poklone Caru, i prvi hrvatski dostojanstvenici s banom na čelu, osim mnogih odaslanstvah i drugih javnih licah. A i Caru da bijaše milo viditi tolike Hrvate okolo sebe, pak da jih je veoma blagostivo primio i saslušao.
Hrvatom, koji su vrvili po varoši kao na mravinjaku, zaigralo je i tu srdce kao svuda, gledajuć svojega kralja, pa nemogahu da neudare pozdravljati ga svojim narodnim pozdravom, kličuć mu, gdje bi ga god sretili, najsrdačniji "Živio!" Magjarom i Talijanom nije bila po ćudi ta navala Hrvatah u onaj njíhov zaselak na hrvatskoj zemlji, jer su hrvatski gosti bili dali Rieci za ona dva dana čisto hrvatsko lice… Carev put u Dalmaciju baš nije mogao imati boljega završaja, što ga je imao na Rieci".
Nezadovoljstvo pazinskih podopćina
Naša sloga u svom lipanjskom broju 1875. godine objavljuje poduži dopis o nezadovoljstvu "u puku pazinskih podobćinah, pićanskoj, gračiškoj i krbunskoj". Za što?
"Vaši će se čitatelji spominjati da su pred nekoliko godinah ove obćine bile ukinute, pa sdružene s pazinskom. Naš se je puk protivio tomu sdruženju kao da je već onda slutio iliti ćutio da mu se iz Pazina nije nadati nikakvu dobru. Prijatelji sdruženja su dakako puk mirili govoreć da će se tim umanjiti obćinski troškovi; da će prestati toliki nameti (addizionali); da će škole biti bolje; da će se popraviti ceste i putevi i uzpreći vode; da će podobćine ionako birati svoje zastupnike u obćinsko pazinsko vieće iliti konsilj, a obćinsko vieće i nitko drugi da vlada obćinom; pak da je svejedno imali mi vieće doma ili u Pazinu; al ipak da je bolje imati ga u Pazinu, jer da je u Pazinu ljudi koji znaju i umiju obćinom vladati.
Tako se je eto onda govorilo, pak što se posle dogodilo? Dogodilo se je to da su troškovi mnogo veći; da nameti svako ljeto rastu; da su za dvojicu il trojicu Talijanah što stanuju u tih podobćinah škole talijanske, a prieko 4.484 obćinara Slavena da neimaju ni škole ni učitelja; da u dolini, kud teče Raša, leže pod vodom za svakim daždjem najljepše sjenikose itd. itd.
To nam je eto doneslo sdruženje s Pazinom, akoprem priznajemo i mi da bi bilo moralo uroditi drugim i boljim plodom, jer u jedinstvo stoji sila a ne u pociepanosti.
Ali, kao da to sve nije dosta, pazinsko je zastupstvo učinilo još jednu, kojom se je zamjerilo do kraja svim ovim podobćinam. Čujte, pak se čudite. U rečenih podobćinah ima i neima sedam osam ljudi, koji umiju i talijanski, a sve ostalo nerazumije i negovori nego hrvatski. Pa što je učinilo pazinsko obćinsko zastupstvo? Poslalo nam je pred nekoje vrieme liečnika (mediga), koji nerazumije i neće da razumije nego talijanski! Vi se i vaši čitatelji tomu čudite, pak me pitate, kako izpituje siromašne bolestnike, kad je pozvan da jih lieči.
Ja vam neznam reći kako, ako ne morda na prste, ili nikako, kao da su niema živina. Zato se ljudi i boje, zvati ga k bolniku, jer nije moguće da pravo lieči, tko pravo nezna, što i gdje muči nevoljna bolnika; a i sliep vidi, da toga nemože znati, tko nezna bolnika jasno pitati i s njim se iskreno porazgovoriti. Liečnik i pop je svejedno. Ako itko, to dvoje mora znati jezik puka, s kojim ima posla, ako će da vrše duševno svoju dužnost... Možebit, da on nije poslan simo nego zato, da skrbi za zdravlje i da lieči samo ono par dva Talijanah, što se nahode tu i tamo u spomenutih podobćinah.
Ali, ako je to istina, onda zašto vuče 1000 f. na ljeto iz obćinske blagajne iliti kase, u koju teku i krvavi kmetski žuljevi; zašto ga u tom slučaju neplaćaju sami Talijani iz svojega vlastitoga džepa? … Zato bi reći, da već neživemo u Austriji, nego tamo negdje u Furlaniji… Pa kako ćete, da se puk netuži, kako ćete da bude zadovoljan sa svojimi zastupnici, koje je navlaš zato izabrao, da gledaju njegovu korist, a oni za njega haju i nehaju, kako ste evo vidili vi i vaši štovani čitatelji".
Pićanci sami počeli graditi zvonik
U tri nastavka Naša sloga objavila je podlistak Pićanski zvonik.
"Uprav kad se je radilo o ukinuću biskupije bio je, već padujući zvonik, od striele tako oštetjen, da su se morali zvonovi snivjesiti, i buduć da se bilo bojati, da će se zvonik srušiti, a ruševine bližnje kuće zasuti moradoše ga do temelja razkopati. Svi se onda nadahu, da će se namjesto staroga zvonika odmah zidati novi, a i grofija pazinska, kao okružno načelničtvo, bijaše počela skrbiti, da se, to obavi, zemaljska pako vlada u Ljubljani sliedeće godine polag nacrte gradjevnoga ureda dozvoli u tu svrhu svotu od 1471 f.
Licitacija za to djelo bijaše razpisana jedva dne 10. junija 1879. Pa pošto radi male svote nebijaše nikoga, koji bi bio htio to djelo na se uzeti, početkom g. 1789. su Pićanci sami u smislu odpisa zemaljske vlade od 6. Marča 1786. pod nadzorničtvom i na odgovornost crkvene uprave počeli taj zvonik zidati, pa uzidavši ga do dva sježnja visoko i pribavši mnogo gradiva, ponestade novacah te nemogaše napredovati".
I dogodilo se, budući da nije bilo dovoljno novaca, da se cijelih deset godina nije ništa učinilo!
"Nu najzad dojde na red i zvonik, poslje se bio od godine 1798. dosta napočivao. Gradjevni je najme c. k. ured u Pazinu naredio novi nacrt, usljed koga je sadašnje crkveno upraviteljstvo putem biskupskoga Ordinariata od c. k. Namjestničtva u Trstu dne 15. Maja 1870. dozvoljenje izprosilo, da smiju to djelo dókončati. U tu svrhu bi držana dne 9. Februara 1871. licitacija u Pazinu, pa je na taj dan g. Ferd. Struzzi iz Trsta djelo na se uzeo; na 10. Marča iste godine počeo, a do 11. Oktobra 1872. u toliko dovršio, da je na taj dan bio osobnom pomoću sadašnjega Plovana i Dekana, (č. gosp. Jakova Starihe), križ nanj usadjen i tako zvonik poslje 74 godinah na obće zadovoljstvo visini od 22 sežnja, 2 nog. dovršen, bez da bi se bila, hvala Bogu, u sve vrieme gradjenja ikakva nesrića dogodila".
Zvona nisu odmah postavljena na novi pićanski zvonik. Učinjeno je to 1875. godine. "I sbilja poslje 89 godinah bjehu postavljena zvona na novi zvonik na 8. i 9. Marča t. g. Poduzetnik toga djela je bio g. Leandar Kamus, pa je primio za to djelo plaću od blizu 800 for. Na taj dan bilo je veliko veselje i zadovoljstvo u pićanskom pučanstvu. Dobrostivi i svemogući Bože daj, da bi ta liepa zvona još mnogo i mnogo godinah ne samo dobre pravovjerne Kršćane na spasonosnu služba božju pozivala, nego da bi kroz svoj liepi i jaki glas razuzdane i bogopsovne jezike obuzdala, a otvorila ona ušesa, koja su za rieč božju gluha. Budi sve na vazda veću slavu Božju. Amen.
Na uzašastje Gospodinovo dne 6. Maja 1875. godine".
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
