sve istarske rijeke
Dragonja, Mirna, Raša, Pazinčica i Boljunčica - najpitoresknije prirodne ljepote kojima se možemo dičiti na istarskom poluotoku
(Privatna arhiva)
Istarski poluotok iznimno je bogat vodotocima, ima čak četiri rijeke i rječice, a neke od njih, napose najduža istarska rijeka Mirna, dugo je bila plovna. Vodotoci čine jedinstvene slapove, jedinstvenih prizora i ljepotom dodatno krase Krasnu zemlju, Istru milu.
Rijeka Dragonja izvire u Sloveniji kod naselja Popeter (općina Koper), teče sjeverozapadnom Istrom i ulijeva se u Piranski zaljev (Savudrijska vala). Duga je 28 km i dijelom svoga toka predstavlja granicu između Hrvatske i Slovenije. Ima osamnaest desnih i trinaest lijevih pritoka, među njima su najvažnija desna pritoka Pinjevec i lijeva Argila.
Rijeke stvaraju granice
Karakteristični su mnogobrojni brzaci, virovi, šljunčare i slapovi. Poznati su slapovi na Škrlinama, na pritoku Pasjoku i na potoku Supotu pod Koštabonom. Donji tok velika je naplavna ravnica s melioriranim poljoprivrednim površinama. Tu je Dragonja regulirana i preusmjerena u umjetno korito potoka Sv. Odorik, dok po nekadašnjem koritu u more teče desni pritok Drnica.
Područje neposredno uz rijeku nije bilo naseljeno, tek su na njemu povremeno živjeli mlinari. Krajem 19. st. postojala su 22 mlina. Zbijena naselja, zbog zaštite od poplava, smještena su na povišenom terenu.
Donji tok Dragonje nakon Drugog svjetskog rata postaje granica između Hrvatske (bujski kotar) i Slovenije (koparski kotar), a 1991. godine i osnova državne granične crte.
Granica između Hrvatske i Slovenije bila je definirana na rijeci Dragonji, koja je plavila Sečovsko polje, Drage te solane na ušću Dragonje. Kanal Sv. Odorika, koji je prokopan 1905. godine, rekonstruiran je nakon Drugog svjetskog rata radi odvodnje viška voda u suzbijanje poplava, a ne radi pomicanja granice.
»Pomicanje granice s prirodnog toka rijeke Dragonje na kanal Sv. Odorik prilikom utvrđivanja granica 1954. godine, nakon ukidanja Slobodnog teritorija Trsta Londonskim memorandumom, izazvano je tek dovršenom regulacijom rijeke Dragonje. Razlog je to zašto se kanal sv. Odorika počeo nazivati Dragonjom, dok se prirodni tok Dragonje nazvao Stara Dragonja. Slovenija je odredila novu granicu na osnovi regulacije toka rijeke Dragonje bez ikakvih zakonskih akata i odluka ni na jednoj razini, ni državnoj ni republičkim, koje bi takvu odluku legalizirale i institucionalizirale, stoga je ona nelegalna u okviru tada važećih ‘avnojskih granica’ i kao takva nevažeća. Republika Hrvatska time je nelegalno zakinuta za 390 hektara svog državnog teritorija između rijeke Dragonje i kanala sv. Odorika«, navodi politologinja dr. sc. Tatjana Tomaić.
Rijeka Raša nastaje spajanjem Krbunskog i Vlaškog potoka kod Potpićna, u južnom dijelu polja Pićanski dolinji lug. Porječje je vrlo složeno. Najsjevernija pritoka je Letajski potok, koji ima izvorište južno od Paza na visini oko 300 m/nv i koji nizvodno prima čitav niz povremenih bujičnih tokova.
Slijede Gradinski i Krbunski potoci koji zajedno s Letajskim tvore Vlaški potok. Desne pritoke su Grajanski, Gologorički i Švički potoci koji zajedno daju južni Krbunski potok.
Mirno ulazi u Raški kanjon visine do 300 metara, širine 100-300 metara, dužine oko 19 km.
Ako glavnom toku Raše od 23 km dodamo gornji tok Letajskog potoka, ukupna dužina Raše je oko 35 km.
Na desnim pritokama nalaze se tri zanimljiva slapa: Benkovski slap, kod mjesta Most Pićan na Grajanskom potoku, visina oko 16 metara; slap Sopot, kod sela Floričići na Švičkom potoku, visine 8 metara; Gologorički slap visine 3 metra i jezero kod zaseoka Lukačići.
U pisanim dokumentima spominje se kao Arsia kada je predstavljala etničku i političku granicu. Zanimljivo, dok nije postojala cesta Barban-Labin, kanal se prelazio na mjestu Pisak, do kojeg se dolazilo preko Puntere. Pisak je početkom 17. st. bio poznat po ideji o izgradnji solana i iskorištavanju soli, a ondje je postojalo i uzgajalište riba. U prošlosti se u dolini Raše pokušala proizvoditi i riža.
Najduža istarska rijeka
Rijeka Mirna je najduža rijeka u Istarskoj županiji, dužine 53 km, izvire podno Huma na Buzeštini. U izvorišnom dijelu prolazi kroz selo Kotli, koje je jamačno ime dobilo po kotlastim udubinama koje je Mirna izdubila protječući kamenim koritom. U Kotlima je u samom kanjonu rijeke malen kameni mlin, posljednji od ukupno šezdesetak mlinova koji su nekad radili duž cijelog toka Mirne i njenih pritoka.
Po izlasku iz kanjona u Mirnu utječe Draga i one zajedno protječu Buzetskom dolinom podno Buzeta. Prošavši kroz Kamena vrata, Mirna ulazi u 200 metara dubok kanjon kojim protječe idućih šest kilometara. Upravo ovaj dio rijeke mnogi smatraju najljepšim.
U dolini rijeka slobodno krivuda s jedne na drugu stranu. Budući da učestale poplave u dolini nisu dopuštale poljoprivredne djelatnosti, livade nizvodno od Minjere (prvi rudnik piritiziranog boksita u Europi) uglavnom su se koristile kao sjenokoše i kao paša za stoku okolnih sela. Ovdje je ušće Bračane, jedne od važnijih Mirninih pritoka. Podno strme padine stijene Kuka, dolina se naglo proširuje. S desne strane smjestile su se Istarske toplice.
Rijeka nizvodno ima vrlo blagi pad pa teče mirno i polako, po čemu je vjerojatno dobila ime. Ulazi u Motovunsku šumu gdje joj se pridružuje rječica Butoniga. Potom Mirna izlazi na otvoreno te gotovo ravnim kanalom teče sve do ušća kod Novigrada.
Nekad krivudav tok sada je većim dijelom reguliran i izravnat, posebice na dionici od Istarskih toplica do Ponte Portona. Ondje staro korito rijeke i dalje postoji, ali je gotovo potpuno suho. Taj stari tok je također na nekoliko mjesta presječen prometnicama.
Osim pritoka (Draga, Rečina, Botonega, Bračana) ima na desetke bujičnih povremenih tokova na kojima se nalazi 17 slapova visine do 30 metara. Na svom toku vodama se nadopunjava iz tri kraška izvora: sv. Ivan kod Buzeta, sv. Stjepan kod Istarskih toplica te izvor Gradole u donjem toku.
Spomenimo tek nekoliko atraktivnih slapova na vodotoku Mirne: Zagona, koji je visok pet metara, slijedi slap Bačve visok 8,8 metara (u blizini su napuštena rudarska okna, ugljenokopi su pokrenuti 1854. godine i bili su otvoreni svega nekoliko mjeseci. Slap Vela peć je najveći, visok čak 26,5 metara, a širok 5,6 metara. Nakon kratkog uspona slijedi slap Mala peć u čijoj je blizini Napoleonov most.
Dolina Mirne, zvana Valeron, najplodniji je dio istarskog poluotoka. Prve projekte za meliorizaciju Valerona izradila je Mletačka Republika u 15. st., produbila je i očistila bočne kanale i riječno korito, ali u prvom redu radi održavanja plovnosti Mirne.
Grožnjanska luka
Za vrijeme Rimskog Carstva rijekom Mirnom plovilo se vjerojatno sve do Buzeta. U srednjem vijeku bila je plovna do luke Baštija podno Grožnjana, a manjim se brodovima moglo stići čak i do kaštela Petrapelosa.
Baštija je poslije luke na ušću Mirne, Antenal, bila značajna grožnjanska luka i u uporabi sve do konca Prvog svjetskog rata. Venecija je Grožnjan tretirala kao pomorsku općinu, jer je Baštija, glavna grožnjanska luka na rijeci Mirni u podnožju grada, bila važnim čimbenikom sjeverozapadne Istre. Iz Baštije se putem velikih catara i barkona, kojima su upravljali jaki splavari iz Bolare i Kostanjice, odvozio kamen, drvo, žito i stoka do morske luke u Tarskoj vali, a onda u bijeli svijet. Na povratku u Baštiju splavari su za vjetrovitih dana uz pomoć jedara, a inače snagom mišica i magarećom zapregom s jedne i druge obale rijeke, dovlačili pijesak i živežne namirnice za potrebe Grožnjana, Kostanice, Oprtlja i ostalih obližnjih sela i gradića Gornje Bujštine. Do cilja roba je stizala karavanama zaprežnih kola.
U Vižinadi, na zidu nekadašnjeg fontika na glavnom trgu, stoji ploča s baštijskim cjenikom prijevoza za različite vrste proizvoda kojima se trgovalo.
Crkva Majke Božje od Baštije sagrađena je u 15. st.
Tijekom gradnje Istarskog ipsilona, preko rijeke je sagrađen most (1378 m), a odmah na ušću nalazi se stari most Antenal. Most P?nte Port?n (Ponteporton, Porte Porton, Vela vrata), koji prelazi rijeku Mirnu između Vižinade i Buja, vjerojatno je postojao već u rimsko doba, kad je preko Mirne prelazila Flavijevska cesta (Via Flavia).
Na brežuljcima iznad riječne doline Mirne leže Buzet, Motovun, Završje, Grožnjan, Oprtalj, Sovinjak, Vrh i dr.
Najduža istarska ponornica
Boljunčica je potok (rječica) i najznačajniji vodotok u sjeveroistočnom dijelu Istre dužine oko 33 km i toka pretežito u smjeru sjever - jug. Izvire kod sela Lesišćine (Španjerija), na izvorištu koje je rašireno na nekoliko četvornih kilometara s više izvora i bujičnih potoka. Nakon desetak kilometara toka na južnom dijelu Boljunskog polja s lijeve strane pridružuje se Rušanski potok koji sa sobom nosi vode cijelog niza bujičnih tokova s obronaka Učke.
Spajanje tih potoka događa se na 90 m n/v, a nakon toga korito Boljunčice ulazi u kanjonski tjesnac gdje je sagrađena brana Letaj, koja štiti od poplava oko 2000 ha obradivih površina.
Boljunčica ulazi u prostranu dolinu Čepićkog polja(nekad Čepićkog jezera) koje je duljine 8 km i prosječne širine 3 km. Uvjetno, Boljunčica se može svrstati u ponornice.
Pazinčica (Pazinski potok) najduža je istarska ponornica. Izvire iz tri potoka: Borutskog potoka, Lipe i Rakovog potoka koji se kod Cerovlja spajaju u jednu rječicu. Dužina glavnog vodotoka koji tvori Pazinčicu do njenog ponora podno Pazina iznosi oko 18 km. Dio toka Pazinčice reguliran je kod Cerovlja radi zaštite okolnog poljoprivrednog područja riječne doline.
Zarečki krov jedan je od najmarkantnijih slapova u Hrvatskoj. To je zapravo prostrana pećina koja podsjeća na krov, iznad koje Pazinčica stvara desetak metara visoki slap koji se ulijeva u isto toliko metara duboko jezero. U geološkoj prošlosti Pazinčica je nadzemnim tokom otjecala u Jadransko more i formirala Limsku dragu. Limski kanal je zapravo negdašnje potopljeno ušće Pazinčice.
Danas se završetak površinskog toka nalazi u Pazinskoj jami. Istraživanja ponora pokazala su da se vode Pazinčice nakon poniranja ponovno pojavljuju na izvorima uz dolinu Raše.
Kroz povijest Pazinski ponor privlačio je pozornost brojnih istraživača iz cijeloga svijeta i mnogima rasplamsavao maštu. Najpoznatiji među njima je Jules Verne, pisac znanstvenofantastične književnosti, koji je napisao roman »Mathias Sandorf« gdje je zaplet radnje smješten upravo u imaginarna prostranstva Pazinske jame.
Pazinski ponor zaštićen je kao značajni krajobraz i uređen je za posjećivanje.
Spomenimo da su najpoznatije rijeke ponornice u Hrvatskoj: Vrljika, Gacka, Jaruga, Krbava, Lika, Ombla, Pazinčica, Dobra i Drežnica.
Isušeno Čepićko jezero
Čepićko jezero, na starim zemljovidima javlja se pod više imena: Kožljačko jezero, Zhepizer See, Sisolsko jezero, Gessaro. Jezersko dno bilo je na koti od 24 metra nadmorske visine. Boljunšćica (Boljunšica) je u ledenom dobu s flišnog područja doplavljivala nanose čime je začepila prirodni ponor. Začepljenjem mjesta otjecanja voda se zadržavala, polje je poplavljivano i postupno se pretvorilo u jezero. Voda je u jezeru bila skoro cijelu godinu. Jezero je površinom ovisno o dotoku vode iz slijeva Boljunčice i oborinama variralo između 5,4 i 8,6 km2, a dubina od 1 do 2,5 metra.
Prostor Čepićkoga jezera u drugoj polovici 17. st. slikovito opisuje polihistor Janez Vajkard Valvasor, ističući da je »Čepićka zemlja obdarena s mnogo dobra vina, žita, a i s mnogo sijena. Tamo knezovi Auersperg uzgajaju i kobile. Tu ima mnogo šuma, divljači i ptica, a osobito mnogo fazana. Ali zrak toga kraja prilično je daleko od toga da bude zdrav jer preblizu toj zemlji leži jezero«.
O isušivanju Čepićkog jezera razmišljalo se dugo. Jezero je navodno bilo muljevito i malarično leglo komaraca i nezdrave klime.
U siječnju 1928. godine počelo je kopanje vanjskih kanala, kada je probijan tunel (4.550 m) od jezera do Plominskog zaljeva. Radovi su trajali 4 godine. Brana ispred ulaznog portala probijena je 11. prosinca 1932. godine.
U siječnju, 1933. godine sva voda je istekla, da bi već istoga ljeta počela melioracija i uređenje poljoprivrednog zemljišta.
Proces melioracije dovršen je 1970. godine izgradnjom 35 metara visoke, 90 metara dugačke brane Letaj.
Istra ipak nije ostala bez jezera: 1988. godine izgrađeno je akumulacijsko jezero Butoniga (Butonega). Glavni pritoci jezera su rječica Butoniga, Dragućki i Račički potok.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
