Izvršenje smrtne kazne dušikom, 25. siječnja ove godine u američkoj saveznoj državi Alabami, ući će u povijest: ova metoda do sada nikada nije korištena nigdje u svijetu. K tomu, osuđenik Kenneth Smith jedan je od rijetkih Amerikanaca koji su preživjeli prvi pokušaj pogubljenja.

Smrtna kazna trebala je biti izvršena 2022. godine, poslije više od 30 godina zatvora, ali mu nisu uspjeli postaviti kanilu, kako bi mu mogla biti ubrizgana smrtonosna injekcija.

Najdemokratskija zemlja na svijetu

Sada u drugom pokušaju, usmrćen je dušikom, što je odjeknulo u svekolikoj javnosti, smatrajući da je ta metoda nehumana i nedovoljno istražena da bi se mogla primijeniti.

Iako ih smatraju »najdemokratskijom zemljom na svijetu«, SAD su jedna od rijetkih zemalja koja izvršava smrtnu kaznu u 32 od 54 saveznih država. Način egzekucije ovisi o samim državama, a najčešće se provodi smrtonosnom injekcijom, pa strijeljanjem, vješanjem, te električnom stolicom i plinom.

Brutalna smrt na kotaču (Foto: Wikimedia)

Prvo pogubljenje u SAD-u zabilježeno je 1608. godine u Virdžiniji.

Iako američki Vrhovni sud nikada nije oborio pogubljenje kao neustavnu, države su s vremena na vrijeme pokušavale taj proces humanizirati, pitajući se mogu li se pogubljenja provesti na »manje barbarske načine«.

Patolog Jaya Chapmana, koji je sebe opisao kao »stručnjaka za mrtva tijela«, smatrao je da bi smrtonosna injekcija trebala zamijeniti električnu stolicu. Smrtonosnu injekciju prvi je upotrijebio Teksas 1982. godine. Zanimljivo da se u pronalasku »manje barbarskih načina« uključio slavni američki izumitelj Thomas Edison (1847.-1931.) koji je ustupio svoj tehnički laboratorij da bi se na životinjama ispitala učinkovitost električne stolice.

Kada spominjemo imena, recimo da je čuvenu giljotinu predložio francuskoj vladi 1789. godine liječnik Joseph-Ignace Guillotin, protivnik smrtne kazne. Smatrao je da druge naprave (sjekire, mačevi) ljude dodatno muče, dok je giljotina brza i učinkovita, a time i humanija. Giljotina je prvi put primijenjena 1892. godine, a tijekom revolucije na tisuće je Francuza izgubilo glavu pod njenom oštricom. Francuska je ukinula giljotina 1981. godine kada je ukinula smrtnu kaznu.

Ukidanje smrtne kazne u Hrvatskoj

Hrvatska je Ustavom, koji je donijet 22. prosinca 1990. godine (Božićni ustav) ukinula smrtnu kaznu, po načelu »svako ljudsko biće ima pravo na život«.

U Hrvatskoj je od 1918. pa do propasti bivše Jugoslavije na smrt osuđeno 1.922 osoba, od toga 722 u Zagrebu. To su, ipak valja napomenuti, nepotpuni podaci koje je godinama prikupljala udruga Srbija protiv smrtne kazne. Podaci nisu potpuni pogotovo za razdoblje od 1944. do 1951. kada su se smrtne kazne najčešće dosuđivale tzv. državnim neprijateljima. Procjenjuje se da je novi komunistički režim izrekao »neprijateljima naroda i države« oko 10 tisuća smrtnih presuda.

Vješanje je u Jugoslaviji (pa tako i u Hrvatskoj) ukinuto 1959. godine. Od tada su se smrtne presude obavljale strijeljanjem i to bez prisustva javnosti. Posljednja smrtna kazna u Hrvatskoj izvršena je u Karlovcu, 29. siječnja 1987. godine, nad Dušanom Kosićem, koji je četiri godine ranije okrutno ubio četveročlanu karlovačku obitelj Matijević.

Smrtna kazna nije u duhu katoličkog nauka

Prisjetimo se i jedne smrtne kazne koja je izrečena 1929. godine u Istri, kada je Istra bila pod upravom fašističke Italije. Riječ je o Vladimiru Gortanu (1904.-1929.), seljaku iz Berma, koji je strijeljan 16. listopada 1929. godine u Puli, u blizini morske uvale koja danas nosi njegovo ime, Gortanova uvala. Gortan je bio član tajne antifašističke organizacije TIGR (Istra-Trst-Gorica-Rijeka). Uoči fašističkoga parlamentarnog plebiscita koji su talijanske vlasti organizirale u ožujku 1929., a na koji su pod prisilom bili pozvani i Hrvati i Slovenci Istre, uslijedila je oružana akcija na cesti Kašćerga–Beram. U metežu i sukobu s vodstvom povorke koja se kretala na izborna mjesta u puškaranju smrtno je ranjen Ivan Tuhtan. Specijalni sud za zaštitu države, premješten u toj prilici iz Rima u Pulu, za Tuhtanovu smrt okrivio je i osudio Gortana. Njegovi posmrtni ostaci preneseni su 1953. godine u monumentalnu grobnicu podno Berma.

Vješala za evangeličkog biskupa

Nakon završetka Drugog svjetskog rata komunistički režim u tadašnjoj Hrvatskoj i Jugoslaviji nije se očito »usudio« osuditi na smrt vješanjem zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, najvišeg predstavnika Katoličke crkve u Hrvatskoj. Osuđen je na 16 godina zatvora s prisilnim radom i na gubitak građanskih i političkih prava na daljnjih pet godina. Kad je presuda izrečena, 11. listopada 1946. godine, u sportskoj dvorani u Zagrebu, koja je pretvorena u sudnicu, uslijedio je pljesak. Nadbiskup Stepinac preminuo je 1960. godine u rodnom Krašiću u zatočeništvu.

Vlast nije podlegla pritisku javnosti da Stepincu stave omču oko vrata, a takvih je zahtjeva bilo. Iz slučaja književnice i urednice Side Košutić (1902.-1965.) saznajemo da je u Nakladnom zavodu Hrvatske sastavljena predstavka, upućena Vrhovnom sudu, u kojoj se tražila smrtna kazna za optuženog zagrebačkog nadbiskupa. Košutić je odbila potpisati predstavku i zato dobila trenutni otkaz u Nakladnom zavodu Hrvatske, gdje je u to vrijeme radila.

Godinu dana ranije nova komunistička vlast nije se libila na smrt osuditi nekoliko crkvenim visokorangiranih prelata, koji nisu bili iz redova Katoličke crkve.

Vojni sud Komande grada Zagreba na smrt vješanjem osudio je 29. lipnja 1945. godine dr. Philippa Poppa (r. 1893.), prvog biskupa Evangeličke crkve u Hrvatskoj. Uhićen je pod optužbom za suradnju s njemačkim okupacijskim snagama i hrvatskim vlastima NDH. Više tisuća građana Zagreba bezuspješno je uputilo novim vlastima molbu za njegovo puštanje na slobodu. Molba nije uslišana, štoviše, komunističke vlasti proglasile su Evangeličku crkvu »neprijateljskom njemačkom fašističkom organizacijom«.

Tada je smrtna kazna dosuđena i Grigoriju Ivanoviču Maksimovu Germogenu (r. 1861.), Ismetu ef. Muftiću (r. 1886.) i Spiridonu Mifku (r. 1902.).

Germogen je bio prvi poglavar Hrvatske pravoslavne crkve, ustoličen 1942. godine u Zagrebu. Muftić je pak bio istaknuti muslimanski teolog, zagrebački muftija, odnosno poglavar Islamske vjerske zajednice grada Zagreba, a Mifka episkop eparhije sarajevske Hrvatske pravoslavne crkve.

Svi su oni osuđeni na smrt vješanjem, a presuda je izvršena sutradan, 30. lipnja 1945. godine.

Giljotina, brza i humana smrt...

Smrtna kazna razvila se iz takozvane krvne osvete, nepisanog pravila u zajednicama i plemenima koje su živjele prije nekoliko tisuća godina. Postupalo se po načelu oko za oko, zub za zub.

U Tori se navodi niz vjerskih, društvenih i seksualnih prekršaja za koje se određuje smrtna kazna, a koji su smatrani kao prijetnja egzistenciji čitavom narodu: fizičko zlostavljanje roditelja, vračanje, štovanje i pridavanje žrtve drugim bogovima, preljub, homoseksualnost, incest, spolni odnos tijekom mjesečnice.

U Rimskom Carstvu kršćani su tijekom tristo godina bili sustavno proganjani. U to vrijeme odbijali su bilo kakav oblik nasilja koji je rezultirao usmrćivanjem. Ali, nakon što je car Konstantin 313. godine službeno dopustio kršćanstvo i ono je 380. godine postalo državnom religijom, provođenje smrtne kazne od strane carstva nije opadalo, već je naprotiv raslo, a Crkva je u tome aktivno sudjelovala.

Opozicija i ukidanje pogubljenja

Istočno Rimsko Carstvo od 8. st. postupno je reduciralo provođenje smrtne kazne i zamjenjivalo kaznama poput odsijecanja noseva i ušiju da bi na taj način proveli jednu vrstu pedagoškog utjecaja na populaciju. U kasnijem srednjem vijeku, kada su postupno sve više bili ugroženi moć, položaj i monopol pape, careva i plemstva rasla je i učestalost smaknuća i njihova okrutnost. Tome su najviše pridonijeli lov na vještice te inkvizicija.

Tek u 18. st. razvila se opozicija smrtnoj kazni, a tome je znatno doprinio i talijanski književnik Cesare Bonesano de Beccaria (1738.–1794.) sa svojim djelom »O zločinima i kaznama« (Dei delitti e delle pene,1764.). Ovaj začetnik modernog pristupa kaznenom pravu, protivio se primjeni torture i smrtne kazne, arbitrarnim i nerazmjernim kaznama, zalagao se za načelo zakonitosti (nulla poena sine lege) i poštivanje osnovnih ljudskih prava optuženika. Držao je da cilj kaznenopravnog sustava treba biti prevencija, a ne kažnjavanje, te da će prosvjećivanje i poboljšanje životnih uvjeta dovesti do pada kriminalitet.

U 19. i 20. st. sve više filozofa i književnika zalaže se za ukidanje smrtne kazne. Formiraju se različite međunarodne organizacije kao Ujedinjeni narodi za održavanje mira i sigurnosti u svijetu, širenje tolerancije i promicanje poštovanja ljudskih prava i osnovnih sloboda čovjeka te mnoge nevladine organizacije koje obavljaju djelatnosti od javnog interesa, odnosno djeluje za opće dobro.

Do kasnog srednjeg vijeka to su bila pojedinačna pogubljenja: razapinjanja, nabijanja na kolac, giljotiranja, spaljivanja na lomači sve dok se u posljednjih tristotinjak godina nije pribjeglo masovnim pogubljenjima čitavih naroda, poznatim pod nazivom – genocid.

Odrubljivanje glave mačem bila je često povlastica privilegiranih pojedinaca i plemstva. Tijekom povijesti je smrtnu kaznu provodila obično jedna, samo za taj posao, određena osoba - krvnik. On i njegova obitelj u mnogim su kulturama bio omraženi, izbjegavao se kontakt s njima i postavljalo ih se nisko na društvenoj ljestvici usprkos činjenici da je izvršavanje smrtne kazne u većini kultura bilo slavljeno kao javni prizor. Iz tog razloga su najčešće nosili maske preko lica i njihov pravi identitet bio je poznat samo malom broju ljudi.

Katolički nauk i smrtna kazna

Nauk Katoličke crkve o smrtnoj kazni stubokom se tijekom dvije tisuća godina promijenio. Sve do pontifikata aktualnog pape Franje tradicionalni nauk Crkve »ne isključuje utjecanje smrtnoj kazni kada je ona jedini mogući put da se efikasno obrani život ljudi od nepravednog napadača« (Katekizam Katoličke crkve, 1997.).

Apsolutno »ne« provođenju smrtne kazne rekao je papa Franjo u svibnju 2018. godine kada je odobrio promjenu Katekizma Katoličke crkve u članku koji se odnosi na smrtnu kaznu. U novoj formulaciji stoji da, iako se dugo smatralo da je smrtna kazna primjeren odgovor na težinu određenih zločina i prihvatljiv način čuvanja općega dobra, danas, kada »postoji rastuća svijet da dostojanstvo osobe nije izgubljeno čak niti nakon počinjenja ozbiljnih zločina« i kada je zaštita građana osigurana učinkovitijim zatvorskim sustavima, »Crkva uči, u svjetlu Evanđelja, da je smrtna kazna nedopustiva jer se radi o napadu na nepovredivost i dostojanstvo osobe«.

Ovom uredbom Katolička crkva definitivno isključuje kazneno smaknuće kao konačnu mjeru u zaštiti osoba i općeg dobra. Time je ujedno zaključen proces promjene i napretka poimanja smrtne kazne kroz povijest Katoličke crkve.

Smrtne kazne u 2020. godini

Prema izvještaju Amnesty Internationala o smrtnoj kazni za 2020. godinu, više od dvije trećine svijeta ukinulo je smrtnu kaznu u zakonu ili praksi. Ukupno 108 zemalja potpuno je ukinulo smrtnu kaznu za sve zločine, 28 zemalja je faktički ukinulo smrtnu kaznu tako što niti jednu nije izvršilo u posljednjih 10 godina, dok je 55 zemalja zadržalo smrtnu kaznu za opći kriminalitet.

Najmanje 483 osobe su pogubljene 2020. godine (ne računajući Kinu, Sjevernu Koreju, Siriju i Vijetnam), što je najniža brojka koju je Amnesty International zabilježio u posljednjem desetljeću. Broj egzekucija u 2020. godini smanjen je za 26 posto u odnosu na 2019. godinu, kada je registrirano njih 657, i za 70 posto u odnosu na najveći broj pogubljenja, njih 1.634, koje su prijavile međunarodne grupa za ljudska prava 2015. godine.

Četiri zemlje – Iran (najmanje 246), Egipat (najmanje 107), Irak (najmanje 45) i Saudijska Arabija (27) – izvršile su 88 posto svih poznatih pogubljenja 2020. godine.

Zabilježeni globalni zbir ne uključuje tisuće pogubljenja za koja Amnesty International vjeruje da su izvršena u Kini, gdje su podaci o smrtnoj kazni klasificirani kao državna tajna. Kina se inače smatra najvećim egzekutorom u svijetu.

Među 483 osobe za koje se zna da su pogubljene 2020. godine bilo je šesnaest žena, međutim, procjenjuje se da je najmanje 800 žena osuđeno na smrt širom svijeta.

Neke ekstremne metode pogubljenja

Bacanje s velike visine

Ova metoda jedna je od najstarijih, najjeftinijih i najjednostavnijih. Za nju nije potrebno imati neke posebne alate: dovoljno je imati neku visoku liticu. Prvi književno opisani slučaj pogubljenja bacanjem s litice zabilježio je u 6. st. prije Krista starogrčki autor bajki Ezop.

Razapinjanje

Ova je metoda bila jedna od najužasnijih oblika pogubljenja. Primjenjivala se od 4. st. prije Krista, najviše kod Perzijanaca i Rimljana. Osuđenik je bio vezan ili zakucan čavlima za drveni krst i ostavljen da visi.

Smrt na kotaču

»Katarinin kotač« bila je poznata sprava za pogubljenje u srednjeg vijeku i koristila se do kraja 19. st. Nastala je u staroj Grčkoj, ali koristila se u cijeloj Europi, tako da se žrtva vezivala za drveni kotač sa raširenim udovima. Potom bi se čekićima lomile kosti osuđeniku dok se kotač okretao.

Ispaljivanje iz topa

Žrtve ove metode pogubljenja zapravo nisu doslovno ispaljivane iz topova već su vezane ispred otvora topovske cijevi. Tu metodu osobito su favorizirali Britanci dok su gušili pobune u svojoj najvažnijoj koloniji Indiji.

Komadanje

U 19. st. korištena je metoda po kojoj bi žrtvu objesili naopačke i potom je rasjekli. Glavu bi ostavili za kraj. Na Balkanu je poznato da su Turci nabijali zarobljenike na kolac.

Kuhanje do smrti

Ovaj način pogubljenja bio je uobičajen u Europi u 16. st. Kuhanje osobe do smrti bio je dugotrajan i bolan način za odlazak na onaj svijet.

Gušenje u pepelu

Osuđenik na smrt ovom metodom bio bi zatvoren u malu prostoriju ispunjenu pepelom koji se neprestano miješao sve dok se žrtva ne bi ugušila. Gušenje u pepelu prakticiralo se od 5. st. prije Krista u Perziji. Do sličnih ideja došli su i stanovnici pretkolumbovske Srednje Amerike koji su udisanjem pepela pogubljivali osobe optužene za homoseksualnost.

Smrt s tisuću rezova

Smrti s tisuću rezova osmislili su drevni Kinezi. Tijelo žrtve bi se rezalo komad po komad. Taj način izvršenja smrtne kazne prakticirao se diljem Kine više od tisuću godina, a zabranjen je tek u posljednjim danima Carstva na početku 20. st..

Judin stolac

Jedno od bolnih pogubljenja bio je tzv. Judin stolac. Riječ je o tronošcu koji izgleda poput barske stolice samo što umjesto ravnog sjedišta ima željezni vrh u obliku piramide. Žrtvu bi se skinulo do gola, vezalo i posjelo na stolac kako bi zašiljeni vrh ušao u anus optuženika. Mučitelji bi satima nabijali osuđenika na taj stolac.

Kamenovanje

Praksa kamenovanja provodila se ponajviše u zemljama u kojima se primjenjivalo ili se još uvijek primjenjuje islamsko šerijatsko pravo, budući da se u islamskim vjerskim spisima ta metoda smatra odgovarajućom kaznom za preljub. Ponekad se kamenovanje provodilo nakon što bi se žrtva zakopala u zemlju: muškarci do pojasa, a žene do vrata.

Kupka u dušičnoj kiselini

Tu metodu pogubljivanja izumili su islamisti ISIS-a. U svibnju 2016. islamisti su u Mosulu kupkom u kiselini pogubili 25 osoba optuženih za špijunažu.

Smrt pod nogama slona

Bila je to stara metoda izvršenja smrtne kazne u Južnoj i Jugoistočnoj Aziji, posebno u Indiji, gdje su azijski slonovi korišteni da zgnječe, raskomadaju ili muče zarobljenike u javnim pogubljenjima.

Povezane vijesti

• Uz blagdan Velike Gospe nadnaravni događaj u supetarskoj crkvi na Badnjak 1721. godine: IKONA CRNE GOSPE JASNOGORSKE PROPLAKALA U SRCU ISTRE
• Istarska duhanska priča počela je još krajem 19. stoljeća: SAMO JOŠ KANFANAR MOTA CIGARETE
• ZRCALO VREMENA: Prvi put u svojoj povijesti narod Istre uzeo kormilo u svoje ruke