Moglo bi se reći da vještinu pletenja košara od vrbovog pruća, bekve, ima u malom prstu. Jedan je od rijetkih u Istri koji se bavi ovim gotovo zaboravljenim tradicijskim zanatom. Vitalnog 70- godišnjeg Štelia Sirotića iz Šćulci kod Vrha zatekli smo u rodnom selu, kod ognjišća gdje nam je vrlo rado prenio tajne ove vještine.

Od naselja Vrh poznatog po vinogradarstvu, kvalitetnim vinima i vrhunskom pjenušcu, kroz Paladine, gdje je tartufarska obitelj Karlić otvorila prvi muzej tartufa u Hrvatskoj, cesta se vijugavo spušta do omanjeg sela Šćulci, nadaleko poznatog po gunjcima čiji naziv dolazi od riječi guditi, osnovnog načina stvaranja zvuka struganjem gudala, arkola po žicama, kantinima instrumenta.

Iz tog se naselja na obroncima Vrhuvšćine, pruža pogled na akumulaciju Butoniga. Smještena je na istoimenoj glavnoj lijevo obalnoj pritoci Mirne, neposredno nizvodno od mjesta gdje se sastaju njezina tri glavna bujična ogranka: Butoniga, Dragućki i Račički potok. Jedino umjetno jezero u Istri, umnogome je izmijenilo vizuru tog kutka Istre, a osnovna namjena mu je vodoopskrba.

Za svoj gušt

Štelio plete košare za svoj gušt, iz hobija. Od vrbe se nekoć radilo razne košare, koševe za sijeno. Opletalo se boce u kojima se nosilo piće, kad se išlo u polje. Prvo stoga da se lakše nose i ne razbiju u transportu.

- Za pletenje košara koristim vrbu. Posebnu vrbu koja ne puca, već se može saviti. To su bekvari, nekada su se koristili za vezivanje loza. Ja uzimam najduže bekve, najtanje, najljepše, da s njima mogu što više plesti, što su tanje to bolje. Berem ih od studenog do proljeća. Mogu se staviti u vodu da se ne posuše ili se s njima može odmah plesti. Osim vrbe, važan je i materijal za izradu konstrukcije košare, kaže Štelio. Dodaje da nikada ne guli vrbovo pruće već ga plete s korom kao što se to radilo od davnine.

U vrhuvskoj školi, prisjeća se Štelio školskih dana, pleli su košare na Domaćinstvu, nekada obaveznom predmetu u osnovnim školama. U tajne tog starog zanata uputio ga je i stariji sumještanin Lovro Šćulac, a Štelio ga je u toj mladenačkoj dobi zajedno s još jednim vršnjakom, postupno usavršavao.

- Oduvijek mi je interesantno plesti košare. Dandanas puno njih zovem, kažem im - dođite kod mene, ćemo kod ognjišća popit gemišt, speći malo kobasica i napraviti enu košaru, ali nitko da dođe. Nema zainteresiranih.

Za jednu srednju košaru treba sedam, osam sati. Treba pripremiti obruče, od drva drena, jasena, ljeske i pomalo krenuti plesti košare, kazao je Štelio koji ih često koristi. Objesi ih u hlad i u njima drži povrće. Kaže da paprika, paradajz, kruške... traju duže nego u frižideru i dodaje "pomidor, on će se osušiti u toj košari, ali neće sagnjit, paprika isto tako".

Sve domaće

U Šćulcima je šezdesetih godina prošlog stoljeća živjelo 58 stanovnika, nabrojio je Štelio, dok ih je danas 28. Nekoć su se bavili poljoprivredom, svaka je obitelj radila od svega pomalo, a dominantna poljoprivredna kultura bila je vinova loza. Još uvijek se svi po malo bave poljoprivredom, uglavnom za svoje potrebe. Kao zanimljivost, naš vodič kroz Šćulce istaknuo je da su u selu dva korita za vodu. Nekoć ih je bilo tri, dva za napajanje stoke, a jedno za pranje rublja, bila je to praktična seoska inovacija koja je domaćicama umnogome olakšala ovu obavezu.

U okolici sela na obroncima Butonige staništa su bijelih i crnih tartufa pa je logično da je Štelio tartufar punih 55 godina. Na pitanje kakva je sezona skupocjenog bijelog tartufa koja je upravo u tijeku, vispreno kaže:

- Uvijek je sezona za nekoga dobra i za nekoga loša. Neki se hvale, neki se žale. Ja ću biti pošten. Imao sam problema s psima, dva su mi uginula od bolesti, starosti i nikako mladi psi da mi krenu, ali baš nikako.

Nabavio sam jednog novog i sada se s njime mučim. Uglavnom, sezona je jako dobra za neke, uglavnom oko Livada, sve veliki tartufi, nikada takvi, ali meni je baš nikakva. Sjetim se nekih godina da su prijatelji znali reći da im nikako ne ide, a meni je bilo dobro. Sada sam ja došao na ono nikako. Pomiriš se s time i ideš dalje.

Nije stolar po vokaciji, ali izradio je nekoliko drvenih konstrukcija ručnog mlina za kukuruz, kojeg u mjesnom govoru toga kutka Istre nazivaju pištrin za trkin. Bavi se vinogradarstvom. Sadi krumpir, kao i kukuruz za osobne potrebe, starinski bijeli kukuruz za palentu i za stupati i to ništa špricano, sve ručno okopavano. Sam kiseli repu i kupus, kupus rezani i u glavicama stavi u sol, a repu u grožđani drop, preostao od octa kojeg također proizvodi. Uzgaja domaće zečeve, kokoške, prepelice.

Povezane vijesti

• KLJUČAR IVAN GORTAN S VERUDE Četvrt stoljeća je u poslu koji ga i dalje raduje: Svaki dan sam SRETAN KAD IDEM NA POSAO!
• Pravi majstori nikad nisu bili plaćeniji, a tržištem vladaju – fušeri
• Bravar, krojač, kuhar, mesar, pekar, staklar, tesar… Ovo su deficitarna zanimanja