Unatoč dobrim dijelom nacionalnim i svjetskim temama koje su prevladavale na naslovnici Glasa Istre 26. studenoga 1986. godine, ovaj broj je sadržajno ipak lako prepoznatljiv kada se stavi u kontekst otprilike polovice vremena između Titove smrti i raspada Jugoslavije odnosno početka Domovinskog rata. Još su se prvašići primali u pionire, još su se punom parom održavale sjednice CK SKJ-a (za mlađe čitatelje: Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije), ali i tek formalno veličala radnička prava, o čemu su se očitovali upravo radnici na jednoj od ovih stranica. No, krenimo redom.

»Od danas do kraja tjedna, u svim osnovnim školama komune održat će se primanje učenika prvih razreda u Savez pionira, za što je spremno 1.082 prvaša«, stoji na početku članka na stranicama Pulske kronike. Nije definirano o kakvoj je komuni riječ, ali nije ni važno, možda je bolje neke detalje i ne znati. Pogotovo kad si dijete. Jer, upravo 1986. je i autorica ovih redova pripadala generaciji prvašića koji su davali »časnu pionirsku riječ« da ćemo ovo ili ono, obučeni u bijele košulje i tamnoplave hlače ili suknje, noseći oko vrata crvene marame i na glavama plave kape s petokrakom, simbolom koji je, za samo četiri i pol godine, mnoge naše vršnjake stajao glave.

Radnici i plaće

Stoji dalje u članku da su »pripreme za ovaj svečani čin, tradicionalan u povodu Dana Republike, traju već tri mjeseca« (dakle, ispirali su nam mozak otkako smo sjeli u klupe po prvi put, op.n.), a sastoje se, navodi se dalje, pazite ovo, »od sastanaka na kojima se prvaši upoznaju s organizacijom čiji će članovi postati ovih dana. Ovoj se aktivnosti posvećuje puno pažnje budući da je to prvo uvođenje djece u društveni život«.

Ne znam kako vi, ali ja već vidim hrpu prvašića, od kojih si pola njih ne zna samostalno ni gaće presvući, kako sudjeluju na sastancima »organizacije«. Kad pomislim na raznorazne dvorane i ‘kancelarije’ iz osamdesetih, u kojima su drugovi nemilosrdno pili i pušili, sudeći po mnogobrojnim fotografijama koje svjedoče tom vremenu, dobro je da nisu klince nudili konjakom i kubankama, da se osjećaju što prisniji s Maršalom.

A kad smo već kod najvažnijeg druga bivše Juge, svi pamtimo one snimke njegovih dolazaka u tvornice gdje bi se radnici poredali ‘po špagi’, a drug Tito bi se prošetao s drugom direktorom i promatrao tko nije nasmijan od uha do uha. No, ovaj broj Glasa Istre krije i nekoliko reakcija radnika Vatrostalnog stakla TLS »Boris Kidrič« na temu raspodjele osobnih dohodaka.Članak nosi naslov »Nagrađivati rad, a ne radno mjesto«, a o toj temi oglasilo se četvero radnika OOUR-a Vatrostalno staklo.

Tako je Ivan Gumzej, staklar na mašini, kazao da smatra da je proizvodni rad zapostavljen te da bi se trebao više vrednovati. Njegova kolegica Jovanka Kuprešak, koja je radila kao kontrolor na traci, smatra da su radnici zakinuti sistematizacijom te da »mukotrpno zarađuju u veoma teškim uvjetima«. Momčilo Matić, staklar na luli, rekao je sljedeće: »Imam osjećaj da smo mi, proizvodni radnici, na brzinu trebali biti prevareni. (...) Vjerujem da 99 posto radnika ne zna izračunati koliko će dobiti plaću«.

No, možda najznakovitiju izjavu, koja se vrlo lako može povezati i s današnjim vremenom, mada u Hrvatskoj više gotovo da i nema radnika ‘na traci’, izrekla je Mara Miholić, koja je radila kao kontrolor automatske proizvodnje: »Žalosno je da nema sposobnih ljudi da izrade jedan objektivan pravilnik kojim bi se vrednovao rad. To vjerojatno nekom više odgovara, pa se i predlaže veći broj platnih razreda. Osnovnice su nam suviše niske, a malo se brige vodi o radnom čovjeku koji je u direktnoj proizvodnji. Stručnost obavljanja posla treba mjeriti kroz kvalitetan rad, a ne stručnu spremu«.

Zadnja rečenica gospođe Miholić živi u praksi diljem svijeta, ali kod nas je još uvijek bitan papir kojim se dokazuje (visoka) stručna sprema da bi se dobilo bolje radno mjesto. Nimalo ne podcjenjujući pošteno stečene diplome, takva praksa, nažalost, u mnogočemu ‘ubija’ kompletan sustav, jer kod nas, poznato je, ‘prolaze’ i lažne, pa i kupljene diplome. (Osim u politici. Tamo nitko za školu, čini se, i ne pita...)

Dužnici Elektre

Manje bolovanja zabilježeno je krajem studenoga ‘86. u Labinu, a u rovinjskoj trgovačkoj luci »Valdibora« desetak je dana stajao privezan ciparki brod koji je dovezao tisuću tona skuše veličine od 2 do 5 kilograma, pakirane u PVC folije i kartonske kutije po 20 kilograma, namijenjenih rovinjskoj Mirni radi prerade, ali nije došlo do istovara. (I, eto, tako dolazi do ‘povlačenja prozvoda s polica’...)

Našao se u ovom broju i članak o dužnicima u Elektri iz Buja u kojemu su, piše novinar potpisan kao M. Ma, »potrošači elektrike ličili na okorjele igrače pokera«. »Od 10.500 domaćinstava na području općine Buje, koji od OOUR-a »Elektra« Buje koriste električnu energiju, njih 3.800 dobilo je pred 15-ak dana knjižice sa cjenikom za novu godinu dana. Preklapali bi knjižicu i sasvim polako, otkrivali jednom oku brojku po brojku. Od njih 3.800 svega 5 posto uskliknulo je ‘nisam dužan uplatiti ni dinara više!’. Koliko je ostalih 95 posto ukupno manje uplatilo, nego što je potrošilo, ni kompjutor još nije uspio izračunati...«.

Točno vidim kako su ljudima uručili te knjižice. Taman kao čestitke za Dan Republike, koje su u ovom broju otisnute na nekoliko stranica. Onako deklarativno, kako će biti uskoro i za božićne i novogodišnje blagdane 2023. godine. Dok će dio naroda prebirati po kovanicama, a dio i dalje po kontejnerima. Bitno da su drugovi javno čestitali.

Povezane vijesti

• Uz blagdan Velike Gospe nadnaravni događaj u supetarskoj crkvi na Badnjak 1721. godine: IKONA CRNE GOSPE JASNOGORSKE PROPLAKALA U SRCU ISTRE
• Istarska duhanska priča počela je još krajem 19. stoljeća: SAMO JOŠ KANFANAR MOTA CIGARETE
• ZRCALO VREMENA: Prvi put u svojoj povijesti narod Istre uzeo kormilo u svoje ruke