Jedan dan u koži raškog rudara
Kako su prenamjenom nekadašnjeg rudnika ugljena Rašani sačuvali od zaborava bogatu rudarsku povijest
(Snimio Milivoj Mijošek)
Vodstvo Raše, najmlađega grada u Istri, nastalog 1937. u svega 547 dana za potrebe tadašnjeg rudnika kamenog ugljena pod talijanskom vlašću, odlučilo je rudnik koji je zatvoren 1966. ponovo oživiti, ali ovoga puta prenamijeniti u turističke svrhe. Projektom nazvanim Kova Experience, kojem je cilj sačuvati od zaborava rudarsku povijest i zaštititi kulturnu baštinu, Raša nudi nevjerojatnu avanturu ulaska u bivši rudnik crnog zlata, a znatiželjnim posjetiteljima da na 2,5 sata, koliko traje vođena tura, osjete jedan radni dan u životu raškog rudara.
Rudnik je radio od 1928. do 1966., a sada je za obilazak osposobljeno 1.500 metara rudarskog hodnika u jednom smjeru, plus galerija u potkopu Karlota koji se nalazi na plus 35 metara na 9. horizontu s galerijom od plus 48 metara i na temperaturi od 10 do 13 stupnjeva. Jama Raša, uz onu u Labinu, radila je najprije za potrebe ratne mašinerije fašističke Italije, a u doba Jugoslavije za potrebe gospodarstva, ima 20 horizonata, a dubina joj je 400 metara. Rudnik Raša je nekad imao više od 10.000 rudara, mnogi su stigli iz BiH te sa svih strana i u tri smjene kopali tzv. crno zlato, kameni ugljen. Taj je ugljen othranio generacije Rašana i Labinjana i pridonio cijelom razvoju i izgrdanji ovoga dijela Istre.
Kruh sa sedam kora
Među onima koji su u utrobi zemlje zarađivali za rudarski kruh sa sedam kora bio je i Izudin Fejzić iz Raše, danas umirovljeni rudar koji ističe kako je rudare krasilo zajedništvo, međusobno poštovanje i multikulturalnost jer su u rudniku radili rudari svih nacionalnosti i sa svih strana.
- U Sloveniji sam završio rudarsku školu, no nisam planirao raditi u rudniku, ali sam ipak u njemu radio od 1974. do 1998. Došao sam ovdje kao KV kopač i kasnije se doškolovao za VK kopača i u jami radio sve poslove. S prijateljem sam došao potražiti posao nakon što sam vidio da se traže radnici i mislio ostati godinu dana, malo se kupati u moru i raditi. Kada sam došao u Rabac, za nas rudare iz Bosne bio je pojam vidjeti ženu u kupaćem kostimu. Mnogo je ljudi dolazilo iz Bosne jer je uprava rudnika tamo dolazila autobusom tražeći rudare i obećavala stalan posao, kupanje u moru i brzo stambeno zbrinjavanje. Imali smo jednog dobrog tajnika, zvao se Licul, koji nam je omogućavao i izvanrednu akontaciju kada bi nestalo novaca jer je rudnik imao svoju kasu.
Bilo je dobro, bio sam mlad pa se ta jedna godina produljila na dvije, tri, a nakon što sam se oženio i doveo suprugu iz Bosne, ostao sam cijeli život. Supruzi se svidjelo more i sunčanje na plaži, iako nije znala plivati, pa nije htjela nazad na selo, kopati na zemlji, čuvati krave i kupiti sijeno. Kasnije su stigla i djeca i nije bilo povratka. Vidio sam da u rudniku nije baš tako strašno, plaće su bile dobre, imali smo i neke privilegije, a lakše smo dolazili i do stana. Kada savladaš strah, sve je lakše. Rudnik je izgradio cijelu Labinštinu, a ostao sam u rudniku Raša sve do njegovog zatvaranja.
Nema većeg prijateljstva i drugarstva nego u rudniku gdje su zajedno radili Hrvati, Srbi, Slovenci, Bosanci, Makedonci, bili smo svi kao jedan, iako smo došli s raznih strana i nitko nije pitao za nacionalnost. Posao je bio kao i svaki drugi, nakon šest mjeseci nestane strah. Malo bi nas pogodilo kada bi netko stradao u rudniku, ali ljudi stradaju i na građevini, na cesti. No kada pogineš u rudniku, to je drugačije, teže padne. Ipak, ne bih mijenjao ovaj posao u rudniku ni za koji drugi, rudar je bio cijenjen i priznatiji od drugih. Dobro mi je i sada u Raši gdje ima još rudara, ali sve je to starija generacija, jednoga dana više ih neće biti. Zato zahvaljujem općinskoj načelnici što se potrudila da se rudnik ne zaboravi jer to je povijest Raše. Istarski ugljenokopi Raša nekada su izgradili cijeli ovaj kraj, tvornice i infrastrukturu. Kada je rudnik zatvoren, mnogo je toga povukao za sobom, rekao je Fejzić.
Zadnja generacija
Bivši rudar Drago Rajković iz Raše u rudniku je radio od 1966. do 1981., kada je otišao u mirovinu kao rudarski tehničar na radnom mjestu jamskog mjerača geodeta. Radio je u rudniku na više mjesta dok 1972. u Varaždinu nije završio tehničku školu, a na početku je bio i rudar.
- Izdvojio bih veliko drugarstvo i prijateljstvo među rudarima i ostalim zaposlenima, bili smo svi kao braća. Nije se gledalo tko je od kuda. Vani si mogao biti neprijatelj, ali u rudniku si bio prijatelj. Ovaj je projekt za pohvalu, ali šteta da se u ono vrijeme kada se rudnik zatvarao nije više toga sačuvalo, nego se sve rasprodalo, sva oprema i lokomotive.
To bi danas bilo atraktivno, npr. da ovdje na trgu imamo jednu električnu ili dizel-lokomotivu. To mnogi nisu nikad vidjeli, sve se prodalo i rasprodalo, kaže Rajković koji za sebe kaže da je zadnja generacija rudara podrijetlom s Labinštine.
Rasim Čaučević, bivši rudar koji sada živi u Vinežu, rekao nam je kako je imao sreću da je radio u dva rudnika, u Potpićnu do 1983. i onda je prešao u Tupljak do 1999., a nakon godinu dana Tupljak se zatvorio.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
