Vittorio Emanuele III., talijanski kralj u Istri

Kralj Vittorio Emanuele III. za vrijeme Drugog svjetskog rata

Kralj vojnik (il Re soldato) ili VERDI (Vittorio Emanuele Re d'Italia) ili il Re Tappo (Kralj čep, zbog svoje niske stature) bili su neki od apelativa kojima je nazivan talijanski kralj Vittorio Emanuele III. od savojske dinastije, koji je vladao od 1900. do 1946. godine. Njegova je duga vlast obilježena ključnim događajima za talijansku povijest u prvoj polovici XX. stoljeća: sudjelovanje na strani Antante u Prvom svjetskom ratu, uspon fašizma Benita Mussolinija i debakl u Drugome svjetskom ratu koji je, naposljetku, završio i krajem talijanske monarhije. U međuvremenu, nakratko je držao titule cara Etiopije i kralja Albanije.

Iznenadni posjet Istri

U studenom 1918., slomom Austro-Ugarske, Istru su zaposjele talijanske trupe u sklopu planova širenja zasađenih tajnim Londonskim ugovorom. Ono što je na početku izgledalo kao privremena vojna okupacija pod okriljem pobjedničkih sila u Prvom svjetskom ratu, Antante, od prvih je dana sustavno "cementirano" kao "ponovni povratak" bivših mletačkih posjeda u okrilje Italije (Redenzione). Naime, iako je do službenog priključenja Istre trebalo pričekati tek 1920., talijanska je država pokrenula niz mjera koje su iz dana u dan sve čvršće vezivale „novopriključena područja“ apeninskoj monarhiji pod vlašću Savojske dinastije.

Dana 2. veljače 1919., bez ikakve najave, pisale su tadašnje novine, talijanski se kralj automobilom i pratećom svitom iz Trsta spustio u Istru, preko Kopra i Buja, došavši u Poreč. Nakon razgovora s gradskim i regionalnim čelnicima i biskupom porečko-pulskim, kralj se "ukazao" okupljenome mnoštvu s balkona civilnoga komesarijata, i na kraju je posjetio Eufrazijevu baziliku. Istoga je dana nastavio put južnije i preko Kanfanara stigao do Rovinja, gdje je očito i prenoćio.

Sljedećeg jutra, ponovno iznenada, kraljev automobil ušao je u Pulu iz smjera Rovinja. Kralj se potom ukrcao na nekadašnju austrijsku carsku jahtu "Miramar" gdje je imao službeni doručak s predstavnicima vojnih i civilnih vlasti u Puli. Konkretno, to su bili admiral Umberto Cagni, tadašnji zapovjednik pulske ratne luke i gradonačelnik (općinski ravnatelj), Domenico Stanich. Nakon toga, kralj je posjetio pomorski arsenal, u sklopu kojega je obišao tadašnji mornarički muzej, gdje se nalazila mletačka zastava iz bitke kod Lepanta iz 1571. godine.

Sem Benelli

Na Mornaričkom je groblju potom obišao nedavno postavljenu grobnicu talijanskog mornaričkog časnika Nazarija Saura, obješenog u Puli 1916. godine. Kralju je čitavo vrijeme vodič i narator bio kapetan talijanske vojske i glavni tajnik zapovjednika pulske luke, Sem Benelli, dramaturg i pisac, "mini-verzija" pjesnika-ratnika Gabrielea D'Annunzija. Nakon toga, kralj je posjetio važne pulske spomenike antičke rimske prošlosti, da bi na kraju imao veliki prijem za oko tisuću građana unutar lukova Amfiteatra. Kraljevoj šetnji unutar pulske Arene posvećena je bila i naslovnica talijanskog lista "La Domenica del Corriere" od 16. veljače 1919. godine. Riječ je o crtežu, a fotografija ovih propagandnih događaja izgleda da nije bilo ili još nisu "izronile".

Drugi put samo do Kopra

Nakon Pule, novine su pisale i da je kralj nakratko posjetio i Premanturu, da bi toga istog 3. veljače 1919. napustio Istru. Sljedećih godina stidljivog je kralja s javne scene izgurao Benito Mussolini, ali je Vittorio Emanuele još je jednom došao u Istru, ali samo na njen sjeverni rub, u Kopar. Naime, dana 9. lipnja 1935. na koparskoj je obali inauguriran spomenik već spomenutome Nazariu Sauru, inače rodom iz toga grada. Taj su spomenik već 1944. srušili Nijemci pod izlikom da je predstavljao "marker za savezničke bombardere".