Bio je svibanj 1915. godina kada je južna Istra evakuirana zbog novootvorene fronte između Kraljevine Italije i Austro-Ugarske Monarhije u Prvom svjetskom ratu. Zvono ližnjanske crkve, kao i drugih sakralnih objekata diljem Habsburškog Carstva, otuđila je vojska prema Naredbi o rekviziciji metala za potrebe ratne industrije, s namjerom da ih u topionici pretvori u ratno oružje. No, to ližnjansko zvono je prije 34 godine slučajno otkrila istarska delegacija u njujorškom Metropolitan Museum of Art i sada smo mi, grupa mještana, pokrenuli inicijativu za restituciju kulturnog dobra u Hrvatsku, uvela je preksinoć dr.sc. Alida Perkov brojne okupljene u Maloj vijećnici općine Ližnjan u svoje predavanje naslovljeno "Di je finilo ližnjansko zvono iz 1411. godine i kako ga vratiti".

Spasio ga Anton Gnirs

Pojasnila je da je vojska vlakovima odvozila istarska zvona 1915. godine u topionicu u Ljubljanu čiji je vlasnik bio Max Samassa, te da igrom slučaja ližnjansko zvono nije pretvoreno u top.

- Naše je zvono spasio Anton Gnirs koji je do 1915. godine bio u Puli profesor u njemačkoj gimnaziji, istraživač i pokrajinski konzervator, a nakon toga je njegova služba preseljena u Ljubljanu gdje je postao direktor Konzervatorskog odjela. Tamo je bio zadužen za razvrstavanje umjetničkih predmeta i poštedu od topljenja. On je utvrdio posebnu starosnu vrijednost zvona i uvrstio ga u svoj opširni katalog 1917. godine, ali zvono je zadržala zvonoljevaonica Samassa. Moja je procjena da je Max Samassa nakon rata otišao u Republiku Austriju i sa sobom odnio zvono teško 59 kilograma, visoko 58 centimetara, promjera 42 centimetra, te ga narednih godina prodao njujorškom intelektualcu, industrijalcu, kolekcionaru i filantropu Nathanielu Spearu Jr. On je 30-ih godina prošlog stoljeća često dolazio u Austriju, gdje je sudjelovao na međunarodnim mirovnim konferencijama kao član američke delegacije za mirovne pregovore. Bio je tamo i 1927. godine kada se vjenčao s Ukrajinkom, ali sigurno se više nije vraćao nakon 1938. kada je Njemačka pripojila Austriju i kada su Židovi poput Speara Jr. bili nepoželjni, opisala je Perkov.

Pojasnila je da je prije smrti, koja je za Speara Jr. nastupila 1988., svoja vrijedna djela poklanjao američkim muzejima. "Jednome je darovao zvono iz 1. stoljeća, a Metropolitanu je darovao ližnjansko iz 1411. godine", rekla je Perkov te otkrila kako su u Istri doznali da to zvono uopće postoji.

Otkriće pulskog novinara i arheologinje

- Bila je to istarska delegacija koju su činili arheologinja Vesna Girardi Jurkić i novinar Mirko Urošević, koji su otišli u New York 1989. radi Seusovog blaga. Tada su slučajno posjetili Metropolitan muzej i tamo našli ližnjansko zvono te se postavilo pitanje otkud to zvono u New Yorku. Otkriveno je da ga je muzeju donirao Nathaniel Spear Jr. 1980. godine. Sam čin da ga sadašnji vlasnik nije platio, već da mu je darovan, a naša župa oštećena jer joj je zvono otuđeno, daje nam puno pravo tražiti restituciju oduzete imovine, a Ministarstvo kulture voljno je pomoći, naglasila je Perkov.

Takvi postupci traženja povrata imovine nisu ništa neuobičajeno, sve su češći diljem svijeta, kao što su Grci zatražili od Velike Britanije povratak otuđenih antičkih kipova.

- Nakon otkrića sljedivosti puta otuđenog zvona od Ližnjana do New Yorka, pokrenuta je inicijativa grupe mještana, članova KUD-a Ližnjan, za restituciju kulturnog dobra u Hrvatsku, prema Ministarstvu kulture i Ministarstvu vanjskih poslova s namjerom da se zvono vrati tamo gdje pripada - u crkvu sv. Martina u Ližnjan. Međutim, zahtjev za povrat zvona može uputiti isključivo pravni slijednik, a to je Župa Ližnjan, ostale institucije mogu samo biti potpora inicijativi, zaključila je Perkov. Ližnjanski načelnik Marko Ravnić potvrdio je da će Općina stati iza inicijative za povratak zvona.

Spear sakupio 885 zvona

Časopis Time objavio je 1938. godine da je Nathaniel Spear Jr. sakupio 885 zvona. "U njegovoj zbirci nalaze se zvona iz razdoblja kada su prva europske zvona lijevana, umjesto do tada izrađivanih od metalnih ploča. Zatim, krhka zvona od venecijanskog stakla, talijanska renesansna zvona od bronce, dječja zvona za igru iz Španjolske 17. stoljeća, austrijska zvona od brušenog srebra i kinesko porculansko zvono iz dinastije Sung", otkrila je Perkov što je pronašla u članku Timea o američkom kolekcionaru.

Venecija - New York, via Ližnjan

Renesansno zvono iz 1411. godine izliveno je u radionici mletačke obitelji Vendrami u doba kada je Ližnjan bio u sastavu Mletačke Republike. Narednih pola tisućljeća zvonio je sa zvonika ližnjanske crkve sv. Martina da bi tijekom Prvog svjetskog rata završio u topionici u Ljubljani, koja je kao i Ližnjan bila u sastavu Austro-Ugarske Monarhije. Četiri godine kasnije dospio je u Republiku Austriju kao dio kolekcije vlasnika bivše ljubljanske topionice, koji zvono 30-ih godina prošlog stoljeća prodaje Amerikancu. Zvono se seli u SAD i tamo ostaje narednih 90 godina - do danas. Već 43 godine dio je stalne kolekcije muzeja u New Yorku.

Posljednja ližnjanska zvonjava u svibnju 1915.

Kako je to izgledalo kada je ližnjansko zvono posljednji put zvonilo, opisao je Joso Defrančeski u svojoj biografskoj knjizi "C. i kr. ratni logori 1914.-1918."

"Osvanula je žalosna nedelja kad će sa zvonika poskidati zvona i otpremiti ih u talionice, gdje će ih pretopiti u topove i topovska zrna. Nebom se naganjaju teški oblaci, nošeni jakom jugovinom. Četiri zvona zvone pobožno i tužno, dok se njihov žalosni glas oprašta od sela, polja, šuma i mora, kuda ga raznosi vjetar. Otegnuto, bolno i glasno odzvanja njihov zvuk, koji nadglašava i bijesno udaranje pobješnjelih valova o tvrde hridine rta Marlere.

Na glas zvona uputilo se oko 30 osoba - koliko ih je ostalo u Ližnjanu - prema crkvi, da prisustvuju posljednjoj misi, na koju ih zovu njihova zvona. Žalosni, pokunjeni, koracaju u manjim grupama prema božjem hramu.

- Još će nam i s oltara uzeti svijećnjake ako ovako nastave - reče Jela Klunić.

- Ne samo to, već će nam i s naših kola skinuti željezne obruče - reče stari Jure Fedel.

Jedne nedjelje došao je major Hoffmann s vojnicima da skine zvona. Četiri zvona tužno su zvonila te nedjelje posljednji put. Oko crkve skupili su se svi oni stanovnici koji su bili ostali u Ližnjanu. Svećenik je govorio, a puk je ronio suze. Govorio je: Naša će posvećena zvona biti rastopljena i od njih saliveno oružje, kojim će ubijati našu braću. Ali zemaljska je sila prolazna, a vječna je samo nebeska".

Povezane vijesti

• Ližnjanski IDS prozvao općinsku vlast
• Pražnjenje septičkih u Ližnjanu preskupo
• Ližnjan i Vrsar slave svetog Martina