Novoimenovani porečki i pulski biskup mons. Ivan Štironja dolazi u Istru s krajnjeg juga Jadrana, iz Kotora u Crnoj Gori, gdje je obnašao službu kotorskog biskupa.

Rođen je 10. svibnja 1960. u hercegovačkom mjestu Pješivcu u Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji. Osim njega, u obitelji Stojana i Anice r. Bošković rođeno je još devetero djece. Nakon osnovnoga obrazovanja put svećeničkoga zvanja počeo je u Dubrovačkom sjemeništu (1975. - 1979.), a bogoslovni studij pohađao je na Visokoj filozofsko-teološkoj školi u Sarajevu (1980. - 1986.). Za svećenika Trebinjsko-mrkanske biskupije zaređen je 29. lipnja 1986. Kratko je službovao kao župni vikar u Dračevu jer se opredijelio za misije.

Godine 1988. otišao je u Tanzaniju i djelovao u župi Kaning’ombe do 1992. Potom je u hrvatskoj župi Presvetog Trojstva u gradu Oakville, Kanadskoj biskupiji Hamilton, djelovao od 1993. do 1996. Treba podsjetiti da je prvi župnik ove kanadske župe, koja je osnovana 1976., bio istarski svećenik Vjekoslav Banković (1929. - 1989.). Nakon njegove smrti župnikom je imenovan svećenik Zagrebačke nadbiskupije Juraj Jezerinac, danas umirovljeni vojni ordinarij.

Don Ivan je u Padovi studirao liturgiku i ujedno pastoralno skrbio za Hrvate u Padovi i Milanu. Povratkom u matičnu biskupiju katedralni je župnik u Mostaru, pa biskupski vikar za pastoral te ravnatelj Papinskih misijskih djela Bosne i Hercegovine i napokon 2016. imenovan župnikom i upraviteljem Svetišta Presvetog Srca Isusova u Studencima. Na toj ga je dužnosti zateklo imenovanje kotorskim biskupom 22. prosinca 2020. Biskupom je posvećen 7. travnja 2021. u mostarskoj katedrali Marije Majke Crkve, a ustoličen 27. travnja u kotorskoj katedrali sv. Tripuna.

Kada je upitan što znači "sjesti na biskupsku stolicu", kazao je: "Stolica ili katedra koju biskup preuzima kod ustoličenja ili intronizacije ima svoj duboki smisao i značenje. Ta simbolika uključuje tri dimenzije biskupske službe: naučavanje, posvećivanje i upravljanje. Sve bi to troje trebalo biti zaliveno očinskom ozbiljnošću i odgovornošću, brigom i ljubavlju. 'Sjesti na stolicu' ne znači zapravo sjesti i vladati. Uključuje i to, ali ne samo to. 'Sjesti na stolicu' zapravo znači ustati, zasukati rukave, povesti kraljevnu Crkvu, biti pastir, biti budan, imati i biti oko za sve, osobito za ono što nije zdravo, što je potrebno pomoći."

A na upit ima li škola za biskupe, mons. Štironja je odgovorio: "Istina, ne postoji 'škola za biskupe'. No, budući da je biskupstvo jedan od triju stupova svetoga Reda, onda bi se moglo reći da je škola za svećenike ujedno i škola za biskupe. Iz zajednice svećenika se, konačno, i uzima biskup. Uz to, dikasteriji Svete Stolice redovito organiziraju posebne susrete za nove biskupe gdje se daju neke smjernice za djelovanje. Neki to vrijeme boravka u Rimu, šaleći se, nazivaju 'školom za biskupe'. Život biskupije, bez obzira o kojoj se radilo, ima svoj tijek, ritam i dinamiku. Biskupija, kao dio opće Crkve, živi je organizam koji zahtijeva ozbiljnu njegu i odgovornu brigu. Svaki dan donosi svoje nove izazove i traži odgovore na pitanja."

Imenovanjem mons. Štironje porečkim i pulskim biskupom, mons. Draženu Kutleši prestao je mandat apostolskog administratora. Dr. Kutleša imenovan je nadbiskupom koadjutorom Splitsko-makarske nadbiskupije u srpnju 2020., ustoličen u rujnu iste godine. Otad je porečka i pulska biskupska katedra bila ispražnjena.

Za biskupa je zaređen u Eufrazijevoj bazilici u Poreču 10. prosinca 2011. Pokojni papa Benedikt XVI. imenovao ga je biskupom koadjutorom s posebnim ovlastima, neposrednim nasljednikom biskupa Ivana Milovana, nakon slučaja Dajle, kada se biskup Milovan usprotivio da se samostan u Dajli dodijeli talijanskim benediktincima.

Dr. Kutleša je prvi biskup koadjutor u povijesti Porečke i pulske biskupije. Rođen je 1968. godine u Duvnu, danas Tomislavgrad (BiH), a za svećenika Mostarsko-duvanjske biskupije zaređen je 1993. Studirao je crkveno pravo u Rimu na Papinskom sveučilištu Urbanianum i doktorirao 2001. Od 2006. bio je djelatnik Kongregacije za biskupe, a od veljače 2011. suradnik Kongregacije za kauze svetih i disciplinu sakramenata.

Nije imenovan nasljednikom zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića, već ga je papa Franjo imenovao nadbiskupom koadjutorom Splitsko-makarske nadbiskupije. Naslijedio je mons. Marina Barišića (r. 1947.) kada je Papa u svibnju 2022. prihvatio njegovo odreknuće od službe. U međuvremenu nadbiskup Kutleša izabran je za predsjednika Hrvatske biskupske konferencije. 

Porečka i pulska biskupija nastala je ujedinjavanjem dviju biskupija 9. svibnja 1830., na osnovi bule pape Lava XII. od 30. lipnja 1828. U današnjim granicama, koje se podudaraju s granicama Istarske županije, utvrđena je bulom pape Pavla VI. od 15. listopada 1977.

Crkva u Istri postala je jedno ukidanjem Pazinske apostolske administrature (PA), privremene poratne tvorevine iz 1947. godine, koja je obuhvaćala hrvatski i slovenski dio Tršćanske biskupije u granicama bivše SFRJ, izuzevši hrvatski dio Zone B, Slobodnog teritorija Trsta. Godine 1951. slovenski dio Tršćanske biskupije bio je oduzet PA-u, a 1954., nakon Londonskog memoranduma, Sveta Stolica pripojila je PA-u hrvatski dio Zone B, uskladivši granicu s onom hrvatsko-slovenske republike.

Nakon korekture republičke granice 1956. godine pod Sloveniju su prešle hrvatske župe Gradina i Pregara te dio kapelanije Topolovac, ali su i dalje ostale crkveno sjedinjene s PA do stupanja na snagu bule pape Pavla VI., kada su pripojene Koparskoj biskupiji. Godine 1968. BKJ uputila je Svetoj Stolici molbu za pripojenje PA-a Porečkoj biskupiji. Konačno, nakon Osimskog sporazuma papa Pavao VI. riješio je složeno pitanje granica biskupija i time zaokružio i objedinio mozaik istarske crkvenosti.

Smatra se da je Istra crkveno-administrativno bila uređena 524. godine, kada su ozakonjene biskupije Poreč, Pula, Pićan, Novigrad, Kopar i Trst te vjerojatno Cissa i Sipar, a neki spominju i Brijune.

Porečka biskupija smatra se prvom u Istri (sredina 3. stoljeća). Njezin prvi biskup vjerojatno je bio sv. Mauro, zaštitnik Porečke biskupije, koji se slavi 21. studenoga. Izvorno je obuhvaćala područje parentinskog agera, koji se od mora u unutrašnjosti protezao između Mirne i Lima, obuhvativši Motovun, Pazin i Žminj. Nakon propasti Cisse, njezino je područje (Rovinj, Bale, Svetvinčenat, Dvigrad) oko 780. godine pripalo je Porečkoj biskupiji. Austrijsko-mletačkom nagodbom 1784. godine granica Biskupije usklađena je s državnom granicom.

Pulska biskupija nešto je mlađa (potkraj 3. stoljeća), a izvorno je obuhvaćala pulski ager, odnosno južnu Istru. U 11. stoljeću pripadali su joj Labinski i Riječki arhiđakonat. Zaštitnik Pulske biskupije je sv. Toma apostol, koji se slavi 3. srpnja.

Prvotno je bilo planirano da se Pulska biskupija potpuno ukine, a njezino područje spoji s Porečkom biskupijom. Dok su se Porečani radovali, Puljani se nisu mirili s time da se njihova slavna biskupija ukine. Stoga su Kaptol i Općina 1822. uputili caru Franji I. molbu da se Biskupija sačuva. Molba je bila uslišana. U buli pape Lava XII., među ostalim, stoji: "Biskupske pak Stolice: koparsku, pulsku i makarsku proglašujemo sačuvanim i trajno ih pridajemo i vežemo uz druge biskupske Crkve kao sustolne, da njima ubuduće upravlja jedan te isti biskup."

Povezane vijesti

• HBK objavila pismo upućeno u studenom patrijarhu SPC Irineju
• Nadbiskup Krakova nazvao LGBT pokret "duginom kugom"
• DRAŽEN KUTLEŠA (NE)ĆE POSTATI NOVI ZAGREBAČKI NADBISKUP: Porečki i pulski biskup u crkvenim krugovima slovi kao prvi izbor, no lobi kardinala Josipa Bozanića to sprječava