(Izvor: M. Rossi – I prigionieri dello Zar)
Slike koje dolaze iz istočnih predgrađa ukrajinskog grada Bahmuta i pozicijska rovovska bojišnica mnoge su podsjetili na tzv. Zapadni front Prvog svjetskog rata. Bitke se sada vode u regiji Donbas, u carsko i sovjetsko doba rudarskom i industrijskom središtu istočne Europe. Tada su se borbe odvijale u Galiciji, danas zapadnoj Ukrajini, između Ruskog carstva i Austro-Ugarske. Donbas je za vrijeme Velikog rata bio miran, ali upravo iz toga razdoblja postoji priča koja veže Donbas i Istru.
Meni je, kao istarskome povjesničaru, uz povijest mog rodnog grada, svakako najuzbudljivija tema povezanosti našega kraja s dalekim zemljama kroz prisustvo naših ljudi daleko od vlastite domovine. Godine 2016., u tijeku obilježavanja stotinu godina od Prvog svjetskog rata, objavio sam rad "Austro-ugarski vojnici iz Austrijskog primorja zarobljeni u Rusiji tijekom Prvoga svjetskog rata", dostupan na internetu u verziji na talijanskome jeziku, u kojemu sam popisao oko 160 različitih lokacija zarobljeništva naših ljudi u ogromnoj euroazijskoj državi.
(Izvor: Wikimedia Commons)
Tijekom kasnog ljeta i jeseni 1915., austro-ugarske vojske je u Galiciji je doživjela niz katastrofalnih poraza. Zarobljeni vojnici Dvojne monarhije su s fronte bili prevažani teretnim vlakovima do raznih sabirnih lokacija u Rusiji. Prve točke koje su “naši” zarobljenici vidjeli bile su Kijev i obližnji logor Darnica, na istočnoj obali rijeke Dnjepar. Nakon toga, zarobljenici bi bili premještani u Penzu, grad jugoistočno od Moskve i važno željezničko čvorište. Tamo su bili odvajani prema njihovoj narodnosti. Primjerice, Slaveni, Rumunji i Talijani iz austro-ugarske vojske su trebali ostati u europskome dijelu Rusiji. Zarobljenicima u Ruskome carstvu smještaj bi bio omogućen u bivšim vojnim objektima, u industrijskim postrojenjima ili unutar prostora željezničkih kolodvora. Časnici su često uživali bolji tretman od običnih vojnika, zadržavali su i vlastite uniforme.
Donbas, skraćenica od Donjecki rudonosni bazen, brdovito je područje oko rijeke Sjeverni Donjec. U vrijeme carske Rusije to je područje bilo u sastavu Gubernije sa središtem u Jekaterinoslavu, današnjim Dniprom (prije Dnjepropetrovsk). S druge strane, istočni dijelovi Donbasa bili su u sastavu Oblasti donskih kozaka, posebne teritorijalne jedinice unutar tadašnje Rusije. Tijekom 19. stoljeća, područje se razvilo zahvaljujući pronalasku podzemnih depozita ugljena, a pomogle su i investicije britanskih i njemačkih industrijalaca.
(Izvor: encyclopediaofukraine.com)
U tadašnjem Bahmutu, smještenom na važnoj industrijskoj pruzi iz Harkova, zabilježena je prisutnost, tijekom 1916., 43-godišnjeg Marka Posedela iz Buzeta i 20-godišnjeg Antuna Kalagca iz Pazina. Također iz Pazina, 33-godišnji Ivan Ivančić, nalazio se u gradu Slavjanoserbsk, na pola puta od Bahmuta prema Lugansku.
Kako smo već napomenuli, tvornička postrojenja i rudnici odabirani su kao idealan smještaj, ali i eventualno mjesto zaposlenja zarobljenika. U Donbasu je tada postojao tvornički kompleks pod nazivom Zavod Hennefeld, a u njemu nalazimo 24-godišnjeg Ivana Udovičića iz Buzeta. Međutim, veliki broj Istrana zaglavio je u rudničkom kompleksu tadašnjeg naziva Šilovskij. Tamo su bili 40-godišnji Giovanni Furman iz Vižinade, 27-godišnji Josip Orbanić iz Žminja, 31-godišnji Josip Šumberac iz Labina, te dvojica iz Tinjana, 27-godišnji Anton Panić i 26-godišnji Anton Udovičić.
(Izvor: encyclopediaofukraine.com)
Sudbine navedenih pojedinaca nepoznate su. Većini, koja nije vraćena u tzv. Jugoslavensku legiju koja je trebala ratovati na srpskoj strani na Solunskom frontu, gubi se trag uslijed dviju ruskih revolucija 1917. godine. Mnogi su u Ruskom građanskom ratu ratovali u jednoj od dviju zaraćenih strana, Bijeloj ili Crvenoj armiji. Tijekom tih godina, zaključno s 1920. godinom, većina se ipak vraća u Istru, često i vlastitom snalažljivošću.