Kamo ide hrvatski, prije svega istarski turizam? Jesu li aktualni modeli potrošeni? Treba li ih mijenjati ili je dovoljna samo njihova nadogradnja? Ako se ganjaju i postižu rekordi u dolascima i noćenjima, znači li to da je turizam kvalitetan, svrsishodan i održiv? Kakva je korist države i društva, gradova i općina, a onda, prioritetno, zajednice i građana od turizma kakav danas dominira? Uništava li se pretjeranom gradnjom i uzurpacijom prostora budućnost i perspektive nadolazećim generacijama?

Situacija svakako nije katastrofična, nije ni pretjerano alarmantna, ali je zato upozoravajuća. Na to je skrenuta pažnja tijekom nekoliko rasprava u okviru tematske konferencije Glasa Istre održane prošli četvrtak oko pitanja vezanih za smjer razvoja turizma u Istri.

 Preopterećen sustav

Prema sadašnjem stanju, sustav turizma je preopterećen gotovo u svakom smislu. Paralelno je situacija prepuna kontradikcija. Recimo, dok se živjeti od turizma može nikad bolje, život uz turizam sve je nepodnošljiviji i kompliciraniji. Poanta je u postizanju održivosti. U ovom kontekstu održivost, riječ za koju se sada pomodarski svi hvataju, ravnoteža je između onoga što turizam daje (novac), a što uzima (mir), u čemu su pozitivni, a u čemu negativni aspekti bavljenja njime, kao i koliko svaki njegov dio doprinosi zajednici i stanovnicima područja na kojem se odvija, a koliko se novac suprotno tome slijeva u privatne džepove.

Postoji, očito, niz otvorenih pitanja i dilema na koje pravih odgovora zasad nema. Treba ih bezuvjetno pronaći, a do njih se može doći vođenjem širokih (stručnih) rasprava. Conditio sine qua non tog procesa je priznavanje trenutnog stanja sa svim problemima koje ono nosi. To bi trebala biti početna točka za pronalaženje rješenja koja moraju zadovoljiti brojne aktere (uspješne) priče o turizmu: stanovnike područja na kojima se on odvija u bilo kojem obliku, male, srednje i velike investitore, od šjor Beba i šjore Marije koji nedostatne mirovine nadopunjavaju iznajmljivanjem pokoje sobe ili apartmana, preko većih iznajmljivača pa sve do kampova i hotela visoke razine opremljenosti i kategorizacije kao vrhunskog turističkog proizvoda.

Među svima njima puno je podudarnih, ali i suprotstavljenih interesa koje može i mora pomiriti samo jedan autoritet – država. Osmišljavanjem turističkih politika, određivanjem prioriteta i, kao što rekosmo, za početak priznavanjem stanja koje prijeti pucanjem po šavovima postojećih infrastruktura, Vlada RH, svejedno da li ova ili ona nakon nje, no s velikom vjerojatnošću da opet bude HDZ-ova, mora znati što želi, mora angažirati struku, mora postaviti okvire pravednog natjecanja u borbi za gosta i isto tako pravednu poreznu politiku koja neće favorizirati jedne, a druge stavljati u neravnopravniji položaj. Praksa pokazuje da u turističkom sektoru, posebno u Istri, prostora, posla i prilike za profit ima za sve. Cinično bi se moglo zaključiti kako nitko tko se bavi bilo kojim oblikom turizma neće osiromašiti ukoliko se radi dugoročnosti i opstanka istog tog turizma krene uspostavljati red i precizna pravila.

 Manje postaje više

 Najveća moguća šteta koju turizam može pretrpjeti negiranje je činjenice da je Istra zbog nedovoljno razrađenih turističkih politika - koje su potencirale pretjerani, nekontrolirani rast i kastu povlaštenih rentijera koji su samo iskoristili na pladnju pruženu priliku života - dosegla rekordne brojke koje s daljnjim trendom povećanja ugrožavaju cjelokupni životni sustav na Poluotoku. Opet u pitanje dolazi čarobna riječ – održivost, kao koegzistencija svih koji se na malom prostoru bave istom djelatnošću, samo u različitim varijantama.

Mudrost nalaže da se već na pojavljivanje prvih znakova problema ne čeka da taj problem izmakne kontroli, već se kreće u traženje rješenja. Izostankom toga, lako bi se umjesto (pretjerane) turističke euforije u kojoj se nalazimo, moglo zapasti u (nepotrebnu) turističku letargiju koja se nazire. Upravo zato je pravovremena reakcija države nešto nužno u situaciji kada valja biti kreativan i odgovoran u traženju novih strategija, dok je izlišno preispitivati (moguće) krivce ili tražiti odgovornost za aktualno stanje. Koje, valja opet naglasiti, nije dramatično, ali svakako traži reakciju.

Stvari, dakle, stoje ovako: Istra, skoro pa doslovno, puca po turističkim šavovima. Probijaju se svi rekordi, no cijena koja se za to plaća možda postaje većom od pozitivnih efekata koji se ostvaruju. Održivost u koju se svi kunu tek je, već smo to zaključili, pomodna fraza. Njome se zadovoljava politička i društvena korektnost. Trend, iskazan u brojkama, u praksi je takav da ga treba preokrenuti. Dosad je više uvijek bilo više. Sve više i više.

Odsad, ubuduće, i manje može postati više. Kako? Tako da Istra kao destinacija s više zvjezdica i manjim brojem turista može biti, pod jedan, humanija prema svojim građanima; privlačnija, pod dva, turistima bolje platežne moći; a pod tri, biznis može biti još profitabilniji, za svih i na svim razinama, pod pretpostavkom da se sve dobro posloži. Rasprava u okviru Konferencije Glasa Istre, održane prošli četvrtak oko pitanja „Kuda ide turizam u Istri“, otvorila je još neke bolne točke. Pojedine, zbog društvenog značaja u širem kontekstu, valja izdvojiti.    

Recimo, (pre)velika orijentacija na rentijerstvo potaknuta je benevolentnom (poreznom) politikom središnje vlasti koja je takva iz dva razloga: prvo, na taj način održava zadovoljnim svoje biračko tijelo, s posebnim naglaskom u dalmatinskim županijama: drugo, i ne manje važno, država je omogućila građanima da investiraju i ulaganje vrate ili vraćaju u rekordno kratkom roku. No politika kao da je zanemarila da pretjerano fokusiranje na rentijerstvo osim niza drugih kontroverzi proizvodi i duboke socijalne probleme poput deficita intrinzične motivacije, gdje djeca s područja Istre, posebno ona u doticaju s uhodanim obiteljskim rentijerskim biznisom, htjelo se to javno priznati ili ne, u realnom smislu gube ambiciju stjecanja znanja kroz teške procese učenja i kritičkog pristupa zadovoljavajući se iznajmljivanjem kao budućim, jednostavnijim i više nego solidnim prihodom od kojeg se može lijepo živjeti. Nije za osuđivati djecu, nego roditelje.

 Tržišna kompetitivnost

 No, pametan čovjek dat će si prostora za razmišljanje: što je važnije i što želi omogućiti njegovoj djeci – relativno brzu i laku rentijersku zaradu koja, međutim, samo jednim ruskim terorističkim činom može trajno ugroziti hrvatski turizam ili znanje s kojim će bolje razumijevati svijet oko sebe i biti kompetitivniji u tržišnim utakmicama. Naravno da mora postojati prirodan balans između jednog i drugog, jednih i drugih, no podatak o golemom broju praznih stolica na pulskim fakultetima sugerira na zabrinutost.

Valjda ne živimo u društvu u kojem su preispitivanja dogmi, a jedna je o rentijerstvu kao najboljem biznisu, heretička, opasna i zabranjena. Valjda je moguće sve to preispitivati, a da onaj tko se drzne postaviti takva pitanja automatski ne bude etiketiran pristalicom „krupnog kapitala“ ili promotorom „akademske zajednice“, kad kod djece prioritetno zagovara učenje, a ne zgrtanje love lakšim putem nakon čega se, kroz razne oblike, pojavljuje obijest kao neizostavni pratilac takvih situacija. Te su rasprave o obijestima, međutim, tabuizirane.

S rentijerskim zarađivanjem, ruku na srce, nitko nije u minusu, nego je samo pitanje koliki će na kraju sezone biti plus. Iako u šoldima nije sve, u šoldima je definitivno puno toga. Svatko je osjetljiv na svoj novac, pa kad mu netko pokuša ući u novčanik, doživljava to subjektivno i van horizonta realnosti, kao nepravdu svih nepravdi. Već samo otvaranje rasprave o tome hod je po minskom polju, iako je potpuno jasno i opravdano da se i Hrvatska i Istra, za početak,   moraju boriti protiv „hladnih ključeva“, sintagme koja interpretira krajnje neprihvatljivu situaciju u kojoj nerezidenti iznajmljuju svoje kuće ili apartmane u Hrvatskoj tako što „svojim turistima“ boravak u njima naplaćuju izvan Hrvatske. Nejasno je što se čeka sa stavljanjem u porezni okvir stranaca koji na takvu lakoću zarađivanja neće naići nigdje u svijetu. U svakom slučaju, država je osim za uspostavljanje i reguliranje poreznih okvira, sa širokim rasponima i diferenciranim stopama kojima se neće gađati one koji iznajmljivanjem preživljavaju ili si popravljaju kućne proračune, zadužena za uvođenje inspekcije, brze, fleksibilne i motivirane službe spremne anomalije u prostoru i turizmu staviti pod kontrolu. Po načelu supsidijarnosti država ovlasti može prebaciti na lokalne razine zainteresirane da se unutar njihovih granica što efikasnije i brže uspostavi red.

U beskonačnom ping pongu države i jedinica lokalne samouprave, županija, gradova i općina, gdje jedni na druge prebacuju odgovornost oko uvođenja konkretnijih nameta na iznajmljivanje, najviše stradavaju lokalni proračuni i posljedično građani, za čije potrebe u smislu zdravstva, socijale, sporta, kulture, obrazovanja, škola i vrtića, staračkih domova i palijative, (nikada) nema dovoljno sredstava. Nema, ako ćemo istini za volju, jer jedan dio novca koji bi se morao pobrati u jednom dijelu turističkog sektora zbog neozbiljne državne politike ostaje u rukama onih koji najčešće grade višestambene objekte namijenjene kratkoročnom najmu, što se posebno odnosi na nerezidente kojima je omogućeno da ovdje zarađuju, opterećuju lokalnu infrastrukturu, troše naš prostor, a novac, gotovo pa doslovno, iznose vam naših granica. Kad se već od turizma dobro zarađuje, nepravedno je da izostanu i pravednost i solidarnost.

Povezane vijesti

• Turističke zemlje Mediterana prema 'pametnom' i održivom turizmu kroz SmartMed
• HTZ Staničić: Pad turističkih noćenja u ožujku 53 posto izravna posljedica covida19
• Lika ponovno među top 100 svjetskih zelenih održivih destinacija