Andrea di Pietro della Gondolla, poznatiji pod imenom Palladio, rođen prije 514 godina, 30. studenoga 1508. godine u Padovi, vjerojatno je najslavniji i najutjecajniji od svih arhitekata što su živjeli u to vrijeme. Umro je 1580. u Maseru pokraj Trevisa.

Veliki je majstor renesanse najveći dio života proveo u Vicenzi, gradu u čijem je povijesnom središtu i okolici podigao brojna remek-djela, zahvaljujući kojima je Vicenza 1994. godine uvrštena na UNESCO-ovu listu svjetske baštine.

Licem u lice s antičkim spomenicima u Puli

Po njegovu imenu skovan je idiom - paladijanizam, koji se odnosi na specifičan arhitektonski stil klasične koncepcije, proširen zapadnim svijetom u obliku nebrojenih vila, crkava i javnih građevina, karakterističnih simetričnih pročelja i apliciranih hramskih portika. Do kulminacije paladijanizma, preteče neoklasicizma, dolazi u 17. i 18. stoljeću, kada se, osobito u Engleskoj i poslije Americi, podižu brojne imitacije Palladijevih vila i palača.

Ovaj talijanski renesansni arhitekt, građanin Serenissime, čiji rođendan pada krajem ovoga mjeseca, imao je bliske veze s Istrom: dugo je proučavao rimske spomenike u Puli. Antički spomenici, osobito Augustov hram, sa šest korintskih stupova, i Slavoluk Sergijevaca, iz kojih je preuzeo neke bitne elemente, zauzimaju važno mjesto u paladijanizmu i njegovu utjecaju na europsku renesansnu umjetnost 16. stoljeća. Pula se odužila velikom arhitektu davši njegovo ime jednoj gradskoj ulici.

Palladijeva arhitektura ne bi postigla takav globalni odjek da nije bilo knjige "I Quattro Libri dell' Architettura". Tiskana u Veneciji 1570. godine postala je jednim od najutjecajnijih arhitektonskih spisa u povijesti. U četvrtoj knjizi objavio je nacrte, mjere i opis Augustova hrama u Puli.

Te 1570. godine Palladio je postao službeni arhitekt Serenissime. U četiri sljedeća desetljeća realizirat će bogat opus, a najpoznatiji je po svojim vilama klasične ljepote, kojima je formulirao novi odnos kuće i krajolika. Svojedobno najimućnija i najuglednija porečka obitelj Polesini izgradila je dva ljetnikovca, dvorca, raskošne vile - na otoku Sv. Nikola pored Poreča i u Sv. Ivanu od Šterne. U graditeljstvu i istarskim građevinama, vila u Sv. Ivanu od Šterne po mnogočemu je izuzetna, pa pođimo redom.

Vila obitelji Polesini u Sv. Ivanu od Šterne

Među vlasnicima Svetog Ivana od Šterne spominju se mletačke plemićke obitelji Apollonio, Scampicchio i Gravisi, poslije markizi Polesini, koji su 1688. godine posjed stekli ženidbom, kao miraz, posljednje nasljednice plemićke obitelji Eufemije Scampicchio za Benedetta Polesinija.

Polesini su na glavici brežuljka (297 m), na mjestu gdje je nekad bio kaštel, izgradili dvorac s parkom i okolnim zgradama u paladijanskom stilu, navodno prema nacrtima koje je izradio slavni graditelj Andrea Palladio, a projekt je naručen još u doba kad je gospodar Svetog Ivana od Šterne bila plemićka obitelj Scampicchio. Pregradnja vile u Sv. Ivanu od Šterne prepoznata je kao primjer neoklasicističkog paladijanizma i datirana oko 1802. godine. Kao arhitekt spominje se Francuz Gabriel Le Terrier de Manetot, koji je autor reprezentativne klasicističke palače obitelji Grisoni u Dajli, jedinstvene na istarskom prostoru.

Vila Polesini u Svetom Ivanu od Šterne vjerojatno je najljepša klasicistička građevina u Istri, savršenstvo klasične arhitektonske kompozicije. Svoj definitivni oblik dobila je vjerojatno u 19. stoljeću. Glavnu rezidencijalnu zgradu, koja je ujedno i najveća građevina kompleksa, krasi monumentalno klasicističko pročelje s istaknutim dvokatnim rizalitom i trijemom na četiri stupa, do kojega se pristupalo širokim stubištem. U ulaznom dijelu prizemlja nalazio se veliki središnji salon.

Izvorno stubište obitelj Polesini, krajem 19. stoljeća, premješta na svoju novu vilu na otoku Sveti Nikola ispred Poreča. Otok su kupili nakon pada Venecije, 1798. godine. Benedetto Polesini 1887. godine gradi ljetnikovac po uzoru na toskanski kaštel te ga posvećuje supruzi Isabelli. Dvorac-ljetnikovac na otoku je 80-ih godina 20. stoljeća pretvoren u turističke apartmane. Sada je u vlasništvu porečke turističke tvrtke Valamar Riviera.

Palača je naseljena, ali vrlo zapuštena

Sastavni dio dvorca u Sv. Ivanu od Šterne bio je i prostrani pravokutni park ograđen zidom unutar kojega su raspoređene ostale građevine gospodarske namjene. U dvorištu se nalazi barokna kamena cisterna, šterna, s lijepo izvedenim kovanim detaljima, omeđena niskim zidom.

Pregradnja vile u Sv. Ivanu od Šterne prepoznata je kao primjer neoklasicističkog paladijanizma i datirana oko 1802. godine. Identificirani su naručitelji obiju gradnji, a za noviju se predlaže atribucija francuskom arhitektu Gabrielu Le Terrieru de Manetotu. Palača je naseljena, ali vrlo zapuštena.

Naselje se prvi put spominje 1102. godine kao Villa Cisterna. Sadašnja župna crkva Sv. Ivana od Šterne, San Giovanni della Cisterna, San Zuan di Sterna, izgrađena je u 16. st. na mjestu starije iz 14. st., pa se pretpostavlja da je obnova povezana s uspostavom župe 1580. godine.

Prvi dio imena naselja nastao je upravo prema crkvi Sv. Ivana, a dočetak prema šterni. Nakon što je 1420. Venecija osvojila Akvileju, Sveti Ivan postao je dijelom Mletačke Republike koja ga je davala u posjed raznim plemićkim obiteljima. I on je u ratovima i bolestima izgubio velik dio stanovništva pa su ga mletačke vlasti u 16. st. naselile izbjeglicama pred Osmanlijama iz Dalmacije, Albanije i Crne Gore.

Povezane vijesti

• KAMENOLOMI I KIPARSKE RADIONICE/ŠKOLE U ISTRI Batom i škarpelom po trdoj istrijanskoj groti
• BILJEŠKE O POVIJESTI FUNTANJANSKOG FEUDA NA POREŠTINI I OBITELJ BORISI Plemić Bernardo Borisi, prebjeg iz Bara, otac Funtane
• TRKE MAGARACA U ISTRI TIJEKOM TURISTIČKE SEZONE I BLAGDANA Tovar, dugouški tvrdoglavi revac, upregnut u turizam