Manuel je elektromehaničar koji je oduvijek strastveno volio kuhati. Loreta je upravni pravnik. Oboje su imali stabilne poslove miljama daleko od ugostiteljstva. On je radio na benzinskoj crpki INE, ona u Domu zdravlja u Puli. U jednom trenutku poželjeli su slijediti svoj san, instinkt… "Shvatili smo da želimo u životu nešto stvoriti i ne raditi od 7 do 15 sati. I krenuli smo, pa što bude", kaže Loreta
Konoba Da Rocco
Ljubav i strast su pokretač svega, a upornost ključ uspjeha. Barem je tako kada je Konoba da Rocco u igri. Smještena u centru Krnice, ubrzo je postala mjesto zbog koje se potegne iz Zagreba na janjetinu u teći ili na pedoće. Ne reklamiraju se, nije im ni potrebno. Usmena predaja čini svoje. Krene se od zalogaja do zalogaja, a završi pričom od usta do usta. Tako su ljetos u konobu došli i Zrinka Cvitešić i Niko Kranjčar. A iza svega stoje amateri koji to više nisu, te su svojim predanim radom postali profesionalci koji mogu stati uz bok onih s dugim stažem.
Kažu da na talent ide 10 posto, a ostalo je veliki rad. Bračni par Vlačić potvrđuje tu tezu. Manuel je elektromehaničar koji je oduvijek strastveno volio kuhati. Loreta je upravni pravnik. Oboje su imali stabilne poslove miljama daleko od ugostiteljstva. On je radio na benzinskoj crpki INE, ona u Domu zdravlja u Puli. U jednom trenutku poželjeli su slijediti svoj san, instinkt… "Shvatili smo da želimo u životu nešto stvoriti i ne raditi od 7 do 15 sati. I krenuli smo, pa što bude", kaže Loreta.
Dobra volja je neupitna, no početak je kao i u svemu u Hrvatskoj bio otežan birokracijom koja se odužila na gotovo četiri godine. Bila je to igra novaca i živaca. Klasični hrvatski poslovni model, zar ne? Srećom, nisu posustali. "Kako je vrijeme odmicalo, ulagali smo sve više novaca i truda i shvatili da nema više odustajanja", kaže Manuel. Da Rocco je u samom centru Krnice, izgrađen na parceli Manuelovih roditelja na mjestu gdje je nekad bila štalica koju su do temelja srušili i u konobi sve osmislili sami - do najmanjeg detalja, a dojam je kao da su angažirali iskusnog dizajnera ili arhitekta. Kao i u hrani, žele da je sve autentično i prirodno - od drvene stolarije, preko kamenih zidova te unutrašnjosti u sofisticiranom starinskom silu, gdje se pazilo na svaki detalj, poput boja zidova i crteža za koje je zaslužan Arsen Pletenac. Toliko ukusno da nadilazi poimanje klasične konobe.
Možda će zvučati kao izlizani kliše, ali dojam ambijenta je kao da ste u Toscani, a ne na istočnoj obali Istre. I sve su to sami napravili. "Htjeli smo da je lokalno i autohtono", kažu gotovo u glas. Nadopunjuju se privatno i profesionalno. Njih dvoje sve rade sami, doslovno - od dizajna do gastronomije. U ljetnim mjesecima dnevno imaju između 120-150 ljudi. I sve to sami odrađuju, uz pomoć konoboara i još jedne osobe u kuhinji. Nevjerojatno. Manuel je zadužen za kuhinju i roštilj. On kuha, peče, priprema sva jela. Bolja polovica Loreta je pak za slatko i tjesteninu - svaki dan peče kolače, mijesi kruh i po nekoliko puta dnevno i ručno radi tjesteninu. Crostate su njezin adut. Osim toga poslužuje i radi za šankom. "Do podne sam u kuhinji, poslije sam s gostima", kaže Loreta. Uz sve to ide i nabava, administracija. Pa kada sve to stignu? Osim toga roditelji su dvoje djece, Eme i Rocca po kojem je restoran i dobio ime, a ime je to i sveca po kojem je crkvica u Krnici dobila ime. I 10 -godišnji Roco katkad pomaže, a i 7- godišja Ema ne krije zadovoljstvo. Vrijedni od malih nogu.
Autentična je to obiteljska priča s domaćom istarskom i mediternskom hranom i izvornim okusima baziranim na recepturama none. I u tome je njihova posebnost - jednostavno i autentično. Na meniju je samo ono što se svježe nađe, u škrinji ne drže ribu. "Naravno da imamo kalamare, ali samo ako su svježe ulovljeni tog dana. Recimo, u osmom misecu ima slabo divlje ribe, pa nekad prodajemo ribu iz uzgajališta. Ona je solidna i friška. Peče se na gradelama s isključivo domaćim maslinovim uljem koje daje poseban štih", objašnjava Manuel koji svu ribu i meso peče pred gostom na gradelama. Maslinovo ulje je od vodnjanskih ulika rosignola i carbonazza starih preko 100 godina, koje su oni pretvorili i u prigodni suvenir, onu uspomenu na blagovanje koja nadolazi sa svakom kapi ulja.
Time njeguju početnu ideju da je sve lokalno i autohotno te u tome uključuju lokalne poljoprivrednike i OPG-ove. Sezonsko povrće donosi svaki drugi lokalni poljoprivrednik. U ponudi imaju jadransku tunu Pelagos od generala Ante Gotovine. General među tunama, šalimo se. I doista je tako, ona je hit u Japanu, a oni znaju što je tuna. "Tu tunu samo nama u Istri nosi dobavljač iz Opatije. Isplati se njemu i meni. Njemu jer je skupa, a meni jer je jedina prava", zadovoljno će. Pedoći su svaki dan iz Raškog kanala. "To obožavam, imamo buzaru od pedoči i škampi, ako se nađe koja kanaštrela, odlično. Za mene su najbolji ti izvorni okusi, taj okus mora", oduševljeno će Manuel. Sir je domaći kao i pršut od Jelenića, iako priznaje da je u zadnje vrijeme teško naći dobar domaći pršut jer je zbog blagih zima kvaliteta upitna. No, kod njega je onaj pravi. Uistinu.
Piše tako na Karti pjatanci, njihovoj dijalektaknoj izvedenici za jelovnik. "Pršut, onaj pravi". Baš tako piše. Za ljubitelje mesa tu je carpaccio od boškarina, obilni mesni pjat sa salaminom, pancetom, suhim ombolom. Kada je riba u pitanju tu su bakalar, srdele na savor. U ponudi su škampi i školjke na buzaru, te buzara sa škampima na crveno s palentom, škampi s tagliatellama. Tartufa, kaže Manuel, ima smo u jednom jelu, i to zbog stranih gostiju. "Ako ćeš jesti tartufe onda ideš u Motovun i Livade, ne dolaziš u Krnicu na to. Tu jedeš ribu, škampe, pedoće… ili pak ne jedeš ribu u Motovunu", zaključuje.