HDZ dugo neće, ako će više ikada imati predsjednika kao što je Andrej Plenković. Nikada više niti jedan šef najveće hrvatske stranke neće biti u poziciji kao što je do sada bio Plenković, da nema pravu opoziciju, da ne postoji ni vođa opozicije i da može mirno, bez pritisaka, po vlastitom uvjerenju za tajming, donositi odluke. Isto tako, vjerojatno se više nikada neće dogoditi ako HDZ sačuva vlast, a to je u ovom času izgledno, da ministri budu tako blijedi, nevažni i prolazni, kao što je to bilo u dva Plenkovićeva mandata.

A HDZ, kao HDZ. Dok je "šef" na vlasti, dok stranci dobro ide, dok su svi zbrinuti, vlada šutnja, a čim se nešto počne događati, krenu i ambicije. Mjesecima se već nagađa da će Andrej Plenković nakon dva mandata nastaviti karijeru u Europi pa se već sada polako bude aspiranti koji bi željeli preuzeti stranku. Neće to pokazati javno i jasno, već sitnim potezima, šurujući s pojedinim medijima, šaljući razne signale koje treba iščitati do šaputanja po stranačkim hodnicima.

"Cvjeta cvijeće u HDZ-u, svugdje cvijeće", pomalo je sarkastično komentirao najnovije događaje u stranci jedan od veterana Ante Sanader koji itekako dobro poznaje stranačku mašineriju. Sigurno je i njemu jasno da je sve ovo što se sada događa i oko rekonstrukcije Vlade tek pusto zagrijavanje do trenutka kada će (mogući) odlazak Plenkovića u Bruxelles zaista postati aktualan. I kada će krenuti prava bitka za njegovog nasljednika.

HDZ-ovci bolje od ikoga znaju da se treba pripremiti za svako preslagivanje karata, bez obzira kad ono dođe, ali da prerano kukurikanje može završiti s pijetlom u loncu. Dobro upućeni oko događaja u vrhu stranke kažu da se na sastancima stranačkog vrha nimalo ne osjeća neka nervoza ili izravni pritisak na Plenkovića. Obrnuto, najčešće svi šute ili odobravaju šefove prijedloge i poteze. Tko bi se suprotstavljao predsjedniku kad stranci dobro ide, kad ankete pokazuju da je rejting očuvan i stabilan. Šutjelo se uostalom i u vrijeme Ive Sanadera, taj si komfor nije mogla priuštiti Jadranka Kosor, ali je i Tomislav Karamarko u početku svog šefovanja držao disciplinu kakvu HDZ voli.

Plenković je inaugurirao naoko mnogo demokratskije funkcioniranje stranke, često se sastaje vrh, raspravlja o gotovo svim aktualnim pitanjima. Ali dobro se zna tko predlaže i donosi odluke i rijetko se kada netko izravno suprotstavlja onome što je Plenković odlučio. Tako je bilo i posljednjih mjeseci, kada je predsjednik HDZ-a odugovlačio s odlukom da osvježi kabinet i kada je svima u HDZ-u bilo jasno da ova ministarska reprezentacija samo šteti stranci. Ali, tajming za promjene izabrao je sam Plenković.

Te tajminge uvijek je do sada birao šef stranke i pokazali su se dobri za njega i HDZ. A bilo je napretek izazova. Uostalom, nije do sada bilo šefa HDZ-a i premijera na čija su se leđa svalile sve strahote koje su se mogle svaliti. Od Agrokora do korone, od potresa do letjelice koja je pala tik do ulaza u zagrebački studentski dom. I još bezbroj toga. Iz svega je Plenković isplivao, očuvao HDZ koji je nakon Karamarka bio ozbiljno uzdrman. Jalovu opoziciju doveo je do ruba propasti, ismijavao, pa je imao taj komoditet da mu ministri budu raštelani orkestar nevjerojatno nesposobnih ljudi, što je Puhovski duhovito nazvao "Plenković i sedamnaest patuljaka". Svi se mogu mijenjati, samo on ostaje, kaže uvaženi analitičar.

A onda, pri sadašnjem velikom pospremanju u Banskim dvorima, do medija dolaze špekulacije da Plenkovićevi najvjerniji ljudi, Gordan Jandroković i Davor Božinović nešto šuruju protiv šefa, da slavonski HDZ-ovac Ivan Anušić diže glavu zbog moguće smjene ministrice Nataše Tramišak, da u HDZ-u vrije i da je sve veće nezadovoljstvo. Rekonstrukcija je došla prekasno, tvrde HDZ-ovi nezadovoljnici, stranka će cijenu platiti na kraju drugog mandata. Navodno je posljednjih dana bilo i izravnih pritisaka da premijer što brže ide u rekonstrukciju jer bi uskoro moglo biti prekasno.

Mediji vole pobune, pogotovo kada se vežu za HDZ. Ali, zaboravljaju, da nema pobuna dok šef čvrsto sjedi u sedlu. A Plenković ne samo da još uvijek drži sve karte u rukama, kako piše jedan medij, veći i dalje čvrsto kontrolira sve što se u HDZ-u i oko HDZ-a događa. Možda ne više onom snagom kao prije, što dokazuje i čudan manevar oko Darka Horvata koji je završio u zatvoru, a da to, navodno, predsjednik Vlade nije unaprijed znao. Ali još uvijek dovoljno čvrsto.

Pobune u HDZ-u svakako nema, a neće je ni biti. Ako se premijer odlučio na smjenu Nataše Tramišak, on će je i smijeniti, bez obzira na slavonske HDZ-ovce i njihove ambicije. Svakako je čudna i ta cijela priča oko ministrice za koju mnogi kažu da je sposobna, barem u granicama sposobnosti hrvatskih ministara. Gotovo je nevjerojatno da o prijetnjama upućenih ministrici premijer saznaje iz novina, a onda krenu razne teorije zavjere da je iza svega interni rat u stranci, čuvanje leđa pojedinim ljudima i bitka za europski novac koja je jača i surovija i od politike na hrvatski način.

Bilo kako bilo, Plenkoviću je i sada pomogla jalova opozicija. Niti jedna suvisla riječ nije se čula ni uoči velike rekonstrukcije njegovog kabineta, osim lupetanja potrošenih fraza jurišnika opozicije koji nemaju apsolutno nikakvu težinu u hrvatskom društvu. Mogao je komotno zakasniti s rekonstrukcijom, kao što je dobrano i zakasnio i nikome ništa. Do Uskrsa ćemo dobiti nove ministre bez ikakve garancije da će biti bolji od sadašnjih. Hoće li biti samo patuljci koje spominje Žarko Puhovski ili bar donekle pravi ministri, to ćemo tek vidjeti.

Sve to, pa ako i bude poneki krivi izbor, neće naštetiti ni premijeru ni HDZ-u, jer je Plenković uspio u gotovo nemogućem. Čak i uvijek kritična Vesna Pusić skrušeno priznaje, teškom mukom to izgovorivši, da je Plenković u ovom času jedina garancija da imamo stabilnu vlast. Srce bivše ministrice sigurno kuca na lijevoj strani, ali tamo je pustoš, bratoubilački rat dvije frakcije za koju je teško procijeniti koja je više nesposobna.

Ostaje, dakle, Plenković, ostaje HDZ. Ali, ostaju i izazovi koje premijer i šef vodeće stranke ne smije podcijeniti. A to su reakcije građana, u teškim vremenima u kojim živimo.   Nitko više nema komoditet relativno pristojnog života koji je bio prije zagrebačkog i banijskog potresa, korone i sada ratnog vihora u Ukrajini. Sigurno je samo to da slijede mnogo izazovnija vremena, a da Hrvatska nije poduzela reformske promjene koje bi joj osigurale svjetliju budućnost. A s nezadovoljstvom građana mnogo je teže nositi se nego sa praznim frazama izgubljene opozicije.

Tako Andreju Plenkoviću nisu opasnost ni ambicije HDZ-ovaca, ni prazno filozofiranje opozicijskih prvaka do kojih nitko ne drži ni u njihovim strankama. Opasnost su mu samo i jedino građani koji teško žive i kojima više nije ni do HDZ-a, ni do bilo koje druge stranke, već traže rješenja da nekako prođu ova nesretna vremena.

Zato premijer, do mogućeg odlaska u Bruxelles, treba biti koncentriran upravo na to da se nađu rješenja za one kojima je najteže. Umirovljenike, mlade ljude koji tek počinju u životu, radnike koji su slabo plaćeni, Slavonce koji više nemaju ni zemlje, ni perspektive. Popis je dugačak, a o tome kako će se premijer snaći u ovim vremenima ovisi i njegov rejting do kraja drugog mandata.

U Hrvatskoj je sve moguće, pa i to da se 'padne' kad se čini da si najjači. Moguće je i da te ruše oni na koje najmanje računaš. Nije nevjerojatno i da ti rade o glavi ljudi s kojima si okružen i u koje imaš povjerenja. Sve to hrvatski političari malo jačeg ranga itekako dobro znaju, pa i Plenković. Ali, premijer i šef HDZ-a vještiji je od svih svojih prethodnika, bez obzira što nije pokazao neki posebni talent u biranju suradnika. Bar ne onih koji su sjedili u ministarskim foteljama. U sljedeću godinu, dvije, mnogi će dizati glavu, ali prava opasnost za prvog čovjeka hrvatske politike slijedi samo i jedino od mogućeg nezadovoljstva građana.

Povezane vijesti

• Plenković: Prihvaćamo sve prijedloge inicijative "67 je previše"
• PLENKOVIĆ: Uvodimo 3 mjere protiv energetskog udara
• Plenković: Američke inicijative za Ukrajinu su brze, ali nedovoljno elaborirane