Granice tolerancije
Sloboda govora i protuustavno djelovanje: Kako tumačiti splitski incident?
(Snimio Zvonimir Barisin / Pixsell)
O čemu govorimo kad danas govorimo o slobodi govora, da se poslužimo referencom na glasovitu kratku priču »What We Talk About When We Talk About Love« Raymonda Carvera? Filozof Søren Kierkegaard rekao je kako »ljudi zahtijevaju slobodu govora kao zamjenu za slobodu misli koju odbijaju koristiti«.
Odgovorna sloboda
Za komentar ovih navoda zamolili smo dr. sc. Martinu Blečić, nastavnicu u Prvoj riječkoj hrvatskoj gimnaziji, suradnicu na projektu »Epistemički izazovi populizma: utjecaj jezika i diskursa na epistemičke temelje demokracije« pri Sveučilištu u Rijeci, te urednicu i voditeljicu na riječkom radiju zajednice Radio Roža.
– Carver i Kierkegaard ovdje se lijepo dopunjuju. Carver nam u svojoj priči pokazuje kako ljudi koriste istu riječ, »ljubav«, ali misle na sasvim različite stvari i taj se zaključak može proširiti i na pojam »sloboda govora«, a Kierkegaardova poznata rečenica o slobodi misli naspram slobode govora naglašava važnost unutarnjeg čina refleksije u odnosu prema pukom izricanju.
Neki argumenti protiv ograničavanja slobode govora, ili bolje rečeno slobode izražavanja, smatraju tu slobodu temeljem demokracije. Ograničenje slobode u tom kontekstu može dovesti do gušenja suparničkih glasova i cenzure, no valja zapaziti da to toga dolazi samo kada se govor ograničava s vrha nedemokratskim procesom.
Rasprava o slobodi govora ne bi trebala počivati na iluziji o njezinoj apsolutnosti, već na razboritom i demokratskom određivanju granica između slobodnog izražavanja i zloupotrebe govora.
Opravdano je ograničiti govor koji potiče nasilje, diskriminaciju ili dezinformacije, posebice prema onima koji već imaju smanjenu društvenu, političku ili ekonomsku moć jer takav govor ne ugrožava samo pojedince nego i samu ideju demokracije. Sloboda govora nije sama sebi svrha; ona postoji unutar moralnog prostora u kojem vrijede i druge obveze, poput poštovanja tuđeg dostojanstva i jednakosti.
Naravno, nije svaka potencijalna šteta razlog za ograničavanje govora, jer sloboda nužno nosi rizike, no kada govor postaje moralno upitan, tada opravdano možemo govoriti o njegovu ograničavanju.
Sloboda govora nije apsolutna upravo zato što je moralno ukorijenjena: njezina snaga i vrijednost ovise o sposobnosti da uvažavamo i štitimo druge te omogućimo dijalog u okviru društveno prihvaćenih vrijednosti.
Vraćajući se Carveru, cilj nije da svi govorimo istu stvar, nego da u istoj prostoriji ostanemo sposobni čuti jedni druge – i kad je bučno i kad je tiho.
Kriza značenja
Koliko je pojam »sloboda govora« u vremenu globalne dominacije masovnih medija, cancel i woke kulture, komunikacijskog kaosa, napose političke korektnosti… degenerirao i poprimio izokrenuta značenja? Imamo li zapravo previše slobode govora, a premalo odgovornosti za izgovorenu riječ?
– Sami pojmovi »cancel kultura«, »woke kultura« i »politička korektnost« nemaju stabilno, jedinstveno značenje, nego funkcioniraju kao plutajući označitelji čiji se smisao mijenja ovisno o govorniku i namjeri. U toj semantičkoj klizavosti i »sloboda govora« lako se svede na parolaški signal pripadnosti, posebice ako se izgube iz vida odgovornost, kontekst i procedure koji govor pretvaraju u zajedničku deliberaciju, a ne puko nadglasavanje.
Današnji performativni imperativ slobodnog govora doveo je do kakofonije suprotstavljenih glasova i društvene polarizacije jer ne postoji svijest o nužnosti nalaženja zajedničkog jezika ili uvažavanja tuđe perspektive. Da iskoristimo ideje Thomasa Kuhna o smjeni paradigmi, možemo reći kako se nalazimo u vremenu krize.
Kako se kriza produbljuje, akteri se okupljaju oko različitih projekata preuređenja poretka, a društvo se cijepa na tabore koji se međusobno ne mogu sporazumjeti.
Ne postoji nadređeni, neutralni kriterij koji bi presudio između suparničkih okvira pa ishod ovisi o pridobivanju javnosti, često propagandnim metodama, a ne o dokazima i argumentima koji bi bili općeprihvatljivi.
Koristimo iste riječi, »sloboda«, »pravda«, »demokracija«, ali ne i ista značenja. Koja paradigma slijedi, koje će ideje prevladati, ostaje nam vidjeti, no svatko je odgovoran za vlastite izbore, neovisno o društvenoj klimi ili vladajućoj ideologiji.
O slobodi govora vrijedi misliti kao o povlastici koja obvezuje jer riječ nije puki znak ili zvuk nego čin. Sloboda govora traži disciplinu koja počinje skromnošću: ne moramo govoriti o svemu i o onome što iznosimo moramo govoriti odgovorno.
Sloboda govora nije povod za improvizaciju, nego okvir u kojem se traži jasna namjera, točan podatak i razvidan argument. Emocija mora voditi empatiji, ne manipulaciji. Tamo gdje se njeguju etos i logos, patos pronalazi mjeru i govor postaje koristan, a ne samo glasan.
Budućnost slobode
Kakva je budućnost slobode govora, gledajući širi i dublji aspekt počevši od društvenih mreža preko medija i politike do kulture i društva općenito, napose u kontekstu zapadnjačke liberalne demokracije, da sad ne ulazimo u autokratske i totalitarne režime?
– Odgovorno korištenje slobode govora zahtijeva sustavan razvoj kritičkog mišljenja, medijske pismenosti i moralne refleksije.
Kroz primjereno obrazovanje ne učimo samo kako izraziti svoje stavove nego ih i propitivati i prepoznati njihove moguće društvene posljedice.
To znači prihvatiti epistemičku skromnost – svijest da naša uvjerenja nisu apsolutna i da su istine u pluralističkoj zajednici uvijek djelomične i kontekstualne.
Spremnost priznati vlastite pogreške nije slabost, nego nužan uvjet za dijalog i sporazumijevanje. Sloboda govora ne smije se koristiti za progon ili stigmatizaciju onih koji nemaju društvenu moć.
Naprotiv, ona zahtijeva zalaganje za slabije i marginalizirane, čak kada to nije popularno ili u skladu s dominantnim trendovima.
Recentni incident u Splitu, kada je nasilno prekinut nastup na Danima srpske kulture, jasno ilustrira granicu između slobode izražavanja i protuustavnog djelovanja.
Manjini je onemogućen kulturni izraz, što je povreda njezine slobode izražavanje, a upad na manifestaciju izraz je isključivih ideologija, koje ne priznaju drugo i drugačije. I dok ti pojedinci svakako imaju pravo na stav, njegovo iskazivanje u javnosti ne znači slobodu govora, već represiju i kršenje tuđih prava.
Takvi primjeri naglašavaju koliko je nužno kroz edukaciju osvještavati nove generacije o vrijednosti pluralizma i odgovornog izražavanja – na društvenim mrežama, u medijima ili na trgovima. Ako to ne činimo, društvena polarizacija će se produbljivati, a sposobnost zajednice da artikulira i poštuje različite glasove bit će ozbiljno ugrožena.
Sigurnost ili sloboda
Kako komentirate pokušaj EU-a da uvede masovni nadzor privatnih poruka kroz tzv. Chat Control? Zasad je to odgođeno zbog niza primjedbi da bi se u tom slučaju radilo o kršenju slobode komunikacije, govora, mišljenja… Jesu li i koliko ti aspekti danas ugroženi u EU-u, prijeti li uvođenje cenzure?
– Pitanje masovnog nadzora privatnih poruka kroz tzv. Chat Control u EU-u pokazuje koliko je teško pronaći ravnotežu između zaštite sigurnosti i slobode. Kako štititi djecu, a ne stvoriti sustav koji kontinuirano nadzire privatnu komunikaciju svih građana?
Najkontroverznije je što bi se pravila primjenjivala i na šifrirane poruke unutar servisa poput WhatsAppa, koji tehnički jamče da poruke vidi samo primatelj. No za to postoje razlozi. Na primjer, kada je Meta 2023. počela šifrirati dio poruka, prijavila je 6,9 milijuna slučajeva potencijalnog zlostavljanja djece manje nego prethodne godine. S druge strane, strah korisnika nije zanemariv jer proširene ovlasti rijetko ostaju ograničene na prvotni cilj, stoga treba promisliti o drugim načinima borbe protiv neprihvatljivih ponašanja poput ciljane detekcije i jačanja institucionalnih kapaciteta, ali i promicanja medijske pismenosti te izgradnje povjerenja unutar obitelji i škole.
Budućnost slobode govora ovisit će o tome hoće li se sigurnost graditi kroz stabilne institucije i edukaciju građana ili izgradnju nadzornih sustava kojima upravljaju pogrešivi i pristrani algoritmi.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
