KORONA KRIZA

KONAČAN SLOM GLOBALNE EKONOMIJE? Dean Sinković, profesor s pulskog FET-a: Moguća je potpuna kataklizma gospodarstva i financijskih tržišta. NA PREKRETNICI SMO, TO JE JEDINO SIGURNO

| Autor: Dean SINKOVIĆ
(EPA)

S ekonomskog aspekta u ovom trenutku izgleda kao da je svijet stao, a zemlja se prestala okretati. Avioni ne lete, hoteli, restorani i barovi su zatvoreni kao i velika većina tvrtki, građani u panici mijenjaju valute za toaletni papir, granice između država pa i gradova se zatvaraju. Svi elementi ekonomskog sustava su u blokadi, svijetu prijeti ozbiljna globalna recesija, a prema brojnim ekonomistima i duboka depresija poput one iz 1929. godine. I to samo zbog koronavirusa… Ili možda ne?

Panika je zavladala među ljudima, koronavirus prevladao, a priroda je prodisala. Nevidljivi patogen nazvan COVID-19 istinski je crni labud koji je kreirao nezamislivu destrukciju zdravstvenog, društvenog i ekonomskog sustava. Posljedice kojima svjedočimo su enormne do te mjere da većina građana na globalnoj razini gotovo pa traži vojsku na ulicama, uvođenje vojnih zakona i spremna se u potpunosti odreći vlastite slobode jer to vidi kao jedini način da se zaštiti od virusa.

Do prije manje od dva mjeseca na globalnoj razini sve se činilo da će 2020. biti još jedna godina anemičnog rasta u kojem će glavne preokupacije biti pregovori oko Brexita, finalizacija trgovinskog sporazuma SAD-a i Kine te sprječavanje mogućih većih eskalacija na Bliskom istoku, koje bi posljedično vodile i novim migracijskim krizama. A onda se iza ugla pojavio COVID-19 koji je sve navedene probleme učinio minornima, da ne kažem nebitnima. Iako smo bombardirani teorijama oko porijekla novog koronavirusa, njegovog istinskog utjecaja na čovjeka i mogućih tretmana liječenja, taj dio treba prepustiti epidemiolozima i stručnjacima iz tog područja te se držati njihovih uputa.

Dva scenarija

Moji kolege, a i dio studenata, upoznati su s činjenicom da sam zbog ekonomskih razloga cijelu priču oko COVIDA-19 pratio od prvih dana i još krajem siječnja napominjao koliko je čudna priroda ovog virusa zbog asimptomatičnih prijenosnika, visoke zaraznosti, dugotrajne inkubacije i nevjerojatnih mjera koje su poduzele kineske vlasti. K tome, bilo je jasno kao dan da zbog enormne medijske cenzure informacije o zaraženima koje dolaze iz Kine nisu vjerodostojne.

Čini se da ni Svjetska zdravstvena organizacija u početku nije htjela raditi pretjeranu paniku pa je čak kritizirala mjere koje su poduzele neke zemlje - zatvaranje granica prema Kini. Kada se navedenoj kalkulaciji doda činjenica da živimo u super globaliziranom svijetu gdje je mobilnost ljudi na rekordnim razinama, bilo je jasno da se epidemija vjerojatno ne može zaustaviti samo na Kini ili pak azijskom kontinentu.

U to su vrijeme u hrvatskim medijima prevladavali tekstovi raznih stručnjaka da nas taj virus neće ni dotaknuti, a građani su ponukani iskustvima s prijašnjim epidemijama, poput SARS-a, MERS-a, Ebole, H1N1, smatrali da se radi o jačoj gripi koja će nas vjerojatno zaobići.

Svjetske burze izvan Kine čak su bilježile rekordne vrijednosti. Moje je mišljenje tada bilo da postoje samo dva realna scenarija. Prvi, da COVID-19 bude stvarno geografski izoliran samo na azijske zemlje, pri čemu bi zemlje poput Hrvatske imale pozitivan gospodarski impuls jer bi, kao država koja (nažalost) ovisi o turizmu, imali vjerojatno povećanu potražnju za našim destinacijama pošto bi većina turista izbjegavala putovanja u primjerice Kinu, Tajland, Kambodžu, Singapur, gdje Europljani svake godine sve više odlaze.

Drugi, koji se naravno činio puno realnijim, je da epidemija postane pandemija te se proširi na sve kontinente, pri čemu kod nas dolazi u najgore vrijeme, tik pred turističku sezonu. Na našu žalost obistinio se drugi scenarij, a kvantifikaciju posljedica za hrvatsko gospodarstvo nedavno je predstavio i moj kolega i mentor prof.dr.sc. Marinko Škare.

Međutim, ovim tekstom najmanje nastojim ispasti general nakon bitke, već želim pokušati objasniti zašto smo se uopće našli u situaciji da strahujemo od totalnog ekonomskog kolapsa te procijeniti, iz ekonomske perspektive, kakvi nas mogući scenariji čekaju u budućnosti.

Povijest se rimuje

S ekonomskog aspekta u ovom trenutku izgleda kao da je svijet stao, a zemlja se prestala okretati. Avioni ne lete, hoteli, restorani i barovi su zatvoreni kao i velika većina tvrtki, građani u panici mijenjaju valute za toaletni papir, granice između država pa i gradova se zatvaraju. Svi elementi ekonomskog sustava su u blokadi, svijetu prijeti ozbiljna globalna recesija, a prema brojnim ekonomistima i duboka depresija poput one iz 1929. godine. I to samo zbog koronavirusa… Ili možda ne?

Da bismo dobili konkretan odgovor na ovo pitanje, treba se ipak malo vratiti u povijest jer, prema Mark Twainu, iako se povijest nikada ne ponavlja, ona se često rimuje. Sve su dosadašnje recesije bile drugačije po svojim uzrocima, duljini i posljedicama pa tako se, barem na prvi pogled, čini i ova trenutna kriza koja, prema konsenzusu ekonomista, nije uzrokovana sistemskom greškom, već nevidljivim vanjskim čimbenikom - virusom. Je li tome zaista tako? Da bismo odgovorili na to pitanje, moramo prvo vidjeti u kakvom smo stanju dočekali taj opasan virus.

Globalna ekonomska paradigma zadnjih 40 godina, barem ona na Zapadnoj hemisferi, uglavnom počiva na neoklasičnoj ekonomskoj teoriji koja se temelji na neoliberalnim ekonomskim politikama utemeljenim putem Washingtonskog konsenzusa krajem 80-ih godina. Ključni ciljevi takvog ekonomskog okvira su maksimalna privatizacija državne imovine, odbacivanje državnog intervencionizma, liberalizacija trgovine i kamata te potpuna deregulacija tj. ukidanje svih zakona i mjera koje ograničavaju tržišnu utakmicu. Iako navedene smjernice na prvi pogled izgledaju vrlo korisne za poticanje zdrave tržišne ekonomije i održivog gospodarskog rasta, u navedenom razdoblju svjedočili smo nizu tržišnih promašaja i velikom volatilitetu poslovnih ciklusa, gdje je nakon svakog iracionalnog rasta (balona) uslijedio enorman pad aktivnosti, tzv. Boom & Bust ciklusi koje je najbolje opisao renomirani ekonomist Hyman Minsky.

Potpuni poraz

Gledajući iz današnje perspektive, očito je da su takve politike doživjele potpuni poraz. Česte makroekonomske nestabilnosti kroz vrijeme su demotivirale investicije u realni sektor, ali su zato motivirale razvoj financijskog sektora (banke, investicijske kuće, osiguranja i nebankovni posrednici, tzv. bankarstvo u sjeni), koji je u navedenom razdoblju u razvijenom svijetu postao ključni sektor s gotovo 30 posto udjela u gospodarstvu. Svijet proizvodnje stvarnih proizvoda zbog jeftine radne snage i brojnih poticaja prebacio se na azijski kontinent, dok se razvijeni Zapad fokusirao na visokotehnološki sektor, ali i kreaciju egzotičnih financijskih instrumenata čije su temelje dale upravo nove tehnologije.

Dean Sinković (Milivoj MIJOŠEK)

Financijska tržišta, umjesto alternativnog izvora financiranja poduzeća, s vremenom su postala kladionice i sama sebi svrha. K tome, kreirani su brojni financijski instrumenti u svrhu projekta financijske inkluzije iza kojeg su stale čak i poznate međunarodne institucije poput Svjetske banke i UN-a. Tu prvenstveno mislim na mikrokredite prema siromašnim građanima ili današnji fintech krediti koji nude izlaz iz siromaštva na način da se građanima u nerazvijenim zemljama, koji su uglavnom bez financijske pismenosti, nudi kredit s kamatama između 30 i 300 posto. Od većih kriza iz tog razdoblja tu su naravno Dotcom kriza koja je nastala kao posljedica ispuhavanja višegodišnjeg špekulativnog balona internet kompanija (2001.) te Velika recesija iz 2008. nastala zbog balona na tržištu nekretnina. U oba slučaja ključni generatori krize bile su financijske institucije. Istovremeno je rasla ekonomska nejednakost pa tako danas svjedočimo činjenici da je u zadnjih 30 godina jedan posto ljudi s vrha piramide povećao svoje bogatstvo za čak 21 bilijun američkih dolara, dok je 50 posto svjetske populacije na dnu piramide izgubilo gotovo bilijun dolara. Povežemo li te dvije činjenice, jasno je kome su benefiti takvog sustava namijenjeni.

Nešto više od 10 godina unazad bili smo usred Velike recesije uzrokovane krivom alokacijom resursa, tj. kreditiranjem građana za koje se znalo da te kredite neće moći vraćati. Da bi stvar bila gora, financijski je inženjering, predvođen bankarskim kartelima, takvu toksičnu imovinu upakirao u posebne proizvode (derivate) te ih ulagačima predstavljao kao vrhunski proizvod niskih rizika i visokih prinosa. Za prosječnog građanina financijski derivati sa svojim egzotičnim nazivima nikada nisu bili razumljivi jer u sebi inkorporiraju kompleksne financijske jednadžbe, a političke elite i medijske kuće nisu se usudile propitivati pod utjecajem brojnih lobista financijske industrije.

Dovoljno je reći da financijska industrija u Washingtonu ima deset puta više lobista nego što američki kongres ima zastupnika. Takve je inovacije najbolje opisao legendarni investitor Warren Buffet nazvavši ih oružjem za masovno uništenje. Rezultat je upravo takav, masovno uništenje financijskog, a posljedično i ekonomskog sustava kroz enorman pad proizvodnje i porast nezaposlenosti. Prije nego što se taj san, koji su kreirale privatne financijske institucije, rasprsnuo u najgoru noćnu moru, korporativne i bankarske elite sebi su naravno isplaćivale enormne bonuse, dok se ostatak društva zadovoljavao mrvicama i činjenicom da imaju posao i redovno plaćaju svoje režije.

Toksična imovina

Tijekom 2008. i početkom 2009. činilo se da smo na putu prema novoj depresiji, poput one iz 1929. godine. Hrvatska dobro pamti to razdoblje jer smo bili jedna od država koja je zbog katastrofalnih ekonomskih politika zadnja izašla iz te silazne spirale. Kada smo se već bili pomirili da nam slijedi nova globalna depresija, koordinirana akcija država i centralnih bankara, poglavito američkog FED-a, rezultirala je implementacijom nekonvencionalnih ekonomskih alata, koje do tada nismo mogli pronaći u knjigama iz makroekonomije. Radilo se o enormnim monetarno-fiskalnim paketima čija je svrha bilo spašavanje brojnih privatnih financijskih institucija s ciljem da se ponovno pokrenu kreditni ciklusi i gospodarstvo. Osim smanjivanja kamatnih stopa na nulu i implementacije TARP programa na razini države (Troubled Assets Releif Program), čime su se banke privremeno nacionalizirale, jedan od ključnih alata bio je mehanizam koji nazivamo kvantitativno popuštanje, tj. povećanje mase novca u optjecaju kroz kupnju državnih obveznica. Drugim riječima, centralne banke krenule su u masovno tiskanje novca koje su upucavale u financijski sustav, a pritom na svoja leđa preuzimale svu toksičnu imovinu koju je kreirao financijski inženjering. Suština priče je da su građani, kroz dotada nezabilježen mehanizam državnog intervencionizma, sanirali rupe u financijskom sustavu. U konačnici možemo reći da su se tijekom razdoblja ekspanzije profiti privatizirali, tj. većinom su se slijevali u džepove korporativnih elita, a gubici socijalizirali u sklopu cjelokupnog društva. Bio je to jasan poraz neoliberalne dogme u kojoj su, umjesto kreativne destrukcije, prevladavali kratkoročni ciljevi i korporativna pohlepa. Ako se pitate koji su razlozi zašto su se korporativne elite tako ponašale, odgovor je jasan - zato što su mogle, zato što im je deregulacija to omogućila. Veliki slobodno-tržišni eksperiment spašen je još većim državnim intervencionizmom, jer da nije bilo intervencija, upravo bi nas taj eksperiment doveo u još jednu dugoročnu depresiju.

Nakon Velike recesije i spašavanja banaka novcem poreznih obveznika, bilo je za očekivati da će se glavni akteri neetičkog korporativnog ponašanja penalizirati, da će prevladati politički i ekonomski konsenzus u kojem će se pravi inženjeri iz realnog sektora poticati, a financijski inženjering biti strogo reguliran, ako ne i zabranjen. Gdje će država putem manjeg vlasničkog paketa ipak imati bolji uvid u poslovanje financijskog sektora, čiji bi primarni ciljevi poput brze zarade i velikih bonusa trebali biti zamijenjeni kreditiranjem građana i poduzeća. Očekivalo se da se prije svega vrati pravno razdvajanje klasičnog bankarstva od investicijskog, pri čemu se novcem štediša ne bi moglo špekulirati investiranjem u visoko rizičnu imovinu, već strogo koristiti za kreditiranje poslovnih subjekata i građana s kvalitetnim bonitetom. Naravno, gotovo se ništa od toga nije dogodilo, iako su uvedene određene makroprudencijalne mjere kako bi se ublažili budući sistemski rizici i pojačala otpornost financijskog sustava na moguće šokove.

Okorjeli kockari

Sustavom su ostali upravljati isti oni igrači koji su se do 2008. ponašali poput okorjelih kockara. A dobro je poznato da je ovisnost o kocki jedan od najvećih poroka kojeg se teško riješiti. Čim se prašina slegla, financijska moć bankarskog kartela vrlo brzo je zauzdala bilo kakvu političku inicijativu za strožom regulacijom financijskog sektora, a najbliži savjetnici političkim elitama postaju ti isti kockari. I to nebitno jesu li na vlasti bili crveni ili plavi.

OPŠIRNIJE U TISKANOM I GLAS ISTRE PDF ONLINE IZDANJU
Podijeli: Facebook Twiter








Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no

Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of