Organizatori su se u godini jubileja prisjetili još jednog velikog pijanističkog velikana koji, istina, nije radio sa studentima, ali je dolazio u Grožnjan. Naime, upravo ove godine navršava se stotinu godina od rođenja i 25 godina od smrti talijanskog glazbenika A. Njemu u čast priređen je koncert na kojemu je nastupio pijanist Zvjezdan Vojvodić, pobjednik natjecanja Lions Grand Prix

Ove godine Hrvatska glazbena mladež obilježava lijep jubilej jednog od svojih stalnih tečajeva - 50. obljetnicu Ljetne pijanističke škole.

Tom je prigodom održano nekoliko koncerata u kojima su sudjelovali polaznici Škole, ali i njihovi profesori. Posebno je bio upečatljiv nastup velikih pijanista i glazbenih pedagoga Vladimira Krpana i Arba Valdme, estonskog pijaniste koji je nekada sudjelovao u radu Ljetne pijanističke škole.

Osim toga, organizatori su se u godini jubileja prisjetili još jednog velikog pijanističkog velikana koji, istina, nije radio sa studentima, ali je dolazio u Grožnjan. Naime, upravo ove godine navršava se stotinu godina od rođenja i 25 godina od smrti talijanskog glazbenika Artura Benedettija Michelangelija. Njemu u čast priređen je koncert na kojemu je nastupio pijanist Zvjezdan Vojvodić, pobjednik natjecanja Lions Grand Prix, a pripremljena je i izložba fotografija i drugih dokumenata, kao podsjetnik na djelo umjetnika Michelangelija.

Arturo Benedetti Michelangeli (1920. – 1995.) je svoje glazbeno obrazovanje počeo još kao četverogodišnjak, prvo na violini, a ubrzo se prebacio na klavir s kojim je stekao svjetsku slavu. Diplomu soliste stekao je s četrnaest godina i odmah započeo svoju koncertnu karijeru. Njegov izvanredni talent prepoznat je odmah, a prvi je put nagrađen 1939., kada je osvojio prvu nagradu na prestižnom ženevskom međunarodnom natjecanju. Slijedio je njegov uspješan put u inozemstvu, a sve više se posvećivao i nastavnim aktivnostima. Njegov ugled brzo se širio u glazbenom svijetu, gostovao i nastupao je u Japanu, SAD-u, Izraelu, Njemačkoj… Osnovao je Međunarodni festival glasovira u Bresciji i Bergamu, a osim njegovih vrhunskih pijanističkih nastupa, radio je i kao skladatelj. Nakon kraće stanke zbog bolesti ubrzo se vratio na koncertne podije, a ostali su zapaženi njegovi koncerti u Japanu (1992.) i posljednji u Hamburgu (1993.).

Neki su ga smatrali jednim od najvećih pijanista 20. stoljeća. Zbog neslaganja s nekim odlukama talijanske vlade 1968. godine otišao je u dobrovoljno "progonstvo" iz Italije, gdje više nije bio u milosti, pa je do kraja života ostao živjeti u Švicarskoj, blizu Lugana, gdje je i umro.

O vezama Michelangelija i Grožnjana naš veliki pijanist i pedagog prof. emeritus Vladimir Krpan, kojemu je Michelangeli bio posljednji profesor, kaže:

- Stjecajem okolnosti bio je moj posljednji profesor. Nekako sam u etapama došao do njega, počevši od profesora Stančića kojemu sam beskrajno zahvalan za temelje i postavke… Kad se moglo ići u inozemstvo, što baš u Jugoslaviji nije bilo popularno, nas nekoliko smo krenuli u Italiju, iskreno rečeno boreći se za njihove stipendije koje su se dobivale nakon prijemnih ispita. Kad sam dobio državnu stipendiju, nisu mi dali da je koristim za učenje kod Michelangelija jer on, kako su mi tada rekli u ministarstvu, nije profesor, on je privatna osoba, ukinut ćemo stipendiju ako idete njemu. Ipak sam ipak nakon nekog vremena uspio doći do njega i poslije njega stvarno nije imalo smisla ići dalje. On je dolazio u Grožnjan, zaljubio se u jednu vilu Romanu koja se odavde dobro vidjela, ta ga pozicija osvojila, želio je nastaviti ovdje sa seminarima. Tu je s njim dolazio i glavni direktor tvornice klavira Petrof koji je želio pokloniti klavir za vježbanje, a maestro je htio kupiti tu vilu… Međutim, to je bilo vrijeme optanata i u zemljišnim knjigama se nije moglo vidjeti tko je stvarni vlasnik vile. Bilo je nesigurno, pa sam ga indirektno odgovorio od kupnje kako ne bi imao kasnijih problema, da investira, a ne bude njegovo…Predivno sjećanje na velikog umjetnika, reći će prof. Krpan.