Bio je to slučajan susret na Susku, kamo smo doplovili na jednodnevni izlet jedinom brodskom linijom iz Pule prema jugu. Među izletnicima dosta Istrijana, a kako je otok mali, ne možeš se mimoići, svako-toliko se sretnemo, na stubama prema Gornjem selu, kod Svjetionika, na plaži i - krene razgovor. U jednoj simpatičnoj ekipi gospođa srednjih godina i trojica mladića, svi nasmijani i svaki s velikim kišobranom u ruci, u svim bojama spektra (najavljena kiša oprala nas je upravo pred kraj dana). Oni su trojica braće i ostavili su svoje mlade fameje doma i taj dan posvetili se mami! Jedan ima četvero djece, drugi dvije male curice, a treći je student. S Poreštine su, iz Tripari poli Baderne.

- Mama je Marija, a brati su Martin i Ivan, predstavlja ih najmlađi Benjamin Šuran. "Dugo nismo bili tako skupa, vajk je bilo sve puno obaveza i radnih akcija doma. Tata je premina, sad će biti dvajset lit, i sve je ostalo na mami, i da nas školuje i da nas hrani. Vajk je bila situacija da se mora pomoći doma i dati jednu ruku, od svih nas, i ovo je bila jena od ritkih prilik da smo se mogli svi skupa malo maknuti od svega tega doma", kazuje Benjamin na prekrasnom dijalektu iz svoga kraja. Već tu nas je osvojio, ali iznenađenje tek slijedi.

Srednji Martin je profesor tjelesnog odgoja, studirao je u Zagrebu, stariji Ivan ima svoju špediciju, a Benjamin je na drugoj godini Muzičke akademije u Zagrebu, uči za opernog pjevača! Štoviše, već nastupa na velikim scenama u Hrvatskoj, zovu ga na audiciju u Sloveniju. Odmah smo se dogovorili za ovaj razgovor, a u međuvremenu je Benjamin Šuran na audiciji u Mariboru među deset kandidata jedini osvojio ulogu za neku od produkcija mariborske Opere u sljedećoj sezoni!

- Kako je mladić iz malog sela u Istri stigao do opere?

- Nisan bija u nikakven doticaju s operom i općenito klasičnom glazbom, nisan o temu zna niš, ali sve je počelo onega dana kada je moj brat ima svate, kad se ženija. Od brata žene, njena sestra Patricija Žudetić je operna pjevačica i ona me čula da pjevam oktavu niže nego drugi, da imam tako dubok glas i da bi me moga poslušat profesor u Puli, u srednjoj Glazbenoj školi, da im fale muški pjevači. Unibot san bija prvi srednje, imao sam petnajst, šesnajst lita. Pjevali smo doma, po feštama, onako svi skupa za gušt, nikad niš ozbiljno. Nisam se u školi želija isticati niti niš. Poli nas ljudi ne znaju preveć o temu, niti ih to preveć intereša. Pa, kako cili život delam s mamom u kampanji i po doma, san reka ala da vidin ča će mi reć taj profesor. To je unibot bilo sve ništo novo, zanimljivo pak ala da provan.

- Vjerojatno si uvijek volio pjevati, makar po doma?

- Odvajk san volija kantat, vajk san bija u folkloru i svaderi, ali nisan zna da imam talenta baš za operno pjevanje. Folklor je bija u Pazinu, svi su hodili iz okolnih sela. I moji brati su bili u folkloru pa sam doša i ja. Te neke doticaje s glazbom sam ima, ali kašnije me ta cura prepoznala. Zahvalan sam dragemu Bogu na glasu i na talentu, vajk mi je dosad posla neke ljude u moj život koji su me usmjerili i pokazali onaj put koji bi triba biti za mene, u ten momentu. Bilo je tu još puno ljudi, profesorica Marijana Prohaska koja je predavala u Glazbenoj školi u Puli, ona je isto zaslužna da san se nastavija baviti s tin. I ne samo ona. U to vrime taman san se naša u novoj vezi a ta jako draga cura s kojon san još vajka je Melani Ujčić, ona mi je bila i još je jena od najveće podrške u svemu. U srednjoj školi sam mislio odustati od tega i posvetiti se nečemu drugemu, ali ona mi je dala ono malo kuraja ča mi je tribalo da se ipak nastavim tim baviti.

-Jesu li profesori u pulskoj Glazbenoj školi odmah prepoznali tvoj talent?

- U Glazbenoj školi predavao mi je Giorgio Sugar, to je onaj profesor kome me je uputila Patricija. Bija je fasciniran da sa šesnajst lit zvučim tako kako zvučim i da je to super materijal za delati na temu. Tada sam bio u srednjoj školi u Pazinu učio za elektrotehničara i putovao sam svaki drugi dan, ponediljak, sridu i petak, za Pulu, na predavanja u Glazbenoj. Pjevači imaju pripremni razred i ta dva lita sam akcelerirao, položio ih u jedno lito. Čim smo počeli delati, nakon misec dan profesor je vidija da je to sve super, da napredujem jako velikon brzinon, da od običnega čovika već postajen pjevač i posla me na prvo natjecanje. Doša san prvi, bilo je to regionalno natjecanje u Splitu, a onda san poša na državno u Zagrebu i bija san treći. To mi je bilo prvo natjecanje nakon tri miseca Glazbene škole, na kojem su me skoro diskvalificirali jer nikad prije nisu čuli za mene, a već sam imao nekakvu laganu bradu pa su mislili da sam prestar, da nisam za tu prvu kategoriju.

- Koliko vas je bilo u "razredu" za operne pjevače?

- Bilo nas je više. Mateo Škabić iz Krnice, on je tenor, ali više se ne bavi opernim pjevanjem, nije išao na Akademiju, ali vjerojatno i dalje pjeva. Bija je i Luka Krulčić, on je sad u Beču. I Antonia Vojvodić iz okolice Pule, meni jako draga cura jer ima isto tako skromnu i pravu fameju. Bili smo skupa na prijemnemu u Zagrebu i ona i njena fameja su me ugostili poli njihove none u Zagrebu, tako da san njin vječno zahvalan.

- Imaš li na Akademiji još kolega opernih pjevača iz Istre?

- Patricija Žudetić, koja me "otkrila", sada je apsolventica na Akademiji. Student je bio i Toni Nežić, sada je u Scali u Milanu. Ne znam je li još ki iz Istre. Relativno malo ljudi upiše Akademiju, ko ča san ja stija odustati, tako su i drugi stili i odustali nakon srednje škole, neki nisu uspili upisati. Kada sam ja upisao bila je velika konkurencija, od nas 40 primili su četiri u ljetnom roku i četiri na jesenskem. Ima osam mjesta za operne pjevače, ali ako ne zadovoljiš uvjete, neće primiti samo da bi popunili mjesta. Ima nas od svukuda, iz Dubrovnika, Bosne i Hercegovine, iz Virja, Splita, Šibenika, Dalmacije. Svi mi s mora imamo tu sličnu kulturu, da se pjeva u klapi ili solistički. Dobri glasovi više dolaze iz Dalmacije, s Kvarnera, Primorja.

- Zašto si htio odustati?

- Pred kraj srednje škole malo sam se razočarao na nekim natjecanjima, državnim i međunarodnim. Neka su bila super, a neka, ne morem drugo reć nego veza. Ne moreš pasati, ne moreš dobiti svoje mjesto pod suncem bez neke veze. I stija san se finiti baviti time jer mi nije imalo smisla da u glazbi koja bi trebala biti stvorena iz ljubavi - jer ako ne delaš to iz ljubavi, ne triba ni da delaš… To bi tribalo vriditi za svako delo, ali glazba je stvarno specifična jer to ne more delat svaki. Nema smisla ako delaš bez ljubavi i ako nisi talent. Važno je biti talentiran, ali forši je još važnije od tega da delaš na temu jer talent niš ne znači bez dela. U srednjoj školi vježba san tri, četiri ure. Zezali su me, samo pjevaš po školi, nikega se ne čuje osim tebe. Ali, evo, ta moja upornost me dovela da upišem Akademiju, ustvari da budem prvi na prijemnom od nas 40.

- Prvo san bija u Pazinu i onda kako san želija akcelerirati, dva lita da finin u jenemu, onda sam se prebacija u Pulu u Tehničku školu. Zahvalan sam svojoj mami, rekla je, prvo fini, budi dobar u Tehničkoj, za svaki slučaj, nikad ne znaš ča se more desit i sa glasom i sa tvojim željama, bolje je da imaš tu sigurnost. Tako na nagovor mame san finija Tehničku u Puli i paralelno sam završavao i Glazbenu, dvije godine u jednoj da ne kasnim puno na fakultet. Akademiju sam upisao s devetnajst godina.

- Na drugoj si godini studija, a već nastupaš naveliko. Je li to uobičajeno?

- Mislim da san jedan od ritkih, već dugi niz lit, koji ima priliku od prvega lita na Akademiji nastupati na sceni. Prvi sam nastup imao još u Puli, u "Figarovom piru", recimo, poluscenskom djelu. To mi se jako zapježalo jer odvajk sam volija glumiti i pjevati a sad san moga to spojiti u jeno. Čim san upisa Akademiju, me zva profesor u Split, tamo smo pjevali u Solinu, u Mediteranskom institutu poli dr. Radmana. Mogao sam biti u splitskom HNK, upoznati sve te ljude iz splitske Opere, to je najljepši dio, ljudi su ti koji čine to magičnin. Nakon tega sam imao projekt s HNK u Varaždinu, igrali smo Mozartovu "Bastien i Bastienne", malu operu od jednega čina koja ima samo tri lika, a ja sam bio mađioničar koji je spajao jedan mladi ljubavni par. Tada sam počeja, ajmo reć, profesionalnu karijeru. Režiser nam je bija Ozren Prohić, profesionalac koji me je usmjerio u neke finese. To je malo kazalište, ali iziskuje upornost i trud kao da si na velikoj sceni. Delali smo i s profesionalnim pjevačima koji su iz zagrebačkog HNK, Stjepko Franetović, Siniša Štork, Darija Auguštan, naša jako poznata sopranistica. Nakon tega smo delali na Muzičkoj akademiji "Ljubavni napitak", komičnu operu Donizettija. I to smo izvodili sprid zagrebačkog HNK, tu sam prvi put bio zaposlen od strane HNK.

- Muzička akademija u Zagrebu slavi 100. obljetnicu. Vjerojatno si pred kraj prošle godine nastupio i u spektakularnoj operi-basni "Životinjska farma" koju je u Lisinskom postavio Krešimir Dolenčić, a sudjelovali su studenti glazbe, dramskih i likovnih umjetnosti i drugi?

- Da, pjevao sam solističku ulogu i zbog te uloge naš poznati intendant Marin Blažević pozvao me u HNK u Rijeku. Imao je ulogu za mene u "Romeu i Juliji" Charlesa Gounoda. Bila je to velika uloga, na velikoj sceni, za moje drugo lito na Akademiji to je bilo stvarno fascinantno. Ja naravno da imam vajk neke sitnice koje bi stija popraviti, ali san više nego zadovoljan sveukupno.

- Ti si bariton, bas?

- Još sam dosta mlad pa je malo teže odrediti jer kao mlad pjevač moreš kantati i visoko i nisko, ali to se s vrimenom svede na neku sredinu. Zasad sam bas bariton. Na cijeloj Akademiji smo samo jedan kolega i ja, on je baš bas, i jedan bariton koji sad završava, od nižih glasova. Pretežito su soprani i tenori, njih je največ.

- Vježbaš, pjevaš kada si kući? Kako naša mala sredina reagira na operu?

- Kako ki, ali većina ljudi su šokirani jer ili se nikad nisu susreli s operom ili jer im se ni na prvu ruku zapježala. Većinom je to kriva pretpostavka ljudi da neki tamo viče, neki pjeva, a niš se ne kapi. Ne kapiju riječi arija, ča nije daleko od istine, ali zato je to apstraktna umjetnost, najsloženija glazbeno-scenska forma, tu nema zvučnika, pojačala, titlova. Ima šaptača koji nam pomore, ali nekad ni njih nema, recimo u Rijeci i Varaždinu nema šaptača. Kompleksna je to forma, od scenografije, kostimografije, koreografije do izvođačkih točaka koje su jako kompleksne. Nije ni čudo da naši ljudi ne moru baš sve kapit, jer treba imati neko predznanje da bi se moglo pratiti, a nisan ga ni ja ima zato mi je bilo strano to sve skupa. Jedno je pjevati, a drugo je kad znaš sve ča se dešava i to uskladiš da bude na vrhunskoj razini. U temu je razlika između onih koji su napravili velike karijere i onih koji su prosječni operni pjevači. Moja obitelj je stvarno pozitivno reagirala, jer nisu znali da imaju takovega talenta doma (smijeh).

- Moglo se dogoditi da nikada ne saznaju, ni oni ni ti.

- Svakemu od nas je pružena prilika, samo je pitanje da li si spreman na to pristati. Meni je palo na pamet isto ča i mojoj mami, od čega ću ja živiti uopće, ki će mene hraniti i da li će biti dela za mene. Zato sam sada zahvalan Bogu i svima ča su mi pomogli. Sada me već opera hrani, ne moram više mamu niš pitati. A prije tega je zadovoljstvo. Mlad sam, forši kašnije neću tako razmišljati, ali zasad mislim da stvari koje volimo delati i stvari zbog kojih smo sretni, da nas nikad neće puštiti da budemo lačni. Stvarno vjerujem da je svaki za nešto na ovom svitu rođen, da nekako doprinese zajednici, ali najprije sebi, da on bude sretan s tim ča dela. Bit će grešaka, bit će padova, bez obzira ča to volin i ča se želin s tin baviti, nedan ne garantira da će ruže cvasti baš cilo vrime. Sudbina nas mora iskusiti prije nego nan da ono ča zaslužimo, baš za to da vidi ako mi to stvarno zaslužimo. Ovo ča imamo mi tu, i prilike i ljude, situacija je više nego bajna. Imamo di biti, krov nad glavom, imamo hranu, imamo teplo, dobre ljude oko sebe, naravno, ovisi ča želiš. Ako želiš dobre ljude, ćeš hi najti, ako želiš loše, ćeš hi isto najti.

- Skromnost si naslijedio iz svog doma?

- Jako me je osvijestila ta naša tragedija u obitelji, za tatu. Puno sam razmišlja o svemu temu, zašto se to njemu desilo, zašto nama, a onda vidiš da ima i puno gorih stvari u životu. Ne govorim da je to lako, ali… Imao sam dva lita kada je nastrada, nisam ga ni upoznao, ta situacija mi je dala jako puno razloga za razmišljanje kako živit u ovom životu, na koji način. Mislim da je važnije od bilo čega da pomoremo drugima, sretan sam da moren zaraditi te šolde na način da delan ništo ča volin, tako da bin moga pomoć nikemu ki ne more.

- Tako lijepo govoriš za tako mladog čovjeka. Pozdravi mamu što te tako dobroga odgojila.

- Prije svega je tu odgoj i suosjećanje za drugega. Kada ti se dese te neke stvari u životu, postaneš svjestan pravih vrijednosti. Znan da je mama bila prva kada je bilo kemu tribalo pomoći, to joj je davalo snage da sve izdrži. I njoj je tribala pomoć i ja sam zahvalan svima ki su bili uz nju. Ni hi puno, ali kako se reče, mali krug velikih ljudi.

- Još tri i pol godine do kraja studija. Što te još čeka na Akademiji i pozornicama?

- Tako brzo se stvari dešavaju u životu, puno prilika, dobrih, naravno i loših. Nadam se da ću moći nastaviti pjevati ovo ča volim i da ću moći uveseljavati ljude svojim pjevanjem i svojim rolama na sceni. Prije svega, to radimo radi publike, a ne radi sebe. Jer, pjevat moremo i doma. Najviše volim komične opere, mislim da to ljudima više triba, pogotovo u ovo naše vrijeme. Odvajk san volija glumatati, a sad imam priliku zaspravlje to delati i u punem sjaju doživjeti tu glumu. Ni to kazalište, opera prije svega zahtijeva da to bude dobro otpjevano, ali skoro na jednakoj razini triba biti i gluma. Bez glume opera ne izgleda uvjerljivo. Zato su te buffo role, te komične opere meni fenomenalne. Na sceni u početku san bija malo prestrašen, tu su ti profesori, strah te kako će ljudi reagirati, ali kad sam čuja prvi put kako se publika nasmijala na neku moju komičnu izvedbu, stvarno sam se opustio.

Imam sriće ča imam glas i ča mi je glas prodoran, ali nekad se moram kontrolirati da bih izveo neke dionice. Imam ja još jako puno tega učiti. Tek me čekaju operne uloge, gdje se uče svaka pojedina uloga za moj glas, razrađuju se detalji, značenje, na koji način interpretirati. Uči se solo pjesma, jer nije isto pjevati pjesmu ili operu, u operi je veliki orkestar ispred tebe, 50 ili 70 izvođača s kojima se zapravo natječeš, da te se čuje, dok u pjesmi te prati samo klavir koji je puno tiši i to mora biti puno osjećajnije, toplije. Zato postoje različiti predmeti koji nas uče različitim vrstama pjevanja. Talijanski znan više-manje, ali učimo glazbene stručne izraze, učimo i njemački, imamo i francusku fonetiku, ako želimo rusku. Moraš zvučati u duhu jezika na kojem pjevaš.

- Vjerojatno ti je krajnji cilj Metropolitan, Scala?

- Volija bi nastupati u Metropolitanu, u Scali, da iskusim to iskustvo tako ogromnog kazališta, ali evo, ča mi dragi Bog donese, kamo me put odnese. To je još daleko. Volim ja i neke druge stvari koje me usrećuju, motore, automobile, filmove, čitati knjige, trenirat boks, više biti u prirodi, više hoditi doma da moren pomoći svojim nonićima, da delan u kampanji. Nikad ne stignem baš sve jer za vikend budu probe ili nastupi, ali trudim se ča više biti doma sa svojima. Mislim da je obitelj na prvem mistu.

- Kada diplomiraš, oformit ćeš ti nama operni ansambl u pulskom INK?

- Bilo bi to jako korisno i za ljude, da slušaju nešto lipo, da se opuste i uživaju u temu i da nemaju krive pretpostavke o operi. Ako to ne bude, sigurno ću organizirati koncerte.

Povezane vijesti

• Najavljen bogat i raznolik program Dana muzičke akademije u Puli
• Muzička akademija: Premijera opere "Priroda i opera" 8. veljače
• Zajednički projekt pet fakulteta: opera "Hipolit i Aricija" prvi put u Hrvatskoj