Joseph Tawadros u Zagrebu: Glazbom povezuje tradiciju, jazz i klasičnu glazbu

Eklektični australski multiinstrumentalist rođen u Egiptu, Joseph Tawadros, je dobitnik mnogobrojnih priznanja i nagrada. Između ostalog, proglašen je članom Reda Australije za zasluge u glazbi. Za svoje sviračko i skladateljsko umijeće osam je puta dobio nagradu koja se dodjeljuje za izvrsnost, inovaciju i postignuća u svim žanrovima australske glazbe.

Tawadros je redefinirao sviranje ouda, arapske lutnje, preteče suvremene gitare. To je glazbalo izvukao iz njegovog tradicionalnog bliskoistočnog okruženja i uveo u područje klasične glazbe i jazza. Svojim je jedinstvenim, uzbudljivim, osjećajnim, narativnim pristupom i muzikalnošću osvojio simpatije kritike i publike diljem svijeta. Zahvaljujući tome ostvario je suradnje s glazbenim velikanima te nastupa u koncertnim dvoranama diljem svijeta. Tome može zahvaliti i što je dobio ohrabrenje da nastavi istraživati raznolikosti u glazbi, pomicati glazbene granice i spajati razne žanrove, od jazza preko klasične glazbe do tradicijske glazbe raznih naroda.

Da bi usavršio svoju sviračku vještinu i spoznao tajnu glazbe, Tawadros je učio svirati i druga glazbala. Nakon što je kao dijete naučio svirati trubu, u afirmativnim se godinama odlučio na učenje sviranja flaute od bambusa – naya, arapske citre qanun i violončela. Taj nauk ga je toliko obuzeo da je tri mjeseca godišnje provodio u Egiptu na usavršavanju. U svojoj opsjednutosti raznim glazbalima otišao je toliko daleko da je na snimanjima svojih albuma svirao 52 glazbala, uključujući oud, qanun, saz, violinu, ney, portugalsku gitaru, električni bas, kalimbu i harmoniku.

Tawadros je cijenjen i kao skladatelj čija glazba je, između ostalog, korištena u poznatim filmovima i televizijskim emisijama kao što su »Ali’s Wedding«, »The Water Diviner«, »Checkpoint«, »The Tentmakers of Cairo«, »The Portal«, »The Black Balloon«, »The Transfer«, »The Last Ride« i drugi. Jedan je od 50 australskih skladatelja odabranih da napišu djela u povodu 50. rođendana Sydneyjske opere.

Na području jazza i jazzu bliskih idioma surađivao je s cijenjenim glazbenicima poput Johna Abercrombieja, Jacka DeJohnettea, Bele Flecka, Johna Patituccija, Roya Ayersa, Mikea Sterna, Richarda Bone, Joeyja DeFrancesca, Fathyja Salame i Christiana McBridea. Na području klasične glazbe dobio je počasni doktorat Universityja of New South Wales. Vlastita je djela izvodio s Australskim komornim orkestrom, Simfonijskim orkestrom BBC-a, Simfonijskim orkestrom Melbournea (WA) i Adelaidea, Ukrajinskim nacionalnim orkestrom, Cameratom Salzburg, Morphing komornim orkestrom. Njegov Koncert za oud i orkestar sa Simfonijskim orkestrom Sydneyja objavila je izdavačka kuća ABC Classics iz Australije 2019. Također, bio je prvi i jedini australski skladatelj čije je djelo izvela Akademija za staru glazbu u Ujedinjenom Kraljevstvu. U tom kontekstu suradnje je ostvario s poznatim glazbenicima, uključujući Richarda Tognettija, Williama Bartona, The Grigoryan Brothers, Christiana Lindberga, Gurrumul i Jamesa Crabba, a njegova djela izveli su i/ili snimili The Song Company i Andreas Scholl.

Godine 2013. Tawadros je u duu s harmonikašem Jean-Louisom Matinierom nastupio na 9. Vip Zagreb Jazz Festivalu. Ovom prilikom će 23. rujna u Kazalištu Kerempuh svirati uz gudače Zagrebačke filharmonije.

Tišina dolazi iz pulsa

Kakav ste program pripremili za svoj drugi nastup na Zagreb Jazz Festivalu?

– Radi se o gudačkim aranžmanima nekih od mojih popularnih djela. Aranžmane je pretežno radio Richard Tonietti, poznati violinist koji vodi Australski komorni orkestar. Sviramo zajedno već 25 godina. Prilično je uzbudljivo, puno energije. Sviraju li gudači dobro i aktivno su uključeni u glazbu, bit će to uzbudljiv koncert. Nadam se da će publika osjetiti energiju koju imamo na pozornici.

Kakvo iskustvo donosite iz suradnje s komornim ansamblima i simfonijskim orkestrima?

– Ovo je labaviji program od onoga što radim sa simfonijskim orkestrima. Kada svirate s klasičnim ansamblom, morate biti prilično precizni. Ali s ovim skladbama imamo puno prostora za improvizaciju i isprobavanje novih stvari. Sve se svodi na rad s ansamblom. Ako vas ansambl može uvjeriti da se osjećate sigurno, da možete preuzeti neke rizike unutar glazbe, uvijek se dogodi nešto uzbudljivo. Vjerujem da će tako biti. Ako sam dovoljno siguran i ako smo imali dovoljno vremena za probe, možemo preuzimati rizik, a iz toga dolazi najbolje, kao iz isprobavanja različitih stvari. To stvara jedinstveno iskustvo i za publiku.

Zašto tijekom izvedbi volite riskirati?

– Kada živite na rubu, to donosi uzbuđenje, zar ne? Ali kad kažem da se upuštamo u rizik, to nije kao da skačem s planine. Na kraju dana, to je samo koncert. Najgore što se može dogoditi je zapravo samo pokušati pronaći načine da se to prikrije. Rizici su forsiranje melodije i tempa, jednostavno pronalaženje obrata unutar glazbe, iznenađivanje glazbenika s kojima svirate. To je uvijek dobro. Dakle, kad kažem da se upuštam u rizik, to je zapravo element iznenađenja suradnika i možda iznenađenja publike. Tako je bilo prošli put kad sam svirao u Zagrebu. Bilo je to jako dobro iskustvo. Dobro smo se nasmijali. Bila je sjajna energija. Ludo sam se zabavio s publikom. Iako ne govorim vaš jezik, sve se nekako dobro osjetilo. Da bi se tako nešto ostvarilo potrebno je slušati, osjetiti okolinu i publiku. Zato svaki koncert počinjem improvizacijom, solo, samo s drvetom, kako bi se ljudi naviknuli na zvuk. Također, mogu se naviknuti na prostoriju, čuti ako netko kašlje ili ispušta određene zvukove, osjetiti publiku. Ne želim samo vidjeti nego i osjetiti zvuk prostorije, jer se uvijek događa nešto što utječe na to. To je kao djelo Johna Cagea koje traje 4 minute i 33 sekunde, koliko zapravo traje tišina. Dakle, komad u kojem je sve tišina. Mislim da je ovo pomalo slično tome. Sviđa mi se koncept u kojem se prilagođuješ zvukovima koji te okružuju. To je vrlo važno. Zato je svaki nastup drukčiji, jer možete osjetiti energiju publike. Na kraju to postaje dio glazbe. Dakle, možemo se pitati hoće li biti teško, ali obično nije. Obično dolaze ljudi otvorenih srca i spremni prihvatiti poruku.

Koliko je tišina važna za vašu glazbu?

– Još sam malo nezreo, pa slušam svoje tišine. Ali, da, pretpostavljam da je to puls. Morate osjetiti puls, jer tišina dolazi iz pulsa. Potrebna je kada želite nešto reći. Neki glazbenici to rade bolje od drugih. Još uvijek to otkrivam. Moja se glazba razvija i mijenja, a ja starim zajedno s tim razvojem. Dakle, tišina je vrlo važna. Melodija je također vrlo važna, kao i tehnika, vokabular, zapravo sve što ima ikakve veze s glazbom. Zapravo, koliko god je važna tišina, važni su svi ostali elementi koji glazbu čine fascinantnom, emocionalno privlačnom i povezujućom s publikom.

Tradicionalne pjesme

Kako tragate za suštinom glazbe?

– Živim u svijetu u kojem se toliko toga događa. Čovjek ne može biti ne pogođen boli, patnjom i svime ostalim što se događa čovječanstvu u ovom trenutku. To mi je uvijek na umu. Moji su roditelji preminuli prije 15 godina, stoga sam uvijek suosjećajan i empatičan prema svima koji su izgubili voljene osobe. Moja je misija bila donijeti utjehu ljudima koji su prošli kroz isto kao i ja. Dakle, tužno je vidjeti da se u svijetu događa toliko uništavanja. Sve to utječe na glazbu. Postoje razni načini sviranja i razni načini razmišljanja o svačemu dok svirate.

Kako glazba prožima vaše biće i duh?

– Glazba je iscjeljujuća. To je ujedno fascinantno iskustvo. Nevjerojatni je privilegij predstaviti nešto što bi se moglo povezati s drugim ljudskim bićem. Kad jednom shvatite da ste vječni student i da ste u privilegiranom položaju, razumjet ćete o kakvoj se zamisli radi. Često svirate s glazbenicima koji nisu iskreni u svojoj umjetnosti, a važno je ne zavaravati publiku. Morate se pojaviti na nastupu čak i ako vam se taj dan ne svira, što se ponekad dogodi. Međutim, uvijek se dogodi nešto magično kad izađete na pozornicu. Nešto se transformira. Dakle, uvijek morate biti vjerni publici. Ako niste, prisutni to osjete. Važno je donijeti dobru energiju, ne samo za slušatelje nego i za sebe. Za mene je posebno iskustvo svirati za publiku koja nije iz bliskoistočnog okružja i doživjeti to kako rezonira s glazbom.

Na koji način želite predstaviti svoju osobnost kroz svoje skladbe?

– Radi se o pronalaženju svega kroz što sam prošao kao čovjek i omogućavanju publici da rezonira s tim osjećajem. Moji roditelji su preminuli prije 15 godina i to me stvarno pogodilo. Tada sam stvorio glazbeno djelo »Permission to Evaporate«. Zapravo, stvorio sam album »Permission to Evaporate« za koji sam snimio puno skladbi posvećenih mojim roditeljima, poput »Point of Departure«, »Peace for My Father« i slične. Spoznao sam da su se tijekom godina ljudi stvarno povezali s tim djelom i tim albumom, jer su mnogi prošli kroz gubitak, izgubili su voljene osobe, izgubili su oca i majku, znaju koliko je težak put u prevladavanju te boli, ili čak neprevladavanju, već samo suočiti se i pokušati zacijeliti neke od velikih rana koje su nam ostale. Kada stvarate glazbu na temelju tog osjećaja – kao ljudi svi prolazimo kroz taj gubitak, tugu i bol – ljudi to razumiju. Zemljopis više nije važan. Više nije važno da je glazbalo koje sviram s Bliskog istoka. Postoji nešto emocionalno što nas povezuje. Ne radi se o meni ili glazbi, već o onome kroz što sam prošao i kako se to povezuje s drugim ljudima koji prolaze kroz iste tegobe. Ljudi trebaju biti ljubazni jedni prema drugima. Shvatite glazbu ozbiljno, a ne sebe! Ljudi bi trebali uživati ??u glazbi, ali i dobro se smijati i slaviti lijepe trenutke koje imamo u životu. Zato se nadam da će publika doći na koncert i osjetiti ono što mi osjećamo na pozornici. Jako sam uzbuđen što se nakon toliko vremena vraćam u Zagreb.

S kojim ste glazbenim stilom počeli?

– Odgajan sam uz arapsku glazbu. Naravno, sviram bliskoistočni instrument, oud. Odgajan sam uz tradicionalne narodne pjesme. Najprije sam slušao tradicionalne arapske pjesme. Zajedno s roditeljima gledao sam filmove, ali iz toga sam stekao tek djelić egipatskog glazbenog iskustva kojem sam bio izložen. Kada smo imigrirali u Australiju, oni su i dalje nastavili pratiti tu tradiciju.

Počasni doktorat

Kako uključujete glazbene tehnike iz drugih tradicija u svoje nastupe?

– Bio sam izložen raznim glazbenim žanrovima. Moj stariji brat je svirao gitaru i volio je jazz, funk, pop i rock glazbu. Slušate neke od tih stvari i to na vas utječe. Brat je jednom donio album pod nazivom »No Quarter«, koji su snimili Jimmy Page i Robert Plant. Surađivali su s egipatskim glazbenicima. To je bio prvi put da sam čuo neku fuziju. Nisam mogao vjerovati da se rock glazba može spojiti s arapskom. To je bio nadahnjujuć trenutak. Taj je album objavljen 1994., kad sam imao 11 godina. U isto vrijeme bavio sam se istraživanjima i puno vježbao. To je na mene ostavilo snažan dojam. I danas sam izložen različitoj glazbi i različitim sviračima te surađujem s mnogima od njih. Kroz to učim i to utječe na moju glazbu. Mi smo poput spužve koja upija sve to, a zatim to interpretiramo na svoj način. Stvaramo nešto drugo.

Kako ste proučavali drevne glazbene tradicije i koliko ste se daleko vratili putujući u prošlost?

– Odgojen sam u duhu načela koptske crkve koje ima drevno egipatsko podrijetlo. Dakle, koptski sam pravoslavni kršćanin. Za mnoge melodije koje se pojavljuju u tom okružju tvrdi se da su preuzete od starih Egipćana i prenamijenjene za koptsku crkvu kad su se stari Egipćani preobratili na kršćanstvo. Melodije koje su se koristile u hramovima i druge prenamijenjene su za bogoslužja u crkvama. Tehnički bismo mogli reći da su stare tisućama godina. Dakle, dolazim iz tradicije koja je jako, jako stara. S time sam odrastao. Misa se pjeva, recitira. Što se, pak, tiče formalnog studija, išao sam na sveučilište u Novom Južnom Walesu. Tijekom procesa istraživanja susretao sam se s raznim segmentima glazbe. Na tom putu sretao sam razne ljude. Također, teško je proučavati nešto što se dogodilo tako davno. Obično je to posao znanstvenika koji razvijaju teoriju o nečemu. Iako nikad nećemo znati točno kako je i što bilo, možemo tek pretpostaviti što se doista dogodilo, a to ipak prodire u glazbu. U svakom slučaju, glazba je kulminirala tisućama godina. Prije nekoliko godina izveo sam jednu od najranijih himni. Prvi pisani glazbeni komad pronađen je u Siriji. I bila je to himna napisana na komadu kamena. Opet, sve to ovisi o interpretaciji. Svatko ima svoje tumačenje o tome kako zvuči. Dakle, to je moja zamisao koja se zasniva na drevnoj glazbenoj tradiciji Koptske crkve.

Kako vam je studiranje klasične glazbe pomoglo u tim istraživanjima?

– U arapskom glazbenom svijetu puno je toga što učimo po sluhu, a odlaskom na sveučilište upoznao sam se sa zapadnjačkim vokabularom, naučio kako razgovarati sa zapadnim glazbenicima, naučio više o načinu na koji se spajaju razni glazbeni elementi. Da nisam to učinio bilo bi mi teže izvoditi programe poput Vivaldija, što sam radio s Australskim komornim orkestrom i nekim drugim orkestrima s kojima sviram. Dakle, to mi je dalo znanje, dalo mi je bazu i vokabular na kojem nisam odrastao. Bilo je to sjajno iskustvo. Uočili su moj doprinos. To je također bilo dirljivo jer sam išao na sveučilište svirajući samo taj bliskoistočni instrument i prihvatili su me, a 20 godina kasnije dodijelili su mi počasni doktorat za zasluge u glazbi. Na to sam jako ponosan.

Povezivanje istoka i zapada

Zašto i kako ste se zaljubili u oud?

– To je bilo zbog moje obitelji i gledanja filmova. Vidio sam ga u egipatskom filmu koji je moja obitelj gledala i privukao me. Čuo sam da je moj djed svirao oud i vidio sam neke fotografije. Dakle, to je bio dodir ili veza s mojim nasljeđem. Iz onoga što sam vidio i iz onoga što su mi roditelji pričali zavolio sam Egipat, a sviranje i učenje pjesama dovelo me u kontakt s mojim nasljeđem. Zato sam odabrao to glazbalo i postao jako zainteresiran za njega.

Kako ste ga naučili svirati?

– U početku smo morali pronaći instrument. Nabavili smo ga od obiteljskog prijatelja koji je prodavao razne egipatske stvari na tržnici, a imao je i oud. Drugi obiteljski prijatelj me je pokrenuo, uputio me na glazbeno putovanje, ali bio sam više-manje samouk. U to vrijeme internet je tek počeo rasti, ali bilo je videosnimaka. Moj ujak, koji je također glazbenik u Egiptu, slao mi je snimke od svog prijatelja, svirača ouda. Tako sam započeo svoje putovanje. Ipak, to je stalno slušanje, stalno pronalaženje novih načina sviranja. Još uvijek pokušavam pronaći nove načine sviranja. Volim istraživati ??glazbalo i pronalaziti nove kombinacije, različite tonske obrasce, različite teksture. Ono što sam radio cijelu svoju karijeru, kao dijete, još uvijek radim i sada – istražujem glazbalo.

Kakva je povijesti tog glazbala?

– Postoji drevni egipatski prototip koji se zove nefer. To je hijeroglifsko slovo u egipatskoj abecedi. Iskoristili su ga Perzijanci i napravili instrument zvan barbat koji je poput modernog ouda, osim što ima kožnati pokrov sprijeda. Potom su to uzeli Arapi i napravili ono što je danas oud. Zatim ga je uzeo Ziryab, najpoznatiji svirač koji je došao u Europu u 9. stoljeću. Donio je glazbalo u Španjolsku, odakle se proširilo Europom i postalo lutnja te gitara. Zapravo, riječ lutnja znači oud, dolazi od al-oud.

Kako ste promijenili i poboljšali sviranje tog glazbala?

– Uvijek eksperimentiram i isprobavam nove načine. Nisam osoba koja može reći da može preuzeti zasluge za bilo što, ali gurao sam suradnje, pronalazio nove. Imam pripremljen koncert za oud sa simfonijskim orkestrima koji izvodim diljem svijeta. Dakle, oud počinje izlaziti iz svojih uobičajenih okvira. Naravno, radio sam to u suradnjama s nekima od velikih džezista. Posljednja je dokumentirana na albumu »Conversations With Jack« koji sam snimio s Jackom DeJohnetteom, koji je objavljen ove godine. Snimili smo ga godinu dana prije nego što je preminuo. Zajedno s njim istraživao sam razna područja. Dakle, radi se o povezivanju s glazbenicima i pronalaženju novih i uzbudljivih načina sviranja te različitih zvukova i tekstura. Dakle, to je samo u smislu suradnje i različitih tekstura koje pronalazim kroz sviranje glazbala, a također i povezivanje istoka i zapada. Pronalaženje sličnosti između dviju glazbi i njihovo spajanje nešto je što sam oduvijek želio raditi.

Melankolija slatkoće

Zašto i kako je na vas utjecala umjetnost Khalila Gibrana?

– Riječi su vrlo važan dio glazbe, čak i ako se ne pjevaju ili nisu stavljene u skladbu. Ponekad morate imati nadahnuće. Khalil Gibran je jedan od onih fantastičnih libanonskih pjesnika koji je 1923. objavio knjigu »Prorok« koja me dirnula. Volim njegove riječi, njegov osjećaj i duh koji stoji iza toga. Postojao je osjećaj melankolije, od čega je teško pobjeći na Bliskom istoku. Dakle, jednostavno sam osjećao. I on je bio imigrant, ali na drugom mjestu. Ja sam imigrirao u Australiju, a on u Ameriku. Osjetio sam tu vezu. Godine 2009. snimio sam album »The Prophet«. Glazba je nadahnuta poezijom Khalila Gibrana. Osim toga, s Johnom Abercrombiejem, Johnom Patituccijem i Jackom DeJohnetteon, kao i s mojim bratom snimio sam album »The Hour of Separation« koji se temelji na njegovom citatu: »Ljubav ne poznaje vlastite dubine do trenutka razdvajanja.« Nadahnjivao je moj rad kroz sve te godine. Volim njegove tekstove. I na koncertu u Zagrebu svirat ću nekoliko skladbi temeljenih na njegovoj poeziji. Ne možete stvarati glazbu tek tako, niotkuda. To je kombinacija svega što slušamo, svih ljudi od kojih smo učili, onih koji su stvarali prije nas. Snimio sam album »Those Who Came Before Us«. To je kombinacija utjecaja sviju koji su djelovali prije nas, koji su uzeli instrument u ruke i odlučili staviti svoj pečat na glazbu. Ako ste strastveni i želite učiti o tome, doći ćete do toga da nasljeđujete sve to i koristite u svom sviranju. To je nasljeđe koje dolazi iz strasti.

Koliko glazbe ima u Gibranovim književnim ili likovnim djelima?

– On se referira na oud, ali i na flaute, a mi smo vjetar koji prolazi, poput zvuka flaute. Koristi metafore, ali čak ni to nije sve. To je jednostavno osjećaj ljudske emocije. Kad jednom shvatite ljudsku emociju, to vas obuzme. Rezonirate s nečijim riječima i želite to uglazbiti kako bi netko drugi mogao rezonirati kroz vašu glazbu i riječi. Različite inspiracije donose različite stvari u različitim djelima. Dakle, za mene je Gibran bio samo ta melankolija slatkoće, propovijedanje ljubavi čovječanstva i svih velikih stvari koje nas ujedinjuju, za kojima bismo trebali težiti u životu. Zato su festivali poput ovog zagrebačkog važni, jer dovode umjetnike kao što sam ja, iako se radi o labavoj povezanosti s jazzom. Oud nije toliko džezičan, nema pravu jazz povijest. Zato je lijepo što me festival dovodi i pruža mi mogućnost da predstavim program s prekrasnim orkestrom. Tako koncept možemo ispuniti zvukom ouda, kulturom i jedinstvom koje mogu pronaći svi ljudi, bez obzira na to odakle dolaze.