Momčilo Bajagić i njegovi Instruktori, jedni od rado viđenih gostiju u petak navečer opet su nastupili u Puli, u Malom rimskom kazalištu, i ovakav uvod bio bi suvišan da se oko njegovog dolaska baš ovaj put nije digla ona ljetna neoprana prašina zbog nekih razloga koje je teško objasniti. To se izgleda, manifestiralo na mrežama koje neki nazivaju društvenim da bi na koncu prekipjelo i samim organizatorima iz Incognito Agency pa su se i oni oglasili u ogorčenom mailu.

Sve je to na koncu bilo nebitno u petak navečer jer je Malo rimsko bilo krcato, rasprodano, do te mjere da bi se u ovakvim slučajevima trebalo razmisliti i otvaranju nekog dodatnog ulaza ili bi se publika trebala dogovoriti sama sa sobom da dolazi ranije, iako sam ja zadnji koji bi o tome trebao nekom soliti pamet.

(Snimio Sasa Miljevic / Pixsell)

Bajagine pjesme su skoro uvijek o ljubavi, njegova je publika vrlo miroljubiva premda ne u potpunosti apolitična što je pokazala na kraju koncerta. Bajaga i instruktori nastupili su puno puta u Puli i Istri, jednom čak u Areni i snimili album što je lijepo i krasno, ali mi je uštrcalo dozu skepse da bi se mogli ponavljati, no Bajaga mi je u nedavnom intervjuu najavio da su upravo malo osvježili repertoar i vidi stvarno, čovjek nije lagao. Iako je krenuo malo predvidljivo s pjesmom "Grad" uskoro je nanizao neke pjesme koje baš i ne bi bile prvi izbor za neku potencijalnu "best of" kompilaciju, ali lijepo ih je čuti uživo i tu prije svega mislim na "Berlin". Davno je bilo kada sam zadnji put čuo ovu stvar, bila je visoka inflacija, Amerika i Rusija, neizvjesna budućnost... Tko je ono govorio o vječnom vraćanju istog?

Uglavnom, publika je prihvatila kratak refren ove stvari koja je bila jedna od rijetkih brzih u prvom dijelu, a jednom kada su Bajaga i prijatelji pojačali tempo više nije bilo natrag. Tko je sjedio na tribinima, sjedio je, jer će ostatak koncerta provesti na nogama, čak i kada na red dođu "Kad hodaš" ili "Zažmuri", no ona ključna pjesma koja je bila znak da se opuštena publika do kraja opusti i prepusti bila je "Lepa Janja, ribareva kći". Ima ta pjesma šarm kojem je teško odoljeti kao što je publici nakon svih ovih godina teško odoljeti Bajagićevoj karizmi, unatoč tome što čovjek jedva da je preksinoć izustio jednu cijelu rečenicu. Zapravo je najviše pričao dok je predstavljao bend. A i zašto bi pričao kada je sve rekao u svojim pjesmama. Uostalom, tu je jedan i jedini gitarist Žika koji i dalje s jednakim, to znači nesmanjenim entuzijazmom najavljuje pjesme i radi od toga mali show. On na pozornici izvodi "bijesne gliste", odnosno karikirano se razvlači dok solira i nosi neke čudne sunčane naočale. On je Bajagino ekstrovertirano ja, i njih dvojica upravo savršeno funkcioniraju i nadopunjuju se.

(Snimio Sasa Miljevic / Pixsell)

Najvažnije je ipak, a to se vidjelo preksinoć, da u toj cijeloj atmosferi u Malom rimskom, dok uživa publika, uživa i bend. Publika jedva čeka da što glasnije zapjeva "Tišinu" ili "Plavi safir", zanimljivo obje pjesme s albuma "Prodavnica tajni". Ako postoji takva trgovina, možda u njoj postoji i neka knjiga u kojoj je objašnjena tajna magije ovog benda koji je uz to iznikao iz jednog od najplodonosnijih glazbenih desetljeća. Možda bi u toj knjizi bila objašnjena lakoća sviranja ovog benda i ljubav koju publika, u ovom slučaju pulska, ne želi zaboraviti. Ta je povezanost u zraku nakon više od 40 godina.

Kada sam spomenuo da Bajagina publika nije do kraja apolitična, mislio sam na neke stvari koje se događaju u Bajagićevoj rodnoj zemlji gdje i dalje traju studentski prosvjedi. Na to je podsjetila "Što ne može niko, možeš ti", ostavljena za bis, pjesma na rubu grandioznosti s naglašenim sintom i gitarama, posveta zvuku osamdesetih nastala debelo u devedesetima, o "danima visokog napona" dok je Milošević bio čvrsto na vlasti u Srbiji.

(Snimio Sasa Miljevic / Pixsell)

Publika shvaća poruku dok Bajaga gotovo ceremonijalno napušta binu, ali ovo je predobro da bi se tu završilo. Ako treba da je kraj... ne treba, hvala, ne još, a i znamo svi koji smo bili na njegovim koncertima koja je najbolji epilog ovakvih nastupa. Publika viče "Pumpaj! Pumpaj!", a ekipa se vraća još jednom da bi bez puno filozofiranja podsjetila da "Samo nam je ljubav potrebna". Tamna strana svemira ostala je ovaj put daleko skrivena, emocije su se odbile od pozornice preko partera prema tribinama i vratile natrag bendu, dok je u daljini počelo sijevati. Sada je priča zaokružena, koliko god da je ovo samo običan rock koncert, osjeća se kada na kraju nešto nedostaje.

Ovdje je bilo sve rečeno pa iako "Ruski voz" koji su neki glasno priželjkivali preksinoć nije stigao, došla je "Tamara" koju je Momčilo satima čekao ispred Baljšoj teatra, jedino bih volio da se konačno "Moji drugovi" rastave od "Darije", ali ipak kao što kaže "Da smo živi i zdravi još godina sto..."

(Snimio Sasa Miljevic / Pixsell)

(Snimio Sasa Miljevic / Pixsell)

(Snimio Sasa Miljevic / Pixsell)

Povezane vijesti

• Jedinstveni multimedijalni doživljaj u Malom rimskom kazalištu
• U Malom rimskom kazalištu uskoro koncert songova iz mjuzikla "Most"
• FOTO / The Smile nastupili u Malom rimskom kazalištu