Legendarna sarajevska grupa Plavi Orkestar, koja je na sceni preko 40 godina, 9. kolovoza će stati pred pulsku publiku i to po prvi puta u Areni. Njihove najveće hitove, koji spajaju generacije već četiri desetljeća, tako će imati priliku čuti i publika u Istri. Ovim povodom razgovarali smo s frontmanom Sašom Lošićem, koji nam je otkrio "tajnu" uspjeha Plavog Orkestra, osvrnuvši se na impresivnu dugu i uspješnu karijeru. Komentirao je i današnju glazbenu scenu, a s nama je podijelio i očekivanja od pulske publike. Na koncertu će prije Orkestra nastupiti i poznati mladi istarski izvođač Lima Len.

Pjesme za sve

Plavi Orkestar postoji više od 40 godina. Jeste li ikada mogli zamisliti da će ova priča trajati toliko dugo?

Iskreno, nismo to mogli zamisliti. Kada smo počinjali, bili smo obični, mladi studenti koji su imali želju da naprave bend, da stvaraju muziku i da se dobro zabavljaju. Nismo razmišljali o tome koliko će to trajati – radili smo ono što volimo, išli korak po korak, bez ambicije i sve je nekako došlo mimo plana, mimo racija. Kad pogledam unazad, tih 40 godina su prošle nevjerojatno brzo.

A trajanje… to je već neka druga priča.

Vjerojatno smo ovoliko dugo na sceni zato što su brojne generacije prepoznale u našim pjesmama dio sebe. U tom smislu, nismo mi toliko dugo trajali – trajale su njihove uspomene, a mi smo samo ostali tu da ih podsjetimo.

(Snimio Jadran Babić)

Jer naše pjesme nisu bile samo za određenu grupu ljudi — one su bile za sve: za one koji vole ljeto, za one koji su u lošem raspoloženju, za one koji su zaljubljeni, za one koji se osjećaju sami, za one koji žele plesati… One nisu napravljene da budu savršene, već da budu iskrene. To je snaga Plavog Orkestra. Nismo nikada glumili nešto što nismo, i to je ono što nas razlikuje.

Naše pjesme pjesme možete pjevati na plažama, s prijateljima, na akademskim proslavama, u kafanama, na stadionima, na koncertima. A kada ljudi pjevaju zajedno, to stvara osjećaj zajedništva i pripadnosti. To je nešto posebno što Plavi Orkestar ima. Mi smo nepretenciozan bend koji ljudima daje osjećaj slobode i energije. Naši koncerti su kao slavlje života, gdje ljudi mogu zaboraviti brige i jednostavno uživati u trenutku kao i mi na sceni.

Ogromna je privilegija i čast da nas publika i dalje sluša, podržava i pjeva s nama. To je ono što ovu priču o Plavom Orkestru čini posebnom i što nam daje snagu da trajemo.

Kad se osvrnete na svoje početke, koji vam je koncert ostao najdublje urezan u pamćenje?

Kad razmislim o počecima, ne mogu a da ne pomislim kako su svi ti trenuci bili neka vrsta magije. Znate, kad si mlad i sve ti se čini kao neki san.

Naši prvi koncerti po sarajevskim klubovima: "Trasa", "Kuk", "Filozofski fakultet"… Sjećam se da nisam ni znao gdje je kraj pozornice, a gdje početak publike. Bilo je tu puno treme, uzbuđenja, slatkog kaosa… Uvijek smo imali osjećaj da nas samo nekoliko sekundi dijeli od potpune katastrofe, a opet, svi u publici su nas podržavali i pjevali s nama. Iako to nisu bili naši najbolji koncerti, iako ni sami nismo bili sigurni kako smo došli do toga trenutka – publika je ostajala s nama.

Sve je bilo tako… neplanirano. Muzika je tada imala neku neobjašnjivu snagu. Kad bi me pitali koji mi je koncert najdublje ostao urezan u pamćenje, rekao bih da je to zapravo svaki koncert iz tih godina. Jer kad se osvrneš, shvatiš da su to zapravo bili ti trenuci koji su oblikovali sve kasnije.

Ludo, bezbrižno, nevino vrijeme

Kako gledate na današnju glazbenu scenu u regiji u odnosu na onu iz osamdesetih, kada ste vi krenuli?

Osamdesete su bile jedno ludo, bezbrižno, nevino vrijeme. Glazbena scena bila je plesna, lepršava i melodična ali ipak više od puke zabave – bila je i kulturni pokret, društveni ventil i generacijski identitet. Mi smo tada živjeli u nekom međuprostoru: između socijalizma koji je gubio dah i nekog još nejasnog svijeta koji dolazi. A muzika je bila ta koja je popunjavala pukotine između sistema i pojedinca, između onoga što se smjelo reći i onoga što se osjećalo

Mi u Plavom Orkestru smo, što kaže Paul McCartney "samo svirali ono što smo osjećali" ("we just played what we felt"). Pjevali smo adresirane pjesme i nitko nas nije pitao koji smo žanr ili koliko imamo pregleda. Važna je bila iskrenost.

(ALJOSAREBOLJ.COM)

Današnja scena je, naravno, bogata i kreativna – ali i fragmentirana. Imaš milijun pjesama i izvođača godišnje, sve je na dlanu. Živimo u vremenu algoritama, u kojem je Pažnja postala valuta, a glazba često mora da se takmiči s vizualnim identitetom, viralnošću, brzinom. Umjetnici danas imaju sve alate, ali paradoksalno – imaju manje vremena da izgrade odnos s publikom. Sve je brzo, odmah, sad. Mi smo nekad čekali mjesecima da se pojavi novi album, da čujemo novu pjesmu na radiju. To je čekanje stvaralo Žudnju. Danas, kad je sve na dohvat ruke, možda je malo manje magije.

Ali hej, svako vrijeme ima svoj zvuk, zar ne? I danas ima sjajnih autora, koji pišu stvarno dobre stvari, i dalje postoje pjesme koje te slome, koje te dignu, koje ti donesu spas. Novi autori stvaraju možda drugačije od nas, ali s istom potrebom: a to je želja da dotakneš nekoga pjesmom. Samo su alati drugačiji. Mi smo imali kazete i gitare, oni imaju društvene mreže, loopove, male digitalne audio i video studije. Muzika je i dalje apstraktna, i dalje je čudo. Bila onda, i sad. Samo trebaš zastati, poslušati, i pustiti da te pogodi. Kao nekad. Sve je to isti akord, samo drugačije odsviran.

Vaše pjesme mnogima bude nostalgiju, emocije i uspomene. Imate li neku pjesmu koja je i vama osobno posebno emotivna, draga?

Meni su uglavnom najdraže skrivene pjesme Plavog Orkestra, B-sides, pjesme koje nisu postale hitovi, nisu masovno emocionalne pjesme, poput: "Ljubav nije laka stvar" jer slavi neku uzvišenu poetiku ljeta, "Uspomene" zbog vremena u kojoj je nastala, "Jedina" zato jer je adresirana ili "Soldatski bal" jer je to prva pjesma koju sam napisao u životu… i tako.

Nevidljivi soundtrack ovih prostora

Mnogi vaši obožavatelji danas dolaze sa svojom djecom na koncerte. Kako doživljavate činjenicu da vas sada slušaju i nove generacije?

Plavi Orkestar je uvijek bio "most", a ne "otpor" između prošlosti i sadašnjosti, između generacija, između analognog i digitalnog, između sistema, vinila i streama… različitih kulturnih svjetova.

Zato nas, vjerojatno zbog toga - uvijek iznova, "otkrivaju" nove generacije. Pa i danas na koncertima, na društvenim mrežama u većini nas prate mladi. To je kao da se novi život rađa iz starih nota. To nam je drago, kao da se svijet nastavlja vrtjeti, a mi smo sretni što se još uvijek nalazimo u toj centrifugi.

Naš brod je tiho plovio kroz vrijeme i uvijek smo bili neki nevidljivi soundtrack ovih prostora — u kafanama i stanovima, u studentskim sobama i svadbama, rođendanima, tramvajima, ljubavnim pismima i jutarnjim mamurlucima. Neambiciozni bend koji se svakih deset godina vraćao da odsvira par koncerata…

Za jednu generaciju bili smo himna mladosti, za drugu – muzika koju su čuli od roditelja, za treću – neobjašnjivi refren čiji tekst znaju čim krenu prvi akordi, a privatno nas ne slušaju. Uvijek smo imali namjeru da sa sobom donosimo dobru volju, ponekad s malo ironije, ali i uvijek iskreno. Preživjeli sm vrijeme, ideologije i tržišta i zato možda nikada nismo postali samo "retro".

Naši koncerti su uvijek bili mjesto susreta: mladih koji otkrivaju Plavi Orkestar, starijih koji nas pamte, i onih između – koji se hoće dobro zabaviti.

Biti svoj

Imate li neki savjet za mlade bendove koji tek kreću putem glazbe u ovim vremenima?

Pa ne znam… uvijek u meni postoji određena doza nelagode kada se od mene traži savjet. Bojim se da bi se sve moglo razumjeti i kao da sebe doživljavam ozbiljno, da širim miris važnosti oko sebe…

Ali evo… glazba je poput života: ponekad te iznese na vrh, a ponekad sruši na dno. Nemoj se bojat biti svoj, i ne pokušavaj biti nešto što nisi pa makar bio ismijan – to je recept za propast. Uvijek je bolje biti iskren, jer, na kraju krajeva, prava glazba dolazi iz srca, a ne iz računala ili marketinških planova. Samo hrabro, slušaj svoje srce i neka ti muzika bude tvoj vodič.

Kako doživljavate današnju glazbenu scenu na Balkanu?

Ne pratim glazbene scene kao prije zbog obilja ponude svakog dana. Pa tako ni glazbenu scenu Balkana. Slušam funk, Earth, Wind & Fire, Ohio Players, MGMT, Oasis, Pulp, Brit Pop, Sakamota, Nina Rotu sve kao i prije… Vjerojatno i glazbena scena na Balkanu danas odražava duh vremena.

U eri digitalnih tehnologija, glazba je postala globalni fenomen, ali istovremeno i platforma za očuvanje i promicanje lokalnih identiteta. Na Balkanu, to se uvijek odražavalo kroz miješanje tradicionalnih motiva s modernim žanrovima, što je stvaralo zanimljive mutante, specifične žanrovske kombinacije i identitete. I mi smo veterani takvog miksa žanrova.

Ovog ljeta prvi put nastupate u pulskoj Areni. Kako se osjećate i što očekujete?

Kada se nađeš pred takvim izazovom, u pulskoj Areni, to je kao da ti se san pretvara u javu. Imati čast i privilegiju svirati u sred dugog, toplog ljeta pod plavim nebom Pule, okružen veličanstvenim, antičkim amfiteatrom… To je mješavina uzbuđenja, treme, ponosa i radosti – poput onog trenutka kada nam je Pula dala snage i podršku da nastavimo dalje na neplaniranom nastupu u okviru memorijala "Đoser" krajem 90-ih.

Ovo je za nas više od koncerta – to je susret s dušom grada jer imamo osjećaj kao da se vraćamo kući. Nadam se da će naše pjesme ponovo pronaći put do njihovih srca, baš kao što je i njihova energija pronašla put do nas.

U svakom slučaju, bit će to jedan lijepi izazov. Nadamo se da će nam ovaj koncert svima ostati u sjećanju kao jedan od onih koji se ne zaboravljaju. Posebno nam je drago što će, kao naš gost, 9. kolovoza u Pulskoj Areni nastupiti s nama i jedan od najpopularnijih istarskih izvođača, Lima Len. Vidimo se na sceni, neka bude magično.

Puno želja, malo vremena

Koncert dolazi nakon velikog nastupa za Valentinovo u zagrebačkoj Areni. Je li ovo nova faza Plavog orkestra, svojevrsni povratak na velika vrata?

Nama u Plavom Orkestru, iskreno, veličina koncerta – bilo da je veliki ili mali – nikad nije bio mjerilo njegove vrijednosti ili značenja. Svaki koncert, bez obzira na broj prisutnih, odsvirali smo s istom energijom dajući sve od sebe. Jer svaki koncert, svaki grad nosi svoju jedinstvenu energiju, svoju priču i svoju poeziju. Imamo sreću da smo i na većim pozornicima, Arenama i stadionima uspjeli sačuvati svoj mir i napraviti emocionalnu rezonancu i trenutke zajedništva s publikom.

Dakle, ako netko to vidi to kao naš ‘povratak na velika vrata’, neka to bude samo metafora za našu neprekidnu potragu za novim vizualnim izrazima, novim zvučnim granicama i novim umjetničkim svjetovima koje želimo doseći.

Za nas je to samo nastavak onoga što smo od početka bili – ljudi koji vole svirati i dijeliti te emocije s publikom. Na kraju, to je naš život, i svaki koncert je kao kuća u kojoj se uvijek želimo vratiti.

Koji su vam planovi nakon ljetne turneje?

Ne volim govoriti o planovima. Osobno, imam puno želja a malo vremena da se sve one ostvare. Recimo imam više od 40 sati neobjavljene muzike koju sam radio za filmove i teatar. Imam jednu operu koju sam radio u Italiji a koju bi volio objaviti, album koji sam radio tijekom pandemije a koji ima puno suradnji s drugim umjetnicima i tako… Ali za sada sam u Orkestru. Nakon ljetne turneje, Plavi Orkestar čeka još jesenja i zimska… I to je to za sada. U svakom slučaju, ništa nije konačno, uvijek je za mene sve samo početak novih nepoznatih horizonata. Život je poput glazbe – uvijek u promjeni, uvijek u pokretu.

Povezane vijesti

• U prodaji dodatne ulaznice za veliki koncert Plavog orkestra
• Plavi orkestar nastupio u Vrsaru: "Istra nas je uvijek posebno dočekivala, osjećamo se kao kod kuće"
• Grace Jones i Plavi orkestar dolaze na Adria Summer Festival