Bio je taj Mujica Nadarević zaista poseban. I kao glumac i kao čovjek. Omiljen među kolegama, društven, ali istovremeno i samozatajan, duhovit i nimalo čangrizav, kao u liku Izeta Fazlinovića. Ljudi iz kazališta i filma su ga obožavali, uz Mustafu Nadarevića vežu se bezbrojne anegdote, od one koju je znao prepričavati da je 'zaveo' sve Riječanke dok je kao mladić bio u tom gradu i kao glumac i kao izbacivač iz klubova. ”Dolazile su sve lijepe žene, ali ne zbog mene, već zbog toga što su klubovi bili sigurni dok sam bio izbacivač”.

Život Nadarevića nije mazio, pa i sam početak braka njegovih roditelja nije bio idiličan. Rođen je u Banja Luci, 2. svibnja 1943. godine, u gradu gdje su se upoznali njegovi roditelji. Otac Mehmed bio je domobranski narednik i zaljubio se u Asju, ali pred samo vjenčanje je ljubomora učinila svoje. Navodno je Asja nekoga pogledala na korzu i od vjenčanja nije bilo ništa. Kada se Mustafa rodio ipak su se vjenčali i otišli živjeti u Novi Grad, Bosanski Novi. Mehmed je umro godinu dana poslije završetka Drugog svjetskog rata i samohrana majka nije imala drugo rješenje nego sina poslati baki i djedi u Zagreb.

I od tad počinje i završava nevjerojatna priča o nevjerojatnom glumcu. Počeo je školovanje u Zagrebu, zatim je otišao kod majke u Bosanski Novi, a kada su se baka i djed preselili u Rijeku Mustafa je tamo nastavio školovanje. Tamo je i počeo s glumom, ako se ne računa da je u prvom razredu u Zagrebu 'glumio' Crvenkapicu, kada mu je učiteljica stavila trešnje na uši. Prve je glumačke korake počeo u riječkoj kazališnoj grupi ”Viktora Cara Emina”, a nakon toga je u Zagrebu završio Akademiju dramskih umjetnosti.

Teško je izdvojiti neko od 160 dramskih uloga koje je odigrao u raznim kazalištima, od zagrebačkog i riječkog HNK-a do briljantnih izvedbi predstava na Dubrovačkim ljetnim igrama. A onda je na red došao film, gdje je Nadarević bio sjajan, od prve uloge u Kusturičinom kultnom filmu ”Otac na službenom putu” do ” ”Glembajevih” i ”Vukovar se vraća kući”.

Jednom riječju – neponovljiv. Otišao je zapravo posljednji veliki glumac velike i sjajne generacije koja je proslavila i hrvatski teatar i hrvatski film i televiziju. Glumci i kolege više od ičega pamtit će one sate nakon premijera i predstava, kada su se u kazališnim kafićima prepričavale anegdote i kada je Mustafa zabavljao svojim pričama koje su uvijek bile ispričane na neki fini, suptilni način. Nije se nametao, nije volio biti u centru pažnje, ali je uvijek bio toliko omiljen da niti jedno druženje nije moglo bez njega.

”Ja sam čovjek noći, tada počinjem živjeti, tada radim”, govorio je glumac koji je volio igrati golf, ali najviše od svega družiti se s prijateljima. ”Iako ih nemam puno, oni su mi najvažniji. Koliko mi samo fali Šovagović”, često je govorio, a sada, kada Mustafe više nema, veliki Rade Šerbedžija ponavlja isto, ”koliko mi već sada fali Mujo”.

To ”Mujica” je nastalo u Zagrebu, gdje bosansko ime nije bilo uobičajeno, pa su mu se djeca smijala. ”Učiteljice, mogu li ja biti Mujica”, pitao je i od tada je za sve bliske ljude bio upravo to, Mujica. A za širu publiku u posljednje vrijeme Izet, onaj čangrizavi starac iz kultne serije koju je snimao i kada je već znao da je teško bolestan.

Njegovi prijatelji i obitelj bili su silno nesretni kada je javno obznanio da je bolestan. Dugogodišnji pušač, koji je prestao pušiti nakon što je imao problema sa srcem, saznao je da boluje od karcinoma pluća, teške bolesti koja je već napredovala. Bolest ga nije obeshrabrila, gledao je na sve s nekom visinom, jer je već doživio smrt voljene osobe, svoje treće supruge Slavice. Bila je to ljubav njegovog života, nakon što je već imao dva braka iza sebe i djecu. Uživao je u svakom trenutku koji je provodio s njom, pogotovo u ljetnim mjesecima gdje bi nestali u nekom od malih dalmatinskih mjesta. Scenografkinja i kostimografkinja Slavica Radović, rodom Slovenka, omogućila mu je najljepše godine života, a onda je stigla vijest da je bolesna i nakon desetogodišnje bitke s rakom dojke je umrla. ”Čuvajte mi Muju”, govorila je prijateljima pred smrt, a on je izuzetno teško prebolio taj rastanak.

Pred svoju smrt bio je miran, znao je što ga čeka. U novinama je potaknuo ljude na idu na pregled, da ne čekaju da se bolest proširi. ”I ja sam se bojao liječnika, zubara, ali nemojte čekati”, slao je apele, a njegovi prijatelji su se nadali da će ići na bolje. Nažalost, nije se to dogodilo i u svibnju ove godine, baš kada je napunio sedamdeset i sedmu godinu, ponovo je završio u bolnici. Čuo se tada s mnogim prijateljima, hrabrio ih u vremenu kada je korona kosila sve pred sobom. ”Čuvajte se”, govorio je, a najmanje je mislio na sebe. Već se osjećao loše, svjestan da je kraj blizu, iako se u jednom trenutku čak činilo da će ići na bolje. Varljiva je to bolest, pojede čovjeka, pa i tako velikog i snažnog kao što je bio glumac Mustafa. U rujnu je opet bio u bolnici, otpustili su ga i umro je u svom zagrebačkom stanu.

”Bolest me nije obeshrabrila jer, što god mi radili na ovom svijetu, ići ćemo točno do one točke koja nam je tamo gore zapisana”, bila je jedna od zadnjih izjava koje je dao za novine. A na vijest o smrti velikog glumca došle su brojne reakcije njegovih prijatelja i štovatelja, svjesnih da završava jedna epoha glumačkih bardova, neponovljivih. Upravo takvih kakav je bio Mustafa Nadarević.

Povezane vijesti

• Mustafa Nadarević otkrio da boluje od teške bolesti
• PREMINUO LEGENDARNI GLUMAC MUSTAFA NADAREVIĆ
• MUSTAFA NADAREVIĆ: Glumac si samo ako si glumac na sceni i ako se boriš za svoje postojanje