Nakon prošlogodišnjeg dokumentarca "Erik" koji se bavio pričom o poznatom glazbeniku Eriku Baliji kojeg život u kolicima ne sprečava da se bavi glazbom, Ilić je ostao u žanru dokumentarca i pozabavio se jednom krajnje ozbiljnom temom, a to je nasilje, prvenstveno ono u obitelji, nad ženama, a i ono među djecom
Scena iz filma
Mladi i vrlo aktivni pulski filmski autor Danilo – Lola Ilić predstavio se filmom "Tko se tuče, taj se voli?" čija je premijera održana u Istarskom narodnom kazalištu – Gradskom kazalištu Pula.
Nakon prošlogodišnjeg dokumentarca "Erik" koji se bavio pričom o poznatom glazbeniku Eriku Baliji kojeg život u kolicima ne sprečava da se bavi glazbom, Ilić je ostao u žanru dokumentarca i pozabavio se jednom krajnje ozbiljnom temom, a to je nasilje, prvenstveno ono u obitelji, nad ženama, a onda i među djecom, no nažalost, sve je to nekako ista priča, nasilje je nasilje. No, ne treba puno zagrebati ispod površine da bi na površinu izbilo ono očito što je problematičnije čak i od samog nasilnog čina, a to je činjenica da se ono tolerira, opravdava, racionalizira. Izgovor za nasilni čin u obitelji vrlo često će naći nasilnik, muškarac, no kao što se kaže u filmu, ima i žena, premda puno manje, a izgovor da se udarci i maltretiranje trpe nalaze i oni koji te udarce primaju.
O toj temi Iliću pričaju stručnjakinje i stručnjaci, psiholozi, socijalni radnici, osobe koje rade s djecom i odraslima, a tu imamo i dvoje kazalištaraca. Nakon što se u prvom dijelu taj problem postavi, u drugom se dijelu pokušavaju pronaći i sugerirati rješenja. Naravno, vrijeme će pokazati koliko su mjere uspješne. Dobro je da se ovoj temi govori i da se nasilje, pogotovo ono vršnjačko, ne prešućuje stavljanjem u kategoriju obaveznog rituala odrastanja, dokazivanja i učvršćivanja karaktera. Tko se tuče, taj se definitivno ne voli, štogod da kažu neke izreke i pjesmice koje je vrijeme pregazilo i dobro je da se to sve više shvaća. Ovako složeno, ispada možda da je Ilić kao autor distanciran od onog što prikazuje, no jasno je čiju stranu zauzima i jasno je da ovim filmom ne želi samo povezati pojedinačna mišljenja u dugometražni dokumentarac, nego i prenijeti poruku.
Puno važnija od samih sugovornika je upravo ta poruka koju nosi ovaj film. Sugovornici na kraju ističu kao temelj za jedan bolji svijet bez nasilja ravnopravnost, empatičnost, uvažavanje drugih i drugačijih.
- Motivacija za izradu filma bila mi je da se treba govoriti o društvenim problemima, da se treba raditi na korekciji istih. Pasivnost nas neće nigdje dovesti, angažiranost hoće, angažiranost u zajednici u kojoj živimo i u kojoj želimo napraviti najbolje što možemo, u svim aspektima, da nam život bude bolji i kvalitetniji. Ovaj film ne osuđuje nikoga, ne upire prstom, već traži rješenja. Svi imaju pravo na bolji život i društvo ima mnoštvo alata da to i postigne, uz naravno volju i sudjelovanje građana, kaže Ilić.
Koproducentica filma je Anna Gaspotić i Studio Lux. Autor originalne glazbe je Dušan Maksimovski, zvuk je miksao Dean Pavletić – Tone. Na filmu su surađivali Sigurna Kuća Istre, Obiteljski centar iz Pule, Udruga Korak po korak iz Zagreba, Udruga UZOR iz Rijeke, Udruga Rastimo Zajedno, Dom Duga iz Zagreba, UNICEF Hrvatska, MUP Republike Hrvatske, MUP Pula, Sveučilište Jurja Dobrile iz Pule, Centar za psihološku pomoć iz Zagreba i Laboratorij socijalne psihologije. Film je djelomično potpomognut sredstvima Upravnog odjela za kulturu i zavičajnost i Upravnog odjela za zdravstvo i socijalnu skrb Istarske županije, te uz pomoć gradova Buje, Pazin, Labin, Vodnjan, Općina Tar-Vabriga, Fažana, Vrsar, Tinjan i Savičente, tvrke ProGym, Pula te InnerWheel kluba Pula, a Ilić se posebno zahvaljuje INK-u i Gradu Pula.