DOKUMETARNI FILM O VERGAROLI

Redatelj Arsen Oremović uoči premijere u pulskoj Areni: Sumnjam da će se ikada rasvijetliti pravi razlog eksplozije na Vergaroli. NAKON TRAGEDIJE, ISTOG DANA, ODRŽANA NOGOMETNA UTAKMICA U PULI!

| Autor: Zoran ANGELESKI


U Italiji smo intervjuirali Claudia Bronzina, koji je bio s majkom i ocem na plaži toga dana i koji je od siline udara pao s mola u more * Čak i kada bi nekim čudom bio teoretski rasvijetljen uzrok eksplozije, sumnjam da bi bio općeprihvaćen. Taj je događaj previše prožet emocijama koje su iskorištene i duboko utisnute tkivo političko-ideološkog ostrašćivanja, pa i manipuliranja * Meni je bilo najvažnije pokazati da ta tema nije zabranjena i da ne postoji u nekom zapećku, nego na nacionalnoj javnoj televiziji koja upravo postoji za ovakve teme i sadržaje

U poratnoj Puli, još uvijek podijeljenoj između Italije i Jugoslavije, a pod upravom anglo -američke vojske, došlo je 18. kolovoza 1946. do eksplozije mina na plaži Vergarola, koje su ubile više od 60 ljudi. Veliki broj Talijana nakon toga napustio je Pulu, a do danas se postavljaju pitanja što se zapravo dogodilo - radi li se o atentatu ili nesretnom slučaju, kome bi takvo što bilo u interesu?

Narativni je to okvir dokumentarnog 52-minutnog filma "Mine na plaži - Vergarola" redatelja Arsena Oremovića, koji će se u svjetskoj premijeri prikazati na predstojećem Pulskom filmskom festivalu, druge festivalske večeri u Areni - u nedjelju 19. srpnja u 23.15 sati. O Puli u Puli.

Redatelj filma "Vergarola - Mine na plaži' (Foto: Matea Vrčković)

Eksplozija podmorskih mina na Vergaroli (tal. Vergarolla) dogodila se te krvave kolovoške nedjelje na dan proslave 60. godišnjice sportskog kluba 'Pietas Julia'. Vergarola se nalazi u južnom dijelu pulskog zaljeva u smjeru Muzila, nakon današnjeg Tehnomontovog brodogradilišta, na širem prostoru današnje lučice ribara. Mine, njih 28 neodgovorno odloženih (na što je prije tragedije ukazivao dnevni tisak), eksplodirale su u 14.10 sati. Mnoštvo ljudi došlo je gledati godišnje veslačko natjecanje "Coppa Scarioni".

Pulska premijera "Vergarole", te traumatske, potisnute pulske tragedije s velikim brojem civilnih žrtava u Puli, tada "gradu bez države", povod je razgovoru s autorom filma Arsenom Oremovićem (Zagreb, 1966), magistrom filmske i TV režije te diplomiranim specijalistom komunikacija. Radio je kao novinar, kolumnist i urednik u Večernjem listu, bio ravnatelj filmskog festivala u Puli, predsjednik Društva hrvatskih filmskih kritičara, član Programskog vijeća HRT-a, a od dokumentarnih filmova ističu se "U braku sa švicarcem" (2013), "Treći" (2016), "Sudar u dvorcu", serijal "Nesreća" u dvije sezone i drugi.

Malo se zna

- Tragedija na Vergaroli svojevrsni je tabu u Puli/Istri. Točnije, žilavo i nepomirljivo egzistiraju po nacionalnoj etničkoj, talijansko-slavenskoj liniji 'dvije istine', ona o sabotaži i ona o slučajnom samozapaljenju mina. Postoji li prava istina o Vergaroli?

- Priča je, da se vratim malo šire i na početak tog procesa, ekranizirana unutar nove sezone TV serije "Nesreća", o najvećim mirnodopskim tragedijama od sredine prošlog stoljeća, koju produkcijska kuća Izazov 365 proizvodi za HRT. I, kada smo tražili slučajeve za novu sezonu, događaj na Vergaroli osvojio me na prvu. Već desetljećima redovno ljeti dolazim u Pulu, ne samo zbog festivala, nego dio godišnjeg vremena provodim u Barbarigi. Mogu reći da već i dobro poznajem grad i ne samo da sam zainteresiran za njegovu povijest, nego je djelomice osjećam i sebi bliskom. Tako je moj cilj bio primarno prikazati nesreću o kojoj se i u Puli, kod generacija mlađih od 40 godina, jako malo zna, a kamoli izvan nje. Iako je pred samom katedralom, na središnjoj pulskoj ulici, trg sa spomen obilježjem, datumom nesreće, satom i posvetom dr. Giuseppeu Michelettiju. A radi se o velikoj nesreći u kojoj je potpuno bezazlenim ljetnim odlaskom na plažu smrtno stradalo čak više od 60 osoba. Povrh toga, taj događaj ima i klasični dramski sukob. Radi se o ranom poraću, Pula je 1946. bila pod angloameričkom upravom, tako da možemo reći da za nju praktično još rat nije ni završio, kao ni u ostatku Istre. Pula je bila duboko podijeljena između strane koja je bila za Italiju i strane za Hrvatsku, odnosno Jugoslaviju. I na slučaju Vergarole zrcalile su se sve silnice toga prostora i vremena, od onih najviših društveno političkih odnosa do vrlo teških i kompleksnih intimnih ljudskih sudbina, podijeljenih obitelji, prijatelja, pa i pojedinaca. Tužno, ali savršeno za ekranizaciju. I, rekao bih, društveno neophodno da se to napokon snimi. I zato mi je bilo jako drago kada sam, iako to nije bila klasična nesreća kakve smo obrađivali poput prometnih ili prirodnih katastrofa, od urednika na HRT-u osjetio identičnu želju i poticaj da se upravo iz tih širih kontekstualnih razloga krene u realizaciju.

Filmska simulacija eksplozija

- S obzirom da su akteri/svjedoci Vergarole pretežito pokojni, a i na dalje prešutni, ali snažan utjecaj političkog, gotovo ideološkog branjenja "naše", ove ili one strane, hoće li se ikad rasvijetliti pravi, neosporiv uzrok eksplozije?

- Iskreno, sumnjam da će se pravi razlog ikada rasvijetliti, a čak i kada bi nekim čudom bio teoretski rasvijetljen, sumnjam da bi bio općeprihvaćen. Taj je događaj previše prožet emocijama koje su iskorištene i duboko utisnute u tkivo političko-ideološkog ostrašćivanja, pa i manipuliranja. Ljudska je priroda, pak, dobro to vidimo i posljednjih godina, podložnija dnevnopolitičkim interpretacijama nego argumentima i činjenicama, tako da nisam optimist po tom pitanju. A i samo to vrijeme bilo je previše ispolitizirano, tako da baš ne možemo do kraja vjerovati ni svim službenim dokumentima.

- Jeste li možda uspjeli pronaći i intervjuirati preživjele svjedoke tragedije?

- Nakon što smo odlučili da krećemo s realizacijom te priče, najveće je pitanje bilo možemo li naći žive sudionike događaja i vremena. Naime, cijeli serijal je koncipiran tako da izbjegavam sugovornike i komentatore "opće prakse", koji prepričavaju događaje iz knjiga, novina ili sekundarnih izvora. Inzistiram na pronalasku ljudi koji su svjedoci iz prve ruke ili, kada se radi o povijesnim temama, stručnjaci koji su se znanstveno ili stručno bavili istraživanjima konkretnih tema i u tome imaju zapažene rezultate. Međutim, vrlo brzo sam uspio stupiti u kontakt s nekoliko vrlo zanimljivih sugovornika koji su bili svjedoci samog događaja ili vremena. Između ostalih, intervjuirali smo u Italiji Claudia Bronzina, koji je bio s majkom i ocem na plaži toga dana i koji je od siline udara pao s mola u more, Lina Vivodu koji je u nesreći izgubio brata, Livia Doriga koji je barkom išao prema mjestu događaja… Oni su svi poznati kao istaknuti nositelji te "talijanske", optantske strane viđenja događaja, ali su njihova svjedočanstva iznimno važna da ostanu generacijama poslije njih i nas. Primjerice, od Bronzinovih opisa što je vidio i doživio toga dana, nas iza kamere u njegovoj radnoj sobi u Firenzi prolazili su trnci.

- Koje ste povjesničare eventualno intervjuirali za film? Je li i struka tu previše etnički/ideološki obojena?

- Struku se često vrlo lako optužuje da su ideološki za jednu ili drugu stranu. To je povlastica koju može imati tzv. puk, da prosuđuje o ljudima ili događajima bez neke odgovornosti i konzekvenci, ali povjesničari nemaju druge alate nego arhive, zbirke, dokumente… I oni uglavnom ne bi smjeli interpretirati povijest shodno nekim svojim političkim preferencama, iako se to inače debelo čini, nego samo ukazivati na činjenice, tj. dokumente. Iako i službeni dokumenti ne moraju uvijek biti idealno poklopljeni s činjenicama. Za ovaj slučaj koristio sam povjesničare koji su osvjedočeno dali obol ako ne rasvjetljavanju, a ono barem približavanju događaja: Teu Čonč, Federica Tencu Montinija, Raula Marsetiča i Darka Dukovskog. Htio sam da oni dolaze, uvjetno rečeno, s obje strane, hrvatske i talijanske, i ispalo je, koliko god da su možda i različiti u stavovima je li događaj bio namjerno izazvan ili slučajno, da svi imaju politički obestrašćen, trezven i primarno znanstven pristup temi. Svjestan sam da će uvijek biti dio ljudi koji će misliti da znaju o tome puno više, bolje i konkretnije, a takve sam i sretao tijekom snimanja ili su mi slali signale, samo što takvi, gle čuda, nikada nisu spremni stati pred kamere, niti išta javno izreći.

U filmu i mlada pulska glumica Petra Mišan

- Koliko vam je u odnosu na ostale nesreće u koje ste obradili u svom TV serijalu 'Nesreća', bio različit rad i profesionalni izazovi u snimanju ovog dokumentarca? Ova tragedija je, uz brojne nevine žrtve, bitno nabijena politikom, do danas.

- Najveća je razlika u tome što, za razliku od drugih ili velike većine slučajeva kojima se bavi serijal, u ovom slučaju ne postoji službena verzija uzroka. I time se otvara prostor za špekulacije, a ono čega se u serijalu potpuno klonim su senzacionalizam, "ekskluzivna otkrivanja", nagađanja… U ovim pričama obrađuju se događaji u kojima je izgubilo živote 900 nedužnih ljudi i najmanje je što se prema tim žrtvama može učiniti da im se pristupa s krajnjim pijetetom i poštenjem. Ne sjećam se ni da sam kod ijedne druge epizode osjetio da oko neke nesreće postoji toliki zid kao oko Vergarole, ali ne zato što bi to više bila u javnom diskursu neka objektivno zabranjena tema, kao što mnogi misle, nego zato što je ostala zaglavljena između zrelijih generacija koji su navikli da se o tome ne priča i mlađih koje to ne zanima ili nemaju pojma o njoj. I zato je ni nema, ali već imam pozive za projekcije i gostovanje u srednjim školama po Istri, pa i po Italiji da se to ispravi. Kao što govori moja sugovornica Tea Čonč, Pula je kao mjesto preklopljenih identiteta, a i cijela Istra, izuzetno zanimljivo područje i poprište nepravedno zapostavljenih društvenih tema s jakim intimističnim dramskim pričama.

Odgovornost

- Koliko je za eksploziju odgovorna tadašnja angloamerička uprava u Puli? Prije eksplozije dnevni pulski tisak je u više navrata upozoravao na opasnost tih ostavljenih mina. Za naknadnu nikad dovršenu istragu je svakako odgovorna.

- Teško mi je govoriti konkretno, ali na formalnoj razini to je sigurno njihova odgovornost od koje su se raznim izvješćima željeli oprati. Objektivno to nisu mogli, ali s obzirom na to da je pitanje Vergarole postalo jako političko sredstvo manipulacija primarno na relaciji Italija-Jugoslavija/Hrvatska, nekako je njihova odgovornost u svemu tome doista i pala u drugi plan. Mislim, hajdemo biti objektivni, koja vlast dopušta da se ljudi sunčaju i kupaju s minama, da borave pored njih, vješaju ručnike po njima, peku meso u hladovini, da ih djeca jašu? A to su sve primjeri koje navode moji sugovornici.

Kristijan Burlović kao dr. Micheletti

- Nikad nije službeno utvrđen uzrok eksplozije, niti je službeno identificirana moguća odgovorna osoba. No, mnogi koji bi se složili s tezom da je ova eksplozija bila sredstvo obračuna u tada podijeljenom gradu, u kojem je svaka strana imala i svoje dnevne novine - protalijansku "L'Arena di Pola", odnosno projugoslavensku "Il nostro giornale". Je li tragedija svjesno izazvana zbog političke instrumentalizacije za ovaj ili onaj budući državni status Pule, ili je riječ o političkoj instrumentalizaciji nesreće?

- Dakle, koji god uzrok bio, a ne bih se u to upuštao jer naprosto ne znam i vjerujem da se neće nikada ni otkriti, sigurno je da se slučaj instrumentalizira i služi za dnevnopolitičke svrhe. Zato sam u filmu pošteno pokazao sve glavne moguće teze ili trendove, pa neka ljudi sami prosuđuju što im se čini najbliže. Meni je bilo najvažnije pokazati da ta tema nije zabranjena, da ju se otvori za javnu raspravu ako za nju postoji volja, da nije zaboravljena i da dokument s još živim sudionicima o njoj postoji. I da ne postoji u nekom zapećku, nego na nacionalnoj javnoj televiziji koja upravo postoji za ovakve teme i sadržaje.

Žrtava je bilo između 60 i 70, sve ostalo su manipulacije

- Broj žrtava (kao da nije strašna tragedija ako ih je 60 ili 70) pojedinci s "talijanske strane" uvećavali su do 118, a neki i do 200 stradalih. Koje ste izvore koristili u filmu i do kojih ste brojki stradalih došli?

- Koliko je poznato meni i svima koje sam kontaktirao u Hrvatskoj i Italiji, na tu je temu objavljen svega jedan ozbiljan rad "Le perdite militari e civili a Pola e nel circondario durante il Primo e Secondo conflitto mondiale con dopoguerra (1914-1947)" (o ratnim i civilnim žrtvama u Puli i okolici tijekom Prvog i Drugog svjetskog rata s poslijeratnim razdobljem), čiji je autor Raul Marsetič, ravnatelj Centra za povijesna istraživanja u Rovinju. Stoga sam isključivo njega koristio kao relevantnog sugovornika za taj segment priče. Po njegovim izračunima koji su se bazirali na ukopnim popisima pulskih groblja, uz eventualno dodavanje žrtava koje su mogle biti pokopane negdje izvan Pule ili koji su mogli stradati kasnije od posljedica izazvanih nesrećom, žrtava je bilo između 60 i 70. Sve ostalo su, po njemu, manipulacije.

Redatelj i suradnici za snimanja "Jama straha"

- Je li vam poznata informacija da je istoga dana, nešto više od četiri sata nakon tragedije, održana nogometna utakmica za ulazak u jedinstvenu jugoslavensku ligu između pulskog kluba Unione sportiva operaia i riječkog Kvarnera? Usput, Kvarner je u Rijeci izgubio 1:2, ali je u Puli u groznoj atmosferi pobijedio 4:1.

- I taj dio, koji ukazuje na veliku podijeljenost grada u tom trenutku, obradili smo kroz sudjelovanje publicista i arhitekta Antona Percana, inače velikog zaljubljenika i kroničara pulskog nogometa, a to je upravo linija preko koje sam došao do njega putem KUD Idijota Nenada Marjanovića Frica. Pokazalo se da se Percan puno bavio pitanjima Vergarole, a preko majke ima i određenu poveznicu s dr. Michelettijem, jednim od junaka te priče (operirao i spasio mnoge živote, unatoč što su toga dana živote izgubila njegova dva sina, brat i njegova supruga, op. a.), tako da nam je on bio velika pomoć kod pronalaska dijela vrlo zanimljivih i živopisnih domicilnih pulskih svjedoka vremena. Iz straha da nećemo naći možda dovoljno živih svjedoka, na kraju se pokazalo da ih možemo i birati.

"JAME STRAHA" - JOŠ JEDNA BOLNA ISTARSKA TEMA: Uskoro o pogibiji 300 rudnika u Labinu i Raši

- U serijalu se bavite još jednom velikom i bolnom "istarskom" temom - onom poginulih rudara u rudnicima Raše i Labina. Tu su bile dvije države, dva načina ophođenja s nesrećama, opet dosta političkih pitanja?

- Dvije velike nesreće iz 1940. i 1948. u kojima je poginulo gotovo 300 ljudi doista su nezaobilazne u ovakvom serijalu, utoliko više što to nije samo 300 ljudi nego i toliko obitelji, tako da ni danas u Labinštini nema starije obiteljske loze koja u tim rudnicima nije izgubila nekog svoga. Točno ste rekli, dva različita društvena sistema, svaki je na svoj način pokušavao umanjiti nesreću, ali moramo biti pošteni i reći da je nesreća iz talijanskog razdoblja kudikamo bolje popraćena i dokumentirana - u Trstu smo snimili vrlo vrijedne dokumente - nego ona iz jugoslavenskog razdoblja, za koju ne postoji čak ni popis poginulih a kamoli nešto više. Ali opet ni za jednu, ne postoje točno utvrđeni uzroci, što po meni opet nije ni toliko bitno koliko da su ti jadni ljudi izginuli bez doličnih počasti i slave.

- Koliko su produkcijski bili zahtjevni ovi filmovi?

- Budući da uz dokumentarne dijelove imamo i asocijativne igrane scene, rudarska epizoda bila je nešto teže jer je za nju trebalo duboko ući u danas ne baš sigurne rudnike, odnosno okna koja su od njih ostala. No, najteži produkcijski problem postala je korona i trenutak kada je zabranjeno kretanje izvan županija, pa sam ja ostao na jednoj strani u Zagrebu, a tehnička ekipa iz pulske tvrtke Medvid na drugoj. Ali na svu sreću najzahtjevnije igrane scene za obje epizode snimili smo upravo nekoliko dana prije pojave prvog oboljelog od korone u Istri i potom ograničenja kretanja. Kasnije smo još dosnimili neke dijelove, ali najviše žalim što zbog istih razloga nismo uspjeli snimiti postavljanje obljetničkog zvona u Raši.

- O kakvom se zvonu radi?

- U talijanskom gradići Agnoneu napravljeno je zvono koje je trebalo biti dopremljeno u Rašu i postavljeno na 80. godišnjicu nesreće, 28. veljače 1940. Naša epizoda započinje modeliranjem toga zvona, a trebala je završiti njegovim postavljanjem u Raši, ali na žalost, zvono je zbog korone zaustavljeno na putu u Trstu gdje se, koliko mi je poznato, još nalazi. I čeka neko drugo vrijeme da bude postavljeno.

- Imate li još neku istarsku temu u planu?

- Tijekom rada na epizodi o rudnicima, pokazala mi se kao izuzetno potencijalno jako važna i zanimljiva tema njemačkih zarobljenika koji su nakon drugog svjetskog rata prisilno odvođeni na rad u rudnik. Neki od njih su i stradali u velikoj nesreći 1948. godine. To je tema koja mi ne izlazi iz glave otkako sam čuo za nju, a otprije me već zaokuplja film o poetici i umjetničkog radu Vincenta iz Kastva, njegovoj sudbini i potencijalnoj isprepletenosti s nekima od drugih umjetnika toga vremena i stila. Vidjet ćemo što budućnost nosi, a svaki je vjetar u leđa lokalne sredine ili sredina u međuvremenu više nego dobrodošao.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater