La grazia", film poznatog talijanskog redatelja Paola Sorrentina ne ostavlja nikoga ravnodušnim. Iznimno je snažno to ostvarenje, nije, kako je naglašeno, nastalo po istinitom događaju, ali u njemu ima puno istine, duboke ljudske istine neovisno o tome tko su protagonisti. Mariano De Santis, predsjednik je Republike Italije. Navodi se da nije riječ niti o jednom dosadašnjem talijanskom predsjedniku, već da je taj lik isključivo plod fikcije. Šira javnost, oni ne baš danas premladi, od talijanskih predsjednika možda najviše pamte Sandra Pertinija, posebno njegovo istinsko veselje i radost kada je Italija postala svjetski prvak na nogometnom prvenstvu 1982. u Španjolskoj.

Bijelo polugodište

Mariano De Santis na kraju je mandata, ušao je u ono što bismo doslovno preveli kao "bijelo polugodište". Kroz radnju, refleksije i solilokvije gledatelj može saznati da je on već zadnjih osam godina udovac, supruga Aurora mu silno nedostaje, izgleda, na prvu, da su imali divan brak, ali onda se otkrivaju i neki problemi, koji u biti ostaju bez odgovora, od prije četrdeset godina. No, nećemo previše odati o fabuli. Katolik je te autor priručnika iz kaznenog prava koji je opisan kao K3, odnosno planina koja ne postoji (s asocijacijom na K2) i na koju se nemoguće popesti, odnosno kao "težak zalogaj". Ima dvoje djece. U filmu se najviše prikazuje Dorotea, koja je pravnica poput njega, stalno je uz njega i pazi na njegove obroke, da kvinoja bude dovoljno zastupljena, a Riccardo, koji se pokazuje u jednom kadru na kraju filma je glazbenik (ali ne klasične glazbe, kako se on nadao) te živi i stvara u Montrealu. De Sanctis tek u posljednjim mjesecima svog mandata otkriva i svoj nadimak: "armiranobetonski".

No, prije svega, a što je i središte filmske fabule i što najviše navodi na razmišljanje, suočava se s dvjema moralnim dilemama koje ga silno more i tište. Prva se tiče zahtjeva za pomilovanje Ise Rocca, koja je ubila nožem muža u snu nakon što je dugo bila psihićki i fizički zlostavljana, te Cristiana Arpe, srednjoškolskog uglednog profesora povijesti koji je ubio suprugu oboljelu od Alzheimerove bolesti. Njegovo pomilovanje, odnosno apel su potpisali svi mještani gradića gdje je živio i radio te svi su ga smatrali divnim profesorom i osobom. Još više ga muči što nije siguran treba li potpisati zakon o pravu na eutanaziju. U simbiozi s njegovom prošlošću koja se više puta vraća na površinu i o kojoj pokušava otkriti skrivene istine, to su njegove muke, prikazane su putem unutarnjih stanja duše vrlo sugestivno, i nadasve vrlo snažno. Film traje oko dva sata i 15 minuta, ali nikada se ne stječe dojam da bi trebalo malo kratiti, i upravo tijekom cijelog svog trajanja je podjednako snažan.

(Press)

U filmu "La grazia", jedanaestom dugometražnom ostvarenju Paola Sorrentina i sedmom u suradnji s glavnim glumcem Tonijem Servillom postoje neraskidive veze koje traju godinama (prijateljica Coco Valori), prisutnost fotografija, sjećanja na prošlost, ali prije svega predodžba predsjednikove supruge, stalno u njegovim mislima, možda kao vizija, možda san, a možda i sve navedeno.

Ipak, to nije film samo o nostalgiji. Od likova, svakako treba pohvaliti izvrsnu glumu Anne Ferzetti kao njegove kćerke Dorotee. Film govori o ljubavi u svim njezinim oblicima, često se "stapajući" sa smrću: Isa Rocca, žena koja je zatražila pomilovanje, koja je ubila muža, kao i odnos Marijana s Aurorom što ih zauvijek povezuje i nakon njezine smrti.

- La grazia je, naime, film pun suza. Počinje s detaljem Isina lica, a zatim slijede suze najbolje predsjednikove prijateljice, koja je imala posebnu vezu s njegovom suprugom, Coco u automobilu, nekih članova njegova tima koji ga pozdravljaju na kraju mandata, Dorotee i Riccarda u videopozivu iz Kanade, kada brat i sestra odluče provesti nekoliko tjedana zajedno te, iznad svega, astronauta u (ne)ostvarenoj videovezi, upravo s naglašenim detaljem suze. Osim toga, film ima i neke emocionalno "zarazne" trenutke, poput prekrasne scene pjevanja alpinaca, što je primjer novih smjerova koje istražuje Sorrentinov film, napisao je u izvrsnoj recenziji talijanski filmski kritičar Simone Emiliani.

Emotivan završetak

Što se tiče dodira, doticaja sa stvarnim svijetom, recimo da je talijanski predsjednik Mattarella 2016. godine pomilovao Giancarla Vergellija koji je ugušio 88-suprugu oboljelu od Alzheimera.

U svojim dvojbama, De Santis priča i s papom (crncem s "rasta" repom). Posebno je emotivan završetak filma, kada on telefonski razgovara s direktoricom Voguea, nakon završenog mandata, te, osim što pričaju o modi, o tome što je voljela nositi njegova supruga i koje je boje voljela, to je i puno dublja ljudska priča. Neki su talijanski kritičari uočili i poveznicu između Dorotee i Laure Mattarella, kćerke predsjednika Mattarelle, udovca, koja mu je velika potpora te također pravnica. No, Laura ima obitelj, supruga, djecu.

Povezane vijesti

• Film Paola Sorrentina otvara Venecijanski filmski festival
• Kino Valli: Propustili ste na 72. PFF-u i "Šašaviji petak"
• Venecijanski filmski festival donosi glamur, kontroverze i filmske zvijezde