PULSKI FILMSKI FESTIVAL

O filmovima "Mirotvorac"i "Fiume o morte!": Dva efektna pogleda na mračne strane hrvatske povijesti

| Autor: Mladen Radić
(Promo)

(Promo)


U istu večer, na pulskom festivalu prikazani su jedan za drugim dva dokumentarca, snimljena i realizirana na dva različita načina i s dva poptuno različita pristupa koje povezuje što se dotiču dijelova hrvatske povijesti. Idem(o) od kraja.

"Fiume o morte!" Igora Bezinovića došao je u pulsku Arenu na krilima kritika koje su do mene stigle preko lokalnih filmofila koji nimalo nisu susprezali svoje oduševljenje. To je uvijek mač s dvije oštrice, jedna u startu postavlja određena očekivanja, a druga reže duboko ako ta očekivanja nisu ispunjena. Već nakon pet minuta bilo je jasno da se zbilja radi o nečemu posebnom i intrigantnom, no koliko se puta već dogodilo da film odlično starta da bi do kraja izgubio dah i ispuhao se.

Bezinović i njegova ekipa su očito trkači na duge staze jer priča o Gabrielleu D’Annunziju koji je od kraja 1919. do kraja 1920. vladao Rijekom čvrstom rukom na kraju djeluje jednako svježe kao i na početku. Štoviše, glumce, sve od reda natruščike koje Bezinović predstavlja na početku možda na prvu djeluju kao neki čudaci koji su dobili priliku da im netko posveti malo pažnje, ali vrlo brzo počeo sam im se diviti koliko su predani poslu. Bezinović, dakle, misli ozbiljno, ali da bi dokazao da je ozbiljan, on mora pokazati da sebe ne shvaća odviše ozbiljno jer bi onda cijeli projekt ispao prepotentno, ukočeno, patetično, pa onda i negledljivo, a "Fiume o morte!" je vrlo gledljiv film.

To je film o književniku i časniku koji je okupirao Rijeku i kojeg u filmu predstavlja više glumaca, ali to je i film o klijanju fašizma (iako se ta klica pojavila puno ranije, ali to je već druga priča) čiji se korijeni nakon svih ovih godina nisu uspjeli sasušiti. Prilično je žilav i Bezinović koji kroz film šalje jasnu antifašističku poruku. Možda D’Annunzio kao vladar Rijeke tu i tamo djeluje kao simpatični luđak, čime doprinose i neprofesionalni glumci koji ga igraju, ali Bezinoviću ne pada na pamet da mu drži stranu. Bezinović ne ide đonom na D’Annunzija, uglavnom niti ne soli pamet, ali njegov stav je jasan praktički od prve minute. Davno sam napisao da liberali i ljevičari kada žele poslati neku jasnu poruku nužno se pretvaraju u dušobrižničke konzervativce.

Bezinović, koji nastupa s jasnih antifašističkih stajališta, tu je zamku elegantno izbjegao iako je najmanje jednom bi na rubu toga da sklizne u docirajuće lamentiranje. Tu govorim o onoj sceni kada priča da je D’Annunzio htio dovesti strane kapitaliste u riječku privredu, da bi Bezinović podsjetio koliko je toga danas u rukama domaćih privrednika. Možete pretpostaviti odgovor. Umjesto da cijela priča ostane u prošlosti, duhovi vremena ne daju da njena aktualnost zamre. Tu je i ta parabola o kultu ličnosti, zaluđenim masama i interesima koji su jači i od takvih nepokolebljivih likova kao što su D’Annunzio i njegovi podanici, iako su možda mislili da će ovdje ostati zauvijek. Na koncu, "Fiume o morte!" pokazuje da se svijet ipak mijenja, kao što se Rijeka promijenila.

Da se vratim samo još jednom na Bezinovića i njegov pristup jer ovo je film nastao iz ljubavi i strasti i to se vidi iz svakog kadra. Bezinović voli svoj posao, ali voli i Rijeku i ljude, zato film i djeluje toliko ljudski. Koliko puta mi je smetalo to što neki redatelji kao da ne znaju kada treba viknuti "Rez!" te u kadar guraju što treba i ne treba. Bezinović u ovaj film ubacuje stvari koje bi drugdje bile suvišne, ali ovdje funkcioniraju besprijekorno, poput prolaznika koji reagiraju na glumce u uniformama i iznose svoje komentare. "Fiume o morte!" prikazuje što se dogodilo, gradi sliku iz mnoštva sličica i podataka, rekonstruira, podučava, ali i zabavlja, no iznad svega upozorava.

(Promo)(Promo)

Priča Josipa Reihl-Kira

Upozoravajuć je i "Mirotvorac" Ivana Ramljaka, dokumentarac koji je prikazan u Istarskom narodnom kazalištu i bavi se zadnjim danima šefa osječke policije Josipa Reihl-Kira. Scenarij potpisuju Drago Hedl, Hrvoje Zovko i Ramljak. Gledatelji u ovom filmu smjesta bivaju uvučeni u konfuziju zbivanja početkom 1990-ih u Slavoniji. Znamo da se nešto dogodilo, ali što? Josip Reihl-Kir je ubijen, doslovce likvidiran, i onda priča kreće unatrag. Prije svega, svaka čast Ramljaku kako je dobro ukomponirao arhivske, televizijske snimke u priču u kojoj ne vidimo sugovornike do samog kraja. Čak i neki naoko banalni, naizgled nebitni prizori dobivaju na težini dok slušamo i pratimo što se dogodilo. Kad nema riječi, tu je glazba na koju se navikavamo sve dok na kraju nastupi tišina.

"Mirotvorac" ne okoliša, priča o Reihl-Kiru kao čovjeku koji je imao svoj, efektni nenasilni način komunikacije sa srpskom zajednicom na istoku Slavonije i koji je mogao spriječiti eskalaciju sukoba u rat, ispričana je direktno, s imenima i prezimenima. Ramljakov film prstom upire u ekstremiste u hrvatskim redovima, paravojne formacije pod kontrolom HDZ-a koje su mogle raditi što su htjele i naposljetku na Branimira Glavaša.

Film razdvaja ideologe velikosrpske ideje o prekrajanju granica kao što je notorni Vojislav Šešelj, od običnih ljudi koji nemaju drugog izbora nego se pokoriti zakonu sile, zbog kojeg im netko može zapaliti kuću ili ih ubiti. Tu je podsjećanje na prizor kada tenk Jugoslavenske narodne armije gnječi crvenog fiću. Možda sam jedan od rijetkih, ali tek sam u ovom filmu prvi put vidio stari razgovor s vojnikom koji je vozio taj tenk. Izgleda da nije imao izbora, kao i mnogi koji su se našli između dvije ratne vatre. Reihl-Kir omogućavao je taj izbor između dvije krajnosti, kao glas razuma, govoreći da je bolje pet godina pregovarati nego pet minuta ratovati.

No, glasovi razuma u takvim okolnostima nisu poželjni. Baš zato, zbilja je šteta što u filmu nema nekoga tko bi branio pozicije ovih koji su bili za rat, tko bi stao u obranu Glavaša i stranke iz koje je Glavaš kasnije izbačen. Iako o različitim stavovima doznajemo preko arhrivskih snimaka, jedna takva osoba, iz suprotnog tabora, filmu jako nedostaje i učinila bi ga efektnijim, tim više kada se zna da priča, iako je dobila sudski epilog, zapravo nije do kraja završena.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Trenutno na cestama