Ponekad su najveće priče one najobičnije. Priče u kojima život ide svojim tokom i onima koji su sa strane nečije pojedinačne sudbine ne djeluju kao nešto posebno. Što bi se zanimljivo moglo događati u nekoj zabiti gdje nema ni asfalta? Obično u svakom društvu, u svakoj ekipi, postoji tip koji želi biti duhovit i zanimljiv, ali ispadne neduhovit i nezanimljiv. »Garbura« je poput onog lika u grupi koji šuti i kada progovori ne trudi se drugima dopasti, ali na kraju ukrade pažnju svojom prirodnošću pa čak i neke izlizane priče koje izlaze iz njegovih usta djeluju interesantno jer zna kako ih treba ispričati.

Tajne

Naoko sve djeluje jednostavno i nimalo uzbudljivo. Antonio i Nikola dva su prijatelja koji vrijeme krate igrajući se pirotehnikom, pištoljem i igraju video igre. Usput maštaju o tome kako će pokrenuti svoj YouTube kanal, prikupiti puno pogleda i zaraditi brdo para. Na putu im stoji samo jedna prepreka, a to je stvarnost kao takva u malom mjestu u kojem žive dok im se roditelji godinama svađaju zbog vode koja se slijeva iz jedne kuće prema drugoj. No, nije problem samo u vodi. Čak i tako mali životni prostor krije svoje tajne. To zvuči kao nešto već puno puta ispričano, ali redatelj Josip Žuvan tu priču uspijeva prikazati na jedan svoj način.

Uvjerljivost

»Garbura« je dječji film, o djeci, ali nije za djecu. To je i film o odraslima, ali nije »film za odrasle«. To je film ispričan iz perspektive dvojice tinejdžera koji žele nešto više od života, ali što mogu dobiti u tom mjestu u kojem se nalaze? Mobitel? Da, ali kao mito za šutnju. Žuvanu ne trebaju žestoke, nasilne scene da bi podigao tenzije i da se one osjete izvan ekrana odnosno platna. Redatelj si pomaže upravo tim scenama pucanja koje uključuju i pucanje pištoljem kojeg dečki nalaze. U nekim filmovima atmosfera je na rubu pucanja, ovdje je pucanje nešto na što su se protagonisti naviknuli, i baš u tome je problem. Okolina poput ove na filmu u kojoj je ta pucnjava nešto normalno nije zdrava okolina i te nesretne petarde koje se čuju zapravo signaliziraju da nešto nije u redu. Ta pucnjava i eksplozije služe umjesto neke dramatične glazbe koja bi nagovijestila da se nešto sprema. Tim više je upečatljivija sjetna melodija koja krene prije same odjavne špice. Ta pucnjava je samo simptom, uzroci su negdje drugdje.

Film ima taj svoj nespektakularan, antiglamurozan stil jer čemu, i za koga, uljepšavati vizuru jedne nevažne zabiti? Atmosfera u filmu jest teška, ali nije mučna, jest depresivna ali nije ona koja bi gledatelja kompletno nokautirala u stanje defetističke obamrlosti jer film ipak nudi malo nade. I malo jednog diskretnog humora poput scene na polnoćki kada počinjemo nagađati da u ulici nije problem samo u vodi koja se slijeva od jedne kuće prema drugoj.

»Garbura« ima taj dokumentaristički štih koji pojačava uvjerljivost filma, s pričom koja bi se mogla događati bilo gdje, u bilo kojem selu ili kvartu bilo kojeg grada, a tome pridonosi i gotovo naturalistička gluma. »Garbura« je, unatoč pirotehnici i mecima, video igrama i mobitelima, poput koncerta bez lasera, atraktivnih koreografija i vatre te prodornog ozvučenja, sveden na ono najnužnije. Sjećam se emisije »Moja kuhinja je najbolja« u kojem su glavni kuhari natjecateljima znali reći - »Ako već radiš nešto jednostavno, neka bude savršeno«. Otprilike to napravio je Žuvan s »Garburom«. U tome je imao pomoć nekih majstora poput Mate Matišića kao autora glazbe te vrhunske glumačke ekipe čiji su nastupi lišene teatralnosti, ali svaka ta izvedba ima svoju svrhu, no iznad svega tu su dva mlada genijalca Franko Floigl i Mauro Ercegović Gracin kao dva mlada protagonista, dva dečka iz susjedstva.

Iz filma "Escort" (Promo)

Za razliku od »Garbure«, »Escort« djeluje kao studija u filmskoj stilistici. Ulickan i ispeglan, namirisan i čist, s ružom u zapučku i rashlađenim šampanjcem u čaši. U nekom fancy baru sa svježe oličenim zidovima i skupim namještajem. Od prve sekunde, zadnji film Lukasa Nole djeluje veliko, veće od života s čistim i jasnim bojama čak i kada se radi o mračnim tonovima koji dominiraju filmom. »Escort« je film o tajnama koje nekome mogu biti veliki uteg ako za njih doznaju krivi ljudi koji su ih spremni iskoristiti. To je film o paranoji, slobodi i neslobodi, posljedicama želja i krivih izbora.

Atmosfera

Miru se život mijenja nakon što provede noć sa skupom prostitutkom, počinju mu dolaziti ljudi koji od njega traže sve veće usluge. Miro je i glumac, samo čini se da ovaj put netko drugi režira film njegovog života. Koliko je uopće danas moguće biti slobodan sa svojim tajnama kada se ionako prije ili poslije sve dozna, kada je lako iskoristiti tuđe slabosti i igrati na tuđu grešnu savjest? Miro će upravo to spoznati.

»Escort« je film u kojem se spajaju kafkijanska atmosfera i motivi s Kubrickovim klasikom »Oči širom zatvorene«. Ako sam dobro pazio, najmanje jedna scena, ona na teniskom igralištu kao da se referira na scenu u »Procesu«, a likovi koje maestralno, opet, tumače Krešimir Mikić i Nikša Butijer, kao da su izašli iz Kafkinog »Zamka«.

Nešto sporiji tempo Nolin zadnji film obilato nadoknađuje atmosferom i vrhunskom fotografijom Franeta Pamića zbog koje »Escort« djeluje kao film od milijun dolara, figurativno rečeno. Film je vizualno prejak s nakrivljenim kadrovima i simbolima koji stalno najavljuju da se nešto sprema. U svakoj sceni osjeća se napetost, poput puške čiji se oroz zateže… Nažalost, ta puška na kraju zakaže, poput pištolja u ključnoj sceni Moravijinih »Ravnodušnih ljudi«. »Escort« ima priču i neke dijaloge, poput one rasprave o vibratoru, koja djeluje užasno banalno i bezvezno a zapravo je jako dobro postavljena. Film gradi atmosferu noćnim i kišnim scenama u iščekivanju da se dramatsko klupko rasplete, no izgleda da se to ne događa. Kažem »izgleda« jer zadnjih pola sata filma jednostavno nisam razumio. Te scene na proslavi sigurno nešto predstavljaju, ali što? Možda ne predstavljaju ništa, možda je sve to samo igra s Mirom koji je ipak samo glumac koji igra prema tuđem scenariju? I na kraju pitanje svih pitanja - zašto Miro uopće prihvaća poziv na proslavu kod ljudi koji su ga danima maltretirali?

Simpatije

Tu je i još jedna stvar, a to je da se nikako nisam uspio povezati s Mirom kao protagonistom. Ne zato što je Živko Anočić koji ga glumi loš glumac, naprotiv, ili zato što kao lik nije razrađen nego me jednostavno na kraju boljela briga što će se s njime dogoditi i nisam uspio naći nijedan razlog da navijam za njega.

Štoviše, ona dva daveža koje glume Mikić i Butijer su mi na koncu iz nekog razloga bili puno simpatičniji. Ukratko, što se tiče vizualnog dojma »Escort« zaslužuje najviše ocjene, a ovo drugo je ča je…

Povezane vijesti

• Skoro svi filmovi na Kaštelu snimljeni ove godine
• Odlučeno koji će se filmovi prikazati na 63. Pulskom filmskom festivalu
• Hrvatskim premijerama prednost za prikazivanje u Areni