Poštovane slušateljice i poštovani slušatelji, ugodno vam ljetno poslijepodne i dobrodošli u prvu emisiju posebnog ciklusa emisije posvećenih Pulskom festivalu, koji ove godine slavi 70. rođendan.

Ovom rečenicom, u kojoj se samo iz dana u dan mijenjao broj emisija, protekla dva tjedna, tik do pred sam jučerašnji početak ovogodišnjeg Filmskog festivala u Puli, novinari i filmski kritičari Ivan Žaknić i Josip Grozdanić započinjali su serijal na Prvom programu Hrvatskog radija, po svemu poseban. Uronili su njih dvojica u bogati arhivski materijal pa složili deset polusatnih emisija koje kazuju što Pulski festival jest i zašto je važan. Rudarski posao zaslužuje razgovor.

Oteto zaboravu

Emisija je deset, no niste išli na varijantu da obrađujete dekadu po dekadu festivala!?

GROZDANIĆ: Trudili smo se pratiti nekakav kronološki red, obraditi ono što smatramo da je najvažnije, a iz današnje perspektive najvažnija su ipak bila ona desetljeća od 50-ih do 90-ih. Crni talas, bitni hrvatski filmovi kroz ‘60. i ‘70. godine, jaki autori... Iz povijesne perspektive to se doba nameće kao ono koje treba biti oteto zaboravu.

Lijepo je i potrebno oteti važne godine zaboravu, ali 70 godina nije malo. Traži to da se baci čovjek u ‘rudnik’, a da ni ne zna što ga u tom rudniku čeka. Nisam siguran da se ikada itko na ovaj način bavio pulskim festivalom.

ŽAKNIĆ: Na radiju ne, koliko znam. Na televiziji je tandem Šoša-Mršić radio film »Pula povjerljivo« u povodu 60 godina festivala. Ovo je bilo rudarenje u smislu da od 1954., kada je festival počeo, više nema baš ni živih svjedoka tog vremena. Zahvaljujući Igoru Galu došli smo do tona Marijana Rotara, koji je pokrenuo cijeli festival. Sva sreća da se Josip sjetio Miroslava Tatića, čovjeka koji je 80-ih godina bio tehnički direktor festivala.

GROZDANIĆ: I koji je kao četverogodišnjak, 1953. godine, bio na reviji stranog filma koja je prethodila festivalu. Njega, četverogodišnjaka, sve je to jako oduševilo. Budući da klinac nije znao engleski, ni bilo koji strani jezik, Pula ga je oduševila jer je mogao gledati filmove na svom jeziku i, kako kaže, uživati. U jednoj emisiji nam je ispričao zgodu. U Areni je pušten slovenski film, a on je rekao ocu: »Ovo nije naš film.« Otac ga je napao: »Što pričaš!? Kako nije?« Bilo je ‘je, nije’, sve dok otac nije kazao: »Hoću li ja zbog tebe imat’ problema!? To je naš film i šuti!«

ŽAKNIĆ: Sjeća se Tatić svega, čak i vatrometa koji je gledao s četiri godine, tako da nam je on puno pomogao. Pomogla nam je puno i arhiva, pa se zahvaliti moramo i Tamari Bregeš, našoj kolegici iz arhive koja je dosta toga iskopala, starih intervjua, Branka Bauera, Vatroslava Mimicu... Ta arhiva je pravo blago. Našli smo čak 15-minutnu radijsku reportažu Laze Rakijaša o snimanju filma »Bitka na Neretvi«. U njoj Veljko Bulajić daje upute Francu Neru na talijanskom, žali se na početku snimanja da je zima i hladno, ali i na kraju drži monolog u kojem kaže da će film gledati 500 milijuna ljudi, što je vjerojatno i bilo točno. (smijeh)

Slonovsko pamćenje

Film se prvenstveno gleda, pa pretpostavljam da je tim teže ovakvu vrstu emisije napraviti za radio. Kako je uopće došlo do ideje da se serijal radi?

ŽAKNIĆ: Posljedica je tog jednog sastanka sadašnje direkcije Pulskog festivala i nadležnih na HRT-u gdje su nas pitali kako HRT, pa i radio može pomoći vezano za 70. obljetnicu festivala. Kolege s televizije rekli su da će oni na Trećem programu prikazivati filmove, a glavna urednica radija je amenovala emisije koje smo napravili. Zapravo, moram priznati da od 1995., koliko sam tu, na radiju ovako nešto nisam nikada radio. I to ne zbog razlike između televizije i radija, nego upravo zbog činjenice da nismo znali što je u arhivi i kako se Pula pratila. Znali smo da se film sustavno pratio na Hrvatskom radiju, da su postojale filmske emisije, ali što ćemo naći, nismo znali. Drugo, a tu je Josip potegnuo veći dio posla, bilo je snimanje sa živim akterima, s tadašnjim akterima, filmolozima.

GROZDANIĆ: Imao sam, recimo, sreće što sam s Bogdnom Žižićem razgovarao nekoliko godine prije njegove smrti. Tada se pokazao kao jako zanimljiv i zahvalan sugovornik. Imao je slonovsko pamćenje, kao i, recimo, Ivanda, koji je još i izvrstan pripovjedač, a svi su oni, kao primjerice i Rajko Grlić, bogati anegdotama, detaljima, i to je ono ‘meso’ jedne ovakve emisije. Opasnost koja je prijetila od samog početka bila je ta da nam se ne dogodi puko nabrajanje nagrada, da samo kronološki prolazimo kroz povijest. Zato smo tražili sugovornike koji mogu iznijeti neke i malo škakljivije, pikantnije detalje. Pula je bila i politički intrigantna, utjecaj politike na filmski festival, kao i na cijelu kulturu, bio je u socijalizmu intenzivan. Sve je to trebalo predočiti, a da ne bude suhoparno.

Našli ste dobre sugovornike, one koji se ne libe kazati da im se nešto i nije svidjelo, od filma do režije.

ŽAKNIĆ: Meni je i rad na ovom serijalu potvrdio da Hrvatska ima sjajne ljude na tom planu filmske teorije, filmologije, povijesti filma, elokventne, one koji poznaju do najmanjeg detalja povijest pojedinih autora. I Bruno Kragić, i Tomislav Šakić, Dijana Nenadić, Nenad Polimac, Hrvoje Turković, Jurica Pavičić, Danijel Rafaelić... Svi su nam izašli u susret. Pokazalo se na koncu da bilo tko od tih ljudi može napisati povijest i hrvatskog i jugoslavenskog filma.

Ono što je meni bilo najzanimljivije je to da smo mi ipak krenuli, ajmo to tako reć’, vođeni Škrabalom – hrvatski film u nekakvom jugoslavenskom kontekstu. Međutim, na kraju cijele priče čini mi se da je upravo Pulski festival bio onaj koji je integrirao jugoslavensku kinematografiju i da je ta kinematografija bila snažno obilježena autorstvom. Jednostavno, postojao je taj integrirajući faktor u jugoslavenskoj kinematografiji, i to se vidi upravo kroz Pulski festival. Na kraju krajeva, kad pogledamo zvijezde tog festivala, od Bate Živojinovića, Ljubiše Samadrdžića, Milene Dravić, Borisa Dvornika, oni su redom bili najveće zvijezde upravo u pulskoj Areni. Nigdje nisu bili zvijezde u tolikoj mjeri kao što su bili na Pulskom festivalu, i to je ono što meni govori o značaju Pulskog festivala i kao integracijskog faktora. S druge strane, nije Pula slučajno odabrana. Bilo je politički važno da festival jugoslavenskog filma bude u Puli. Festival je pokrenut 1954. godine, Istra je vraćena u sastav Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata, trebalo je potvrditi hrvatski i jugoslavenski identitet tog festivala.

Puno se toga iz serijala da i naučiti. Pritom o ozbiljnoj temi pričate na lako slušljiv način.

GROZDANIĆ: To nam je bio cilj, da ne bude zamorno, suhoparno, teško, akademski, nego da sve obogatimo anegdotama, nekom duhovitošću, pričama samih sudionika, koliko god je moguće.

Kritički filmovi

Meni je sjajno bilo čuti Branka Bauera i čuti koliko tu nema cifranja, koliko nema velikog ega. Čuješ čovjeka koji ‘samo’ radi svoj posao.

ŽAKNIĆ: Bauer je simbol te hrvatske i jugoslavenske kinematografije i svega što je ona prolazila. Počeo je na dječjim filmovima, radio partizanske filmove, dokumentarce, međutim opet je kao takav radio i filmove koji su bili vrlo kritični kao »Licem u lice« ili »Tri Ane«. Filmovi su to koji propitkuju, možda upravo i zbog te pozicije koju je izgradio. Ili Vatroslav Mimica, za kojeg znamo da je bio marksist i partizan, ali je i činjenica da je napravio neke od prvih kritičkih filmova tadašnjeg društva poput »Prometej s otoka Viševice«. Možda mu je to njegovo marksističko partizansko zaleđe otvaralo te mogućnosti, ali genijalno je gledati da već sredinom 60-ih godina imamo u jugoslavenskom i hrvatskom filmu likove razočaranih komunista.

GROZDANIĆ: Sva do filma »Posljednji podvig diverzanta Oblaka«, koji je već toliko duboko razočaran čitavim sustavom da više ne vjeruje ni u što.

Kad će doći doba da ćemo imati filmove, recimo, o razočaranim HDZ-ovcima?

ŽAKNIĆ: Imamo jednog redatelja koji je razočaran svojim filmovima napravljenim 90-ih godina.

GROZDANIĆ: Branko Schmidt.

ŽAKNIĆ: Branko Schmidt ne odriče se svojih filmova iz 90-ih, smatra da su loši, ali kaže da je jednostavno vjerovao. Kasnije je radio neke druge filmove poput »Metastaza«, »Ljudoždera vegetarijanca«.

Ono što odmah upada u oči, ili zapinje za uho, jest da je ogromna šteta što filmove poput spomenutog »Tri Ane« više nema čovjek gdje vidjeti, makar su od iznimne važnosti za našu kinematografiju.

GROZDANIĆ: To je ono što nam je Rajko Grlić rekao. Kaže on: »Branko Bauer odmaknuo se od filma, gotovo ga se odrekao, ali se i hrvatska kultura, hrvatska kinematografija odrekla Branka Bauera. On je bio prešućivan desetljećima dok nije došlo do revalorizacije.« Sam Grlić kaže da je inzistirao na tome da se Baureov film »Tri Ane«, najbolji po općem mišljenju, stalno prikazuje u Motovunu ili u Grožnjanju na imaginarnoj akademiji. Odnosno on ga nastoji prikazivati svima kojima može, koji pokazuju interes, jer jednostavno smatra da se radi o redatelju koji zaslužuje da bude sačuvan kao vrijednost, valoriziran i danas kao vrijedan autor, kao umjetnik.

Zanimljivo je da su kritički filmovi i autori radili, imali prolaz, usprkos ‘crnom’ socijalizmu.

ŽAKNIĆ: Jedna od nabizarnijih situacija vezana je za film »Živa istina« Tomislava Radića, koji i nije politički film, već zapravo neki zakašnjeli, ali radikalni modernizam. Međutim, godina je 1972., svi gledaju koji će se filmovi prikazati u Areni i »Živa istina« uopće nije uvrštena u program festivala.

GROZDANIĆ: Zato što je smatran subverzivnim kao što i je.

ŽAKNIĆ: Međutim, nakon toga kritičari, teoretičari filma, filmolozi pišu pismo Stipi Šuvaru, koji je predsjedavao žirijem.

GROZDANIĆ: I on intervenira, ona kaže: »Kad struka tako misli, idemo na ponovno glasovanje«. Naposljetku rezultat je taj da je Božidarka Frajt dobila Zlatnu arenu.

ŽAKNIĆ: Iako film nije prikazan u Areni. Politika se užasno prelamala preko filma i festivala.

GROZDANIĆ: I politika nije nužno intervenirala samo na negativan način.

Povezane vijesti

• Skoro svi filmovi na Kaštelu snimljeni ove godine
• Odlučeno koji će se filmovi prikazati na 63. Pulskom filmskom festivalu
• Hrvatskim premijerama prednost za prikazivanje u Areni