Boris Milevoj, bivši rukometaš i trener rođen 1950. punih je 60 godina je posvetio sportu, a rukomet mu je svih godina bio na prvom mjestu. Za svoj rad i doprinos u sportu dobio je prošlog tjedna nagradu za životno djelo od Sportske zajednice Labina. Sportom se aktivno počeo baviti 1964. a već nakon par mjeseci igre u KK Rudar kao 14-godišnjaka trener Ratko Benazić uključuje ga u seniorsku momčad. Uz košarku interes i talent pokazuje i za nogomet te nakon pionirske selekcije, uz trenera Privrata, počinje i s treninzima u juniorima Rudara. S obzirom na interese za različite sportove, iste ga je godine u studenome uočio prof. Zdravko Štingl i tu počinje rukometnu karijeru.

Prvi reprezentativac

- S obzirom da trener Štingl pred jednu utakmicu u studenome 1964. nije imao na raspolaganju dovoljan broj igrača, pod drugim me imenom uključio u igru za ekipu i to je bila prva utakmica za RK Rudar. Nakon upisa u Gimnaziju paralelno sam igrao košarku i rukomet, a onda su treneri zahtijevali da se opredijelim. Izabrao sam rukomet i kao igrač s klubom doživio značajne uspjehe. Klub je igrao u Istarskoj ligi i plasirao se u prvenstvo Riječko-istarske regije, a 1968. osvojio drugo mjesto na kadetskom prvenstvu Hrvatske. Iste godine, na poziv trenera Kvarnera otišao sam u Rijeku. Nakon nastave, svakodnevno sam putovao autobusom na treninge u Rijeku gdje 1969. upisujem fakultet. Slijedi osvajanje prvenstva Hrvatske i igranje kvalifikacija za Prvu saveznu ligu. Iste godine dobio sam poziv za omladinsku reprezentaciju i kao prvi reprezentativac iz Labina u nekoj selekciji igrao u Skopju na međurepubličkom prvenstvu Jugoslavije. Godine 1970. Kvarner je osvojio prvenstvo Hrvatske i plasirao se u Prvu ligu Jugoslavije - prisjeća se Milevoj početaka.

Boris Milevoj (Snimio Branko Biočić)

Nakon tri godine igre u Prvoj ligi Milevoj se vratio u svoj Labin i Rudar. U tri sljedeće godine klub osvaja prvo mjesto u Riječko - istarskoj regiji, prvaci su Hrvatske i ostvaruju ulazak u Drugu saveznu ligu do sezone 1978./1979. Slijedi odsluženje vojnog roka gdje 1977. nastupa za reprezentaciju JNA. Nakon vojske nastavlja igrati u Rudaru, a paralelno kreće i karijera trenera.

Ovo nije jedino priznanje koje je dobio jer 1974. sportaš je Labinštine, 1978. dobiva Povelju Rukometnog saveza Hrvatske za doprinos u razvoju rukometa, 1979. i 1999. srebrne plaketa za 25-u i 45-u obljetnicu rukometa u Labinu, 2004. klupsko priznanje za dugogodišnju igračku aktivnost, a 2023. plaketu za 50-u obljetnicu Imole.

Promocija Labina

- Shvaćam da nagrada za životno djelo nije samo priznanje meni kao sportskom radniku, nego i kao čovjeku. Posebno sam sretan što sam to priznanje primio baš na za mene poseban dan, 48. obljetnicu braka jer bez svesrdne podrške svoje supruge ne bih uspio tolike godine posvetiti sportu. Nije floskula, i moram spomenuti kako mi je rekla ‘Ja znam da sam tvoja druga ljubav, a rukomet prva’. Velika hvala mojoj Bruni što je shvatila da bez sporta ne mogu, ne bih bio taj čovjek koji jesam, što je imala razumijevanja za moju ljubav i što me je sve ove godine podržavala. A nije uvijek bilo lako. Punih 60 godina proveo sam u sportu, košarku sam igrao dvije godine, nogomet tri, a sve ostale su vezane za rukomet, kao igrača i trenera ili za rad vezan u raznim sportskim tijelima. Od tih 60 godina 32 su vezane za Labin, 21 za Italiju, pet za Rijeku i dvije za Rovinj. Ma gdje god da sam bio u tim dugim godinama, uvijek sam svuda promovirao svoj Labin i isticao s ponosom povezanost s njim. Puno sam puta bio "prvi". Prvi transfer u rukometu iz Labina, prvi trener van Labina (Rovinj), prvi trener iz Labina u inozemstvu (Italija), prvi reprezentativac Hrvatske iz Labina. Kao igrač i kao trener prošao sam sve lige, od najnižih nadalje, i nekako sam imao sreće da je, kamo god sam došao, iz lošijeg uvijek krenulo nabolje u klubu. Ne znam što bih izdvojio da sam s više ljubavi radio i jesam li bio sretniji kao igrač ili kao trener. Sve što sam radio, radio sam punim srcem. Ipak bih htio istaknuti da sam s posebnom ljubavlju radio s mladima, ništa nije ljepše od prenošenja vlastitog iskustva s terena na mlade, prepoznavati talente, sudjelovati u njihovom napredovanju, ali i u njihovom odgoju jer sport uči da je talent važan, ali nije dovoljan. Uz talent, u sport, kao i sve ostalo, treba uložiti puno truda i entuzijazma te naučiti kako se treba nositi s porazima, ali i pobjedama. I ništa mi danas nije ni draže ni ljepše od iskrenog i srdačnog zagrljaja nekog od mojih bivših učenika sa sportskih terena kad se sretnemo bilo gdje u Labinu. Volio bih da još mnogu mladi dožive radost sportskih uspjeha i druženja kakvi su obilježili moj živo - zaključio je Boris Milevoj te istaknuo da je sport volio i živio, puno radio, a lijepo je doživjeti i to da su ljudi u Labinu vidjeli njegovu potpunu predanost sportu.

Povezane vijesti

• Rudan Labin u posljednjem kolu jesenskog dijela zaustavio lidera iz Dubrave (27:27): "KOVARI" PROPUSTILI POBJEDU, PA SPAŠAVALI REMI
• JOŠ JEDAN LABINSKI RUKOMETNI AS! Nakon Valnera Frankovića, Stepančića i Milete, tu je Niko Franković. Danas je potpisao za PPD Zagreb
• Rukometašice Rudara danas dočekuju Osijek u osmini finala Kupa Hrvatske