Zagreb je hladan grad

Vijesti koje pristižu iz Uljanika još uvijek nisu dobre i obećavajuće, ali iz njih više ne isijava očaj i sveopća propast kao prije nekoliko tjedana. Pulsko brodogradilište i najudaljenijem promatraču doimalo se proteklih tjedana kao svjetionik beznađa, no doima se da je u njega ipak pristigla injekcija optimizma. Ona se ne očituje u novcu. Jer uljanikovcima nisu prispjele plaće za listopad, barem ne većini, još uvijek nije usvojen plan restrukturiranja koji je napisan, a nema ni novog strateškog partnera.

Optimizam je, sudeći po vijestima iz kruga brodogradilišta, donijela nova uprava koja je napisala, kako kažu u Ministarstvu gospodarstva, „najozbiljniji plan restrukturiranja do sada”, koja je osmislila plan kako da se ovrhom Uljanika nad Uljanikom namakne novac za kakve-takve plaće i koja se otvoreno prihvatila gotovo nemoguće misije da Pula ostane brodograđevno središte Hrvatske. Riječ je o posljednjoj šansi za Uljanik – u to nema sumnje – i toga su svjesni svi sudionici u akciji njegova spašavanja. Od nove uprave, preko ministra gospodarstva koji napokon ostavlja dojam upućenog političara kojem na prvom mjestu nisu stranački, nego poslovni interesi Uljanika, pa do sindikata i njegovih čelnika koji su donijeli odluku o odustajanju od prosvjeda u Zagrebu.

Iako su radnici Uljanika i stožer za njegovu obranu najavljivali čak i postavljanje šatora na Markovu trgu – ispred zgrada Vlade, Hrvatskog sabora i Ustavnog suda – od takve su akcije odustali kako bi „dali prostora” novoj upravi da pokaže što zna i što uopće može napraviti. Sindikalni izlet u Zagreb i možebitno zimovanje pred vratima premijerovog kabineta ionako ne bi doveli do rješenja, a ne bi ni pokazali mišiće prosvjednika koji bi tamo vikali iz petnih žila i smrzavali se na kaldrmi ispred vrata vlastodržaca.

Zagreb je, kad se govori o središnjim državnim političkim institucijama, posve hladan grad. Nema tog štrajka i prosvjeda koji bi „slomio” premijera i ministre, i natjerao ih da promijene mišljenje. Zagrebačke ulice gledale su brojne prosvjede, od Tvornice duhana do Kamenskog, dolazili su radnici u brojnim autobusima od Slavonije i Dalmacije do Istre i Kvarnera, ali pritisak nije upalio. Nema te vlasti koja je, do sada, pokazala sućut prema radnicima bez plaće i tvrtkama u ponoru, pa je iluzorno očekivati kako bi Uljanik i njegovi prosvjednici imali drukčiju sudbinu.

Napokon, Uljanikovci su prije dva mjeseca pred Banskim dvorima rekli sve što su željeli, a to nije utjecalo ni na što. Dobili su plaće koje im je Vlada obećala i ni lipe više, dok se za plan spasa treba izboriti nova uprava i novi strateški partner, ako ga se pronađe. Vlada „ne doživljava” one koji joj pod prozorom prosvjeduju, štrajkaju glađu ili nose transparente, već ih ponižava svojom sporošću i nedostatkom vizije za spas tako velike privredne grane kakva je brodogradnja. Prosvjed protiv takve politike radnici Uljanika iskazuju tekućim štrajkom, dok im izlet u Zagreb ništa novog neće donijeti.