u Glasu Istre 15. studenog 1991. godine
VREMEPLOV Zbog rata nastave u školama malo ima pa nema
Glas Istre 15. studenog 1991.
Povijest se ne ponavlja, rimuje se, rekla je jednom jedna pametna glava. Proročanski karakter ove izreke pronašli smo u arhivi Glasa Istre, a točnije u turbulentnom i neizvjesnom mjesecu studenom 1991. godine. Današnje je stanje, složit ćemo se, uvelike drugačije - niska stopa smrtnosti virusa i odsutnost njuha jedva se mogu mjeriti s bestijalnošću koje može izazvati samo rat.
No, u kratkim se novinskim izvještajima ipak primjećuje bizarna sličnost u odnosu na današnja svakodnevna priopćenja o koronavirusu. Zatvaraju se ili otvaraju škole, skraćen je rad ugostiteljima, a svim time dirigira krizni stožer, odnosno u studenom 1991. – krizni štab.
Dok u Vukovaru radijski glas Siniše Glavaševića, novinara koji će samo tjedan dana kasnije biti strijeljan na Ovčari, upozorava narod da je Grad na izdisaju, povoljnija situacija u Istri dopuštala je zbrinjavanje školaraca. Granatiranjem srednje škole „Ruđer Bošković“ u Osijeku učenicima je oduzeto sveto pravo na obrazovanje, a solidarnost su u studenom 1991. pokazali gradovi Rovinj i Labin, koji su zajedno zbrinuli tristotinjak djece i omogućili im nesmetano daljnje školovanje.
Ističe se i zabranjeni mimohod u Pazinu – učenici osmih razreda i srednjih škola htjeli su zajedno prošetati gradom i istaknuti poruku „Hoćemo živjeti, učiti i raditi u miru“, ali im je tadašnji štab, koji je povorku u početku podržao, zbog zračnih uzbuna u susjednim općinama to ipak zabranio. Scenarij je to kojem bi i danas, u slučaju lockdowna ili eventualnoj uspostavi policijskog sata, vrlo vjerojatno svjedočili.
Plijene pažnju i naslovi koji recimo, ističu da „do daljnjeg“ nema škole u Pazinu te daju uvid u rastrojeni narod koji se, slično kao i danas, pomalo pesimistično pita hoće li se i kada stvari vratiti u normalu. Narod je to koji se teško navikava na „novo normalno“ i koji već naslućuje da će se posljedice te nove realnosti, bile one kolektivne ili u obliku individualne traume, osjećati još dugo i da se stvari neće samo tako „vratiti u normalu“, već će prijašnje stanje vjerojatno postati samo idilična prošlost koja će se nostalgično prepričavati djeci.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
