OTKRIVAMO IZ PULSKE POVIJESTI (5/20)

UVALA SV. PETRA KOLIJEVKA JE PULSKOG SPORTA I REKREACIJE: Ovdje je osnovan prvi nautički klub i otvoreno prvo gradsko kupalište


Nakon gotovo stotinu godina sjeveroistočni dio Pulskog zaljeva ponovno je dostupan rekreativnim i sportskim aktivnostima Puljana. Na prostoru Vallelunge, na najširem dijelu nasipane Uvale sv. Petra inicijativom i zalaganjem entuzijasta i vrijednih članova Sportskog ribolovnog društva s Velog Vrha, proteklih je godina izgrađeno nekoliko pontonskih molova za privez brodica. Svake godine, početkom ljeta, pulski jedriličari prigodnom regatom obilježavaju povratak mjestu prvih rekreativnih aktivnosti Puljana i kolijevci pulskog nautičkog sporta. Naime, u Uvali sv. Petra, prije nasipavanja gotovo četiri stotine metara dugoj prirodnoj uvali, 1886. godine osnovan je prvi pulski sportski klub "Societa Nautica Pietas Julia", a tu se nalazilo i prvo gradsko kupalište Bagno Gallegiante Polese.

Izvor slatke vode Tivoli i mandrač

Izdužena uvala u sjeveroistočnom dijelu Pulskog zaljeva najčešće se spominje pod toponimima Uvala sv. Petra, Valle San Pietro, Valle San Pietro d'Orazion, a nazvana po starokršćanskoj crkvici koja se na istočnom dijelu uvale nalazila sve do sredine 17. stoljeća. Današnji toponim Vallelunga, odnosno Duga uvala javlja se u izvorima od 17. stoljeća.

Na dnu uvale izvirala je u more slatka voda (izvor Tivoli) iz slijevnog područja omeđenog brežuljcima Karšiole i Veli Vrh, a s južne strane brežuljcima Monte Ghiro i Sv. Juraj (S. Giorgio). Toponim Mandrač, Mandracchio koristio se za nekoliko stotina metara južnije područje, za uvalu ispred današnjeg hangara veslačkog kluba. Naime, nakon što je 1850. godine počelo nasipavanje i sanacija stajaćih voda u Valle del Ponte, na kraju melioriranog kanala nastao je mandrač, odnosno dobro zaštićena lučica u kojoj su pulski ribari vezivali svoje barke.

Izvori pitke vode okruženi uzvisinama razlog su nastanjenosti sjeveroistočnog dijela Pulskog zaljeva još u prapovijesnom razdoblju. Među najveća nalazišta na jugu Istre iz razdoblja ranog neolitika (6.000-4.000 god. pr. Kr.) zabilježeno je područje Velog Vrha, a kontinuitet stanovanja nastavlja se i u brončano doba (2.000 god. pr. Kr.) kada se na okolnim uzvisinama grade utvrđena naselja - gradine.

Iz rimskog se razdoblja na ovom području nalaze ostaci rimskih ladanjskih vila (ville rusticae), a arheološki nalazi ukazuju na mogućnost postojanja sakralne građevine na kraju uvale. Područje uz uvalu, do početka gradnje Arsenala kada postaje vlasništvo austrijske mornarice, pripadalo je starim pulskim posjedničkim obiteljima Ziprioto i Vareton koje su na sjevernoj strani uz obalu imali svoje kamenolome.

Popularno kupalište i uzgajalište dagnji

U vrijeme austrijske vladavine Uvalom sv. Petra prolazila je granica grada. Bila je zaštićena s dva valobrana koji su zatvarali ulaz u uvalu gdje se za potrebe gradnje brodova prirodno vlažila drvena građa pa se ta lučica tada nazivala i Holz Conserve. Osim prostora za pohranu i pripremu drvene građe, uz Uvalu sv. Petra nalazilo se središnje skladište streljiva za sve vrste topničkog naoružanja brodova i mnogobrojnih pulskih utvrda, a kasnije i bombe za zrakoplove. Ista namjena skladišta streljiva zadržana je sve do odlaska vojske bivše države u jesen 1991. godine.

Nakon Viške bitke u kojoj su ključnu ulogu odigrale oklopnjače, ratni brodovi sa željeznim oklopom, u Arsenalu prestaje gradnja drvenih brodova, a time i potreba za drvenom građom koja se pripremala u Uvali sv. Petra. Austrijska mornarica tada napušta uvalu, a preostala drvena građa koristi se za gradnju prvog pulskog gradskog kupališta Bagno Gallegiante Polese.

Ovo najstarije pulsko kupalište bilo je najvjerojatnije, prema imenu vlasnika, poznato i kao Bagno Stengel, odnosno Bagno Stengher. Nakon Prvog svjetskog rata, kada je veći dio uvale nasipan, dio građana se kupao južnije, prema željezničkom kolodvoru, pa se toponim Stengel prenio i na taj dio obale u pulskoj luci. Iako je zbog sve jačeg onečišćenja pulske luke kupanje bilo zabranjeno, tu su se Puljani nastavili kupati i poslije Drugog svjetskog rata, sve do sredine šezdesetih godina prošlog stoljeća.

Nakon što su na sprudu uz otok Uljanik 1886. godine braća Schiavon izgradila novo gradsko kupalište Bagno Polese, Uvalu sv. Petra koristili su zaljubljenici u nautičke sportove, koristeći drvenu građu preostalu od napuštenog kupališta za izradu svojih brodica. Već prvih godina nakon završetka Prvog svjetskog rata veći dio Uvale sv. Petra je zatrpan, a na južnom dijelu uvale pulska obitelj Razzo otvara brodogradilište S. Tomaso koje je vršilo popravke na trupu i motorima manjih brodova.

Miješanje morske i slatke vode iz izvora pogoduje uzgoju školjki pa je na početku uvale izgrađen prostor za uzgoj dagnji i oštriga koji se koristio do kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća.

Nova pulska šetnica i novi sadržaji

Koncepcija novog Generalnog urbanističkog plana Pule, koja predviđa aktiviranje prostornih mogućnosti u istočnom dijelu Pulskog zaljeva, početak gradnje šetnice i završetak gradnje obalnog kolektora kanalizacije te najavljena prenamjena bivših vojnih područja uz uvalu, omogućit će da ovaj prostor ponovno, baš kao i prije jednog stoljeća, bude mjesto susreta Puljana zaljubljenih u more i svoj grad. (PIŠE Anton PERCAN)

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter