RANKO TIHOMIROVIĆ
U Teatru Naranča režira "Ježevu kućicu": Kazalište je, naravno, zauvijek na prvom mjestu
Ranko Tihomirović (Čakovec, 1951.) je hrvatski filmski, televizijski i kazališni glumac. U pulskom Teatru Naranča režira predstavu "Ježeva kućica", koja će svoju premijeru imati u subotu, 9. ožujka u 20 sati. Bio je to povod za razgovor s ovim redateljem o radu na predstavi.
- Kako ste osmislili režiju "Ježeve kućice", klasika za djecu koji sada nažalost ne prolazi kroz povoljno razdoblje izbacivanjem iz lektire, hoće li to biti klasična ili moderna vizija?
- Integralni tekst "Ježeve kućice" ostaje i nismo dopisivali Ćopića. Događanja iz Ćopićeve priče su u ovoj kazališnoj verziji samo prošireni prizori koji se odvijaju uz puno muzike i koreografije. Ne bih ovaj moj prijedlog kazališne "Ježeve kućice" nazvao modernim, prije bih ga čak nazvao konzervativnim. Mnogi se žale na izbacivanje brojnih naslova, koji su odgojili generacije djece, iz dječje lektire. Međutim, treba misliti pozitivno i kreativno. Evo divne prilike kazalištarcima da dramatiziraju književna djela, da svjetsku i domaću literaturu za djecu i mlade predstave na pitak način i da odrade svoju kulturnu misiju nudeći na ulazu u kazališta izvorne tekstove prema kojima su nastale njihove predstave.
Opušteno i kreativno
- Kakvo Vam je iskustvo bilo raditi na ovoj predstavi?
- Atmosfera na probama je uvijek opuštena i kreativna. Kreativnost je ovdje posebno naglašena jer smo morali popuniti i kreirati događanja koja su u pjesmici samo spomenuta ili šturo opisana. Ekipa je možda jedna od najboljih s kojom sam ikad radio, zato što je sva energija usmjerena na stvaranje, a ne na sujete. U takvoj atmosferi rad je odmor.
- Posebno ste poznati po sinkronizaciji brojnih animiranih filmova. Zasigurno je riječ o zahtjevnom poslu i iskustvu.
- Crtane filmove sinkroniziram još od 1973. godine. Sinkronizirao sam od tada nevjerojatne količine crtanih filmova. Po svemu sudeći, dosta dobro mi je išlo, jer evo i danas još uvijek me zovu na sinkronizacije. Iskustva mi doista ne nedostaje. Zanimljivo je da me radost, koju osjećam prilikom sinkronizacije, nikad nije napustila. Ne mogu zamisliti da bih mogao doživjeti zasićenje. Primijetio sam da su mnoge generacije mojih mladih kolega odrasle uz crtiće u kojima sam i ja posudio glas. To shvatim tek kad na nekom Tv-snimanju, meni neki nepoznati dečko, moj vrlo mladi kolega, dobaci kao da me dobro poznaje, "barba Ranko".
- Glumili ste u brojnim televizijskim serijama, od "Zore dubrovačke" do "Larinog izbora". Naravno, svaki žanr donosi svoje specifičnosti, no što Vam je najposebnije, koji vid stvaralaštva?
- Kazalište je, naravno, zauvijek na prvom mjestu. Svaku večer izlaziti pred novu i novu publiku, koja uvijek u nijansama različito reagira od publike koja je gledala predstavu prethodne večeri, održava glumačku koncentraciju na najvišoj razini. Naklon, nakon odigrane predstave, prilika je da vidimo sretna lica onih kojima smo uljepšali dan. Pa i znanost je utvrdila da ništa, ni iznenadno materijalno bogatstvo, ni nenadani dobitak posla života, niti bilo što drugo, ne može ljudsko biće toliko duboko emocionalno ispuniti kao kad nekom drugom učinimo nešto dobro i u njihovim očima vidimo duboku radost koja ih je ispunila. Ta njihova radost je, za onoga tko ju pružio, najdublje emocionalno i duhovno ispunjenje koje postoji.
Prva i najteža režija
- Planovi za budućnost?
- Pošto sam u mirovini od 2016., novih kazališnih uloga vjerojatno više neće biti. Iskustva mi ne nedostaje. Kazališna umjetnost kao takva mi je tako prisna i bez tajni da mi jedino preostaje povremeno režiranje. "Ježeva kućica" mi je prva režija i odmah i najteža. Naime, kazališni tekst sa zadanom strukturom je relativno lako izrežirati. Međutim, "izmišljanje predstave" je uvijek najteži zadatak i za takav posao su potrebni vrlo sposobni suradnici. Mislim da sam ih za svoju prvu režiju i našao. (Vanesa BEGIĆ)
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
