Istarska premijera filma Alexandre Madsen: Jedna vrlo pulska priča

(Press)

U Istarskom narodnom kazalištu održana je projekcija, istarska premijera filma "Bijelo – The way I want to remember" autorskog projekta nagrađivane pulske plesne umjetnice i dramaturginje Alexandre Madsen koja je ovdje i autorica i izvođačica.

Film je u najavi predstavljen kao "poetičan zapis u formi osobne topografije pamćenja, u kojem se kroz ples i pokret istražuju prostori djetinjstva i formativnih godina, mapirajući unutarnji pejzaži grada Pule. Kroz prisutnost tijela u prijelaznim zonama grada – na stanicama, stubištima, rubovima cesta i u starim urbanim jezgrama – film bilježi ono što ostaje izvan klasične naracije: tragove sjećanja, emocija i vremena."

Scena

Film je osvrt na tri desetljeća karijere Alexandre Madsen, uspješne plesačice i česte gošće pozornice pulskog gradskog kazališta. "Bijelo" je jedna vrlo pulska priča, ne samo zbog onog očitog razloga – pulske autorice na prepoznatljivim gradskim i prigradskim lokacijama (Lungomare, Malo rimsko kazalište, Stube Jurine i Franine, Portarata itd.) već i zbog posrednog posjetnika koliko je pulska plesna scena jaka. Da, zbilja jest i zahvaljući kako ovdašnjim pojedincima tako i grupama. To je scena koja tek čeka jedan svoj sveobuhvatniji film ili jednako obuhvatnu monografiju, za početak. Alexandra Madsen ponikla je na toj sceni i dok se u filmu referira na neke svoje ranije projekte, poput "Labudastog jezera", u pozadini se čuju glasovi Slavice Šenk ili čak jednog Francija Blaškovića. Pula je definitivno grad legendi, ali onih stvarnih.

Komentari i promišljena pitanja Matije Ferlina autorici i direktoru fotografije Matiji Đuzelu nakon projekcije, kao i njihovi suvisli odgovori, su dosta toga razjasnili jer, ponekad je na tom putu otkrivanja dobro staviti neki putokaz. Ono što je otpočeka jasno je da se Madsen vraća unatrag, doslovce, plešući po Lungomaru sa snimkom koja je puštena unatrag, s rijetkim automobilima i ranojutarnjim trkačima koji se također kreću unatrag, što djeluje pomalo komično, no poruka je jasna.

(Snimio Mladen Radić)

Povratak

Kako je rekao Đuzel, koji je kazao da ima iskustva s radom na plesnim filmovima, pripreme i istraživanja za ovaj projekt trajali su godinu i pol dana, planirali su svaki kadar i zato jednom kada se krenulo, sve je bilo refleks – znali su točno gdje trebaju staviti kameru i kako se postaviti.

Radi se, dakle, o vrlo iskusnoj plesačici, zato je i logično Ferlinovo pitanje bilo zašto se nije odlučila na svoju karijeru osvrnuti kroz plesnu predstavu, umjesto što je išla raditi svoj prvi film, no odgovor je vrlo jednostavan i logičan – Madsen voli i filmski medij.

To kriptično "Bijelo" u naslovu označuje da značenja nema, prostor prije samo značenja i osjećaj da se sve analizira i daje se značenje, kako je pokušala objasniti autorica nakon projekcije. Ona je u filmu u bijelom, film je najvećim dijelom sniman na lokacijama obasjanim suncem koje proviruje čak i kroz sjene, osim u ranojutarnim scenama mahom, mada ne uvijek, prazne Pule. Povratak je to na početak, a o kraju je možda malo (pre)rano razmišljati.

(Press) (Press)

Djelomično s tim u vezi bio je zanimljiv i Alexandrin odgovor na jedno pitanje iz publike.

- Mislim da je ovdje vrijeme alat koji dopušta da artikuliramo svoje vrijeme, da artikuliramo procese koje želimo da se dese i da zarpavo spoznamo vrijeme kao jednu važnu ulogu u našem životu. To ide s nekim ciklusima, moj ciklus je "kriza srednjih godina" i misli da ta kriza nije kriza u nekom najgorem smislu. To je vrijeme za stanku, za reviziju, za novu konstituciju, za uspostavu novih alata i odbacivanje starih jer tada vrijeme gazi, kazala je Madsen i zaradila aplauz.

Tim

Film je nastao u produkciji MasaDanceCompanyja, uz Madsen i Đuzela na filmu su radili montažerka Ana Grujić, autorsku glazbu potpisuje Luka Gamulin, a koristi se i soundtrack "Waiting Man" grupe King Crimson. Režijsku podršku pružio je Filip Povrženić, asistent kamere bio je Viggo Madsen, producentica je Jana Šivak, dizajnerica vizuala je Tihana Šeremet.

Izvođači su Ante Baučić, Martina Benić, Paola Brletić, Ivana Dumančić, Roko Farkaš, Soledad Gossein Radenić, Jana Jelenić, Ana Jurjević, Tamara Kaiser, Ivana Knežević, Sanja Lađarević, Mojca Makovac, Marija Maksimović, Milan Medak, Mihaela Modruš, Lucija Peršić, Kristina Pliško, Katarina Ramljak, Mislav Šimić, Monika Šumar, Daria Udossi i Elen Vončina.

Partneri su PC TALA, Arheološki muzej Istre uz financijsku podršku Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske i Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo Grada Zagreba.