Europska komisija je u siječnju ove godine, dakle prije gotovo punih godinu dana, svojim blagoslovom na državno jamstvo od 96 milijuna eura kredita omogućila Uljaniku da krene na put kojim je, uz sanaciju i financijsku konsolidaciju poslovanja, trebao postaviti temelje tvrtke s daleko svjetlijom i boljom perspektivom od one koju je brodogradilište u tom trenutku imalo. A situacija, sjetit ćete se, stvarno nije bila dobra. Tadašnja uprava je, nakon što je to dugo vremena skrivala, kako se u narodu kaže, „kao zmija noge“, konačno morala baciti karte na stol, i reći: „Dekintirani smo i ovako se stvarno više ne možemo naprijed!“.

Prvi put nakon niza godina nisu na vrijeme osigurana ni sredstva za plaće za tadašnjih 4.500 tisuće radnika Uljanik grupe i sve je tih siječanjskih dana u i oko brodogradilišta mirisalo na neizbježan štrajk. Spas u zadnji čas stigao je iz Bruxellesa u kojem su birokrati malo premetali te papire koji su im iz Pule i Zagreba dostavljeni, pa onda vjerojatno zaključili da nema smisla komplicirati previše. Odlučili su omogućiti svojoj najmlađoj članici da pokuša spasiti firmu i djelatnost koja je, i po broju zaposlenih ljudi, ali i efektima koja jedna takva industrijska grana ima na čitavo društvo u maloj zemlji kakva je Hrvatska, bez sumnje strateška. Uostalom, jednako bi ti europejci radili ili su radili i u svojim zemljama kad je bilo potrebno čak su bili spremni zatvoriti oči na kruta pravila. Primjerice, kad su se spašavala radna mjesta u njemačkoj autoindustriji, malteški interesi u ribarstvu ili kad je trebalo intervenirati u talijanskom Parmalatu.

- Daj im te novce da imaju za materijal i plaće u narednih šest mjeseci, pa će se oni u tom vremenu već među dogovoriti što i kako dalje, kazao je vjerojatno neki od tih briselskih ćata, pretpostavljajući logično da će se nakon što su on i njegove kolege odobrile uporabu "lijeka" zainteresirana država pobrinuti za preživljavanje "pacijenta".

Plan restrukturiranja, taj očito ukleti dokument, doživio je u nepunih godinu dana toliko varijacija da nitko od nas koji pratimo tu papazjaniju više sa sigurnošću ne može tvrditi što u zadnjoj od njih stoji, a što se negdje usput izgubilo. I nijedna od njih nije bila dovoljno dobra da dođe na stol onom istom eurobirokratu koji je vjerojatno već zaboravio da je o nekakvom hrvatskom brodogradilištu ikad išta razmišljao. Doduše, otišla je „neformalnom komunikacijom“ jedna varijanta koju je vlastitim primjedbama pokopala sama država koja za to brodogradilište „lobira“, pa bi uz takav aranžman bilo (su)ludo očekivati da će se na taj papir bilo tko u Bruxellesu posebno „trzati“.

Citat slavnog Picassa „Tko želi nešto učiniti, nađe način, a tko ne želi, nađe opravdanje“ trebao bi, ako ikad ikome padne na pamet pisati o „spašavanju Uljanika“, stajati na koricama te knjige. Jer tijekom tog „spašavanja“ s Uljanikom se pozdravilo više od 1.300 radnika, a oni preostali ovih su dana primili zadnju minimalnu plaću koja im prema zakonu može biti isplaćena.

Uljanik je danas u daleko lošijoj situaciji od one u kojoj je bio u siječnju ove godine i doista je teško shvatiti zbog čega je dva dana prije božićnih i novogodišnjih blagdana još uvijek ili ponovno na početku svog puta. S kakvom nadom, nakon svih ovih iskustava, u 2019. godini kreće u potragu za novim strateškim partnerom?

Povezane vijesti

• OLUJA JE MOJA, VAŠA I NAŠA PRIČA OLUJA ZAUVIJEK I U SRCU!
• Rekordi komunalnog (ne)reda
• Vapimo za napretkom, a istovremeno se protiv njega borimo