Hrpa staklenih boca, limenke piva, prazne vrećice čipsa, drvena stolarija, madraci i sofe, gomila kartona, promočene kutije cigareta. Gomila razbacanog smeća i korov koji je u potpunosti prekrio stepenište i asfaltirano dvorište, nekadašnje igralište. Sivilo i tjeskobna tišina. Tako danas izgleda stražnji dio zgrade, i pripadajući mu park, Dječjeg kreativnog centra u Puli, u Radićevoj ulici, kojeg ne toliko stariji pamte pod nazivom Pionirski dom.

- Ovdje vam se skupljaju narkomani. Ima više škovaca, nego ičega drugog i ovako je kako vidite već godinama. Sjećam se dana kad smo tu igrali nogomet po cijele dane, govori nam Mladen Vujević, stanar zgrade smještene preko puta Pionirskog doma, vidno ogorčen i ljutit.

U potpunosti drugačiju vizuru, kao da nije dio iste priče, ima pročelje Pionirskog doma. Fasada je oslikana šarenim crtežima, velikim slovima ispisano je "Grad Pula - prijatelj djece". Na ulazu u zgradu susrećemo djelatnicu, gospođu Ružu Pezić. U Pionirskom domu kao čistačica radi već 18 godina. Dobro se sjeća vremena kada su djeca s veseljem poslije škole jedva čekala da dođu u dvorište, bace ruksake na pod i udru brigu na veselje. Igrali bi se dok ne bi pao mrak, od ledene kraljice, preko žmurice, do školice. Bilo je živo i veselo. Vječiti žamor, radost i smijeh.

- Ljudi donesu krevete i bacaju ih iza zgrade. Zvali smo Herculaneu i oni stvarno svako toliko počiste. Iako, brzo se sve vrati na staro. Nema tu pomoći, a ja se stvarno trudim, potišteno priča Ruža. Bilo je govora, prisjeća se, da će se cijeli prostor uređivati i renovirati. No, čini joj se da su poslije ipak rekli da nema novaca. Nije zaživjelo, kaže Ruža. Sada se ovdje preko dana skupljaju srednjoškolci iz Škole primijenjene umjetnosti i dizajna koja se nalazi sa suprotne strane Radićeve ulice. Dođu, objašnjava, na marendu, zapaliti cigaretu, u dvorištu škole im ne daju da puše.

Doista, u sumornom kutku odzada Pionirskog doma susrećemo grupicu školaraca. Na zidu ponad njihovih leđa crvenim slovima piše "Tri prsta, Srbija čvrsta". Potiho pričaju. Jedu sendviče i pale jednu cigaretu za drugom. Nisu razgovorljivi. Nemaju gdje biti, žale se, pa dođu ovdje. Tu ih nitko ne dira. Još jedan tinejdžerski skup nalazimo na improviziranim tribinama betoniranog igrališta, također iza zgrade. Tamo je netko duhovit sprejem napisao "Nou Cam-p". I tamo je sve puno smeća. Iz pukotina izviruju divlje smokve, asfalt je pun rupa.

- Ovo je ruglo grada! Navečer se ovdje skupljaju alkoholičari i narkomani. Nitko ništa ne čisti. Ovo je predivan prostor, djeca bi se ovdje trebala igrati. Mi smo ponekad znali počistiti da se djeca mogu igrati, ali stvarno više nema smisla, govori Mladenova supruga Ankica. I ona se sa sjetom prisjeća kako je nekada izgledao Pionirski dom. Sada se, veli, u večernjim satima, pogotovo kad je toplo vrijeme, ovdje skupljaju sumnjivi ljudi. Čuju ih, kaže, kako pričaju do kasno u noć. To više nikako nije mjesto na koje bi, kao nekad, poslala dijete da se igra. (Chiara BILIĆ, SNIMIO Danilo MEMEDOVIĆ)