NAJNOVIJE



LABINSKA REPUBLIKA

TURA RUDNICIMA LABINŠTINE UZ LEGENDU RUDARSTVA PINA STEMBERGA, svi vi koji ulazite, ostavite svaku nadu



Rekao sam vam, cuker dolazi na kraju", dovikuje nam Pino Stemberg, hodajuća rudarska enciklopedija, dok smo se, nakon troipolsatne avanture probijali kroz hladnu vodu koja je sezala do koljena. Vitalan 70-godišnjak naša je nepogrešiva mapa kroz 10 kilometara dugu stazu rudnika. Ruta, simbolički nazvana Labinska republika, započinje u Plominu, prolazi kroz Labin, a završava u Raši, odnosno Krapnu.

Kako nam priča nekadašnji upravitelj rudnika u Pićnu, već spomenuti Pino, rudnik je institucija. Pinu vjerujemo, ne samo iz razloga što nam o njegovoj orijentaciji u mračnom rudniku ovisi život, nego zato što je cijeli svoj radni vijek, impresivnih 30 godina, proveo upravo u ugljenokopima na području Labinštine. Za svog je života otvorio i zatvorio rudnik, onaj u Tupljaku.

- Rudarstvo je bilo kompletni nositelj cijele gospodarske aktivnosti na Labinštini, barem svojih 70-80 godina, od 1900. do 1975. Istina, tu su i cementara i kamenolomi, ali ugljen je glavni. Ne postoji objekt koji, na neki način, nije financiran rudarstvom, objašnjava nam Pino.

Od 1626.

Rudarstvo je, nesumnjivo, kulturna baština tog kraja. Upravo se iz tog razloga, kako rudarska prošlost ne bi otišla u zaborav, Deni Demetilka, predsjednik speleološke udruge "Extreme Adventures" odlučio na organiziranje vođenih tura podzemljem Labinštine.

Ruta počinje u Plominu, kod termoelektrane, na mjestu gdje se odvijala separacija iskopina na izlazu iz rudnika, odnosno raspodjela prema daljnjim korisnicima. Karbon, dočarava nam Pino, koji se kopao u Raši i Labinu je vagonetima koje je vukla elektrolokomotiva išao na separaciju. Pino nam prije ulaska u podzemni svijet Labinštine prepričava, ukratko, povijest rudarstva na tom području.

- Ugljen je otkriven 1626., ali prava proizvodnja je počela 1785. zahvaljujući šećerani u Rijeci. Šećerani je trebalo energije, 1769. postaje jasno da je upotreba ugljena i potreba za ugljenom bivala sve većom. Prvi rudnik je otvoren u Krapnu, 1835., to je bio prvi šoht (toranj za silazak radnika u rudnik, op. a.), okno Josef Franz. Iskopavalo se 400 do 500 tona godišnje. To je bila mala proizvodnja, ali toliko je tada šećerani trebalo. Drugi je bio onaj u Vinežu, treći u Štrmcu. Jama Labin se otvorila za potrebe talijanske vojske koje su bile velike jer je Italija u ono vrijeme zaratila u Etiopiji. To je označilo početak bušenja u Ripendi i Potpićnu, i to sve za Italiju, za njihove potrebe energetike za vojne svrhe, prepričava nam Pino u detalje, kao da je bilo jučer.

U rudnicima Labinštine stradao je nemali broj rudara.

- U eksploziji ugljene prašine u rudarskom oknu, pred samo jutro, u Jami Raša 1940. godine poginulo je i ozlijeđeno više stotina osoba. Točan broj ne zna se niti dan danas. U eksploziji metana je potom 1948. godine opet poginulo 80 rudara. Da, rudarstvo je opasan posao…, govori nam Pino.

- Tada se nije moglo u rudnik ući sa šibicama?, pita netko iz skupine.

- Ajme, sačuvaj bože! To je bilo krivično djelo. Odmah u zatvor!, govori Pino. "Ali… mnogi su u rudnicima ginuli i na čudnije načine. Ne biste vjerovali čega je sve bilo", priča nam Pino pomalo skutreno. No, potom brzo dodaje da je sve to život i da puno više ljudi strada na cestama svaki dan.

Ugodnih 15

- Nije li Dante rekao "lasciate ogni speranza, voi ch'entrate"?", pita nas Pino, hineći ozbiljnost, pred sam ulaz u rudnik u Plominu. "Šta da vam kažem? Sretno i buona fortuna!", uzvikuje nam nestajući u tmini rudnika. Zadnje što smo vidjeli na danjem svijetlu upravo je natpis "Sretno" uklesan u kameniti ulaz u rudnik, koji zajedno s čekićem i dlijetom, čini amblem rudarstva. Nije naodmet spomenuti da su se rudari na radnom mjestu pozdravljali upravo sa "Sretno". Bio je to izraz solidarnosti. No, pošto u rudniku nema ni dana ni noći, izrazi poput dobar dan ili laku noć ionako nisu imali smisla.

Već na sam ulaz navlačimo majice dugih rukava. U rudniku je ugodnih 15 stupnjeva. Rujansku žegu, dakle, ostavljamo za sobom. Prepuštamo se prirodnom sustavu ventilacije. Na glavama su kacige s čeonim svjetiljkama, na nogama čizme. Prvih dva kilometara je asfaltirano. Hodanje je na tom dijelu mačji kašalj. No, Pino nas svako toliko podsjeća da to zadovoljstvo neće dugo trajati. A Pino je, barem što se rudnika tiče, uvijek u pravu. Bilo bi mu, zafrkava se, baš žao da netko od nas ne izađe iz rudnika.

Pinovo se proročanstvo ubrzo pokazalo istinitim. Ruta kojom hodamo nekadašnja je pruga kojom su prolazili vagoneti prepuni ugljena. Derutna je i nepredvidiva. Blato na nekim dijelovima seže do gležnjeva. Dok gacamo, glave su nam uprte u pod. Podižemo ih tek kad Pino zastane da nam otkrije pokoju tajnu rudarstva. Hodnik je uzak, ali većim djelom puta kroz njega komotno mogu proći, rame uz rame, dvije osobe. Osim ugibališta na svakih 70-ak metara i razorenih ostataka infrastrukture u obliku žica, pruga je pusta. Kako bi nam dočarao koliko je tama u ugljenokopima gusta, Pino nam zapovijeda da ugasimo svjetiljke. U mrklom mraku sasvim smo sigurni da Pina ne želimo izgubiti iz vida niti na sekundu.

- Sveukupno je na području Labinštine otkopano 40 milijuna tona ugljena, a to je ekvivalent od 27 milijuna tona nafte. Danas, jasno, fosilna goriva više nisu toliko interesantna. Ugljen više nije ekološki podoban. Naš ugljen je kameni ugljen, ima visokokaloričnu vrijednost, previše sumpora, što organskog, što neorganskog. To vam je tako, ekologija danas ne trpi ugljen, govori nam Pino kad smo zastali kod okna Ripenda.

- Dio hodanja, veselja i smijeha je iza nas, sada dolazi jedan zahtjevniji dio, traži od nas malo ozbiljnosti, ali ja vjerujem da neće biti problema, govori nam energični Pino.

Najzahtjevniji dio je, dakle, zadnjih stotinjak metara. Ruta se može privesti kraju na dva načina. Prvi je povratak istim putem. Odlučite li se za tu opciju čeka vas još tri sata pješačenja. Druga je opcija, brza i mokra, a podrazumijeva probijanje kroz hladnu vodu koja seže do koljena. I ne, škornje koje nam je Deni dao na ulazu, ovdje nisu od pomoći. Prvo će vam se, zasigurno, vodom napuniti desna čizma. Ali neće proći dugo kada će istu sudbinu sustići i lijeva strana.

- Dobro nam je rekao na početku! Pino legenda!, uzviknuo je netko iz grupe dok smo se, negdje između navale smijeha i nevjerice, probijali kroz ono što je Pino nazvao šećerom, ali mi smo se osobno uvjerili da je ipak obična, muljevita voda.

Koji tempo

Pino je već neko vrijeme bio na suhom, dok smo se mi još uvijek provlačili kroz poveću lokvu.

- Koji tempo je furao! Najbolji dio ture je baš on! Čovjek s iskustvom koji nas je upoznao s rudarskim svijetom, govori nam Davor Golub, jedan od posjetitelja, dok je, napokon na danjem svijetlu, u Krapnu, izlijevao vodu iz čizme. "Kad je voda konačno ušla u škornju, to je najbolji dio!", nadovezala se Ivančica Licul.

Organizirani izleti rudnicima, s obzirom na to da je svaki sudionik iz podzemlja izašao s osmjehom na licu, održavat će se i ubuduće, vikendima. U planu je, govori nam Deni Demetlika, organizator tura, omogućiti i kraću turu, u trajanju od 45 minuta, u kojoj bi se u proširenom dijelu rudnika postavilo platno s projektorom na kojem bi se prikazao dokumentarni film o rudarenju na Labinštini i Labinskoj republici.

Labinska republika - Kova je naša!

Labinska republika poznati je rudarski štrajk koji je započeo 2. ožujka 1921. godine kada se oko 600 rudara skupilo na trgu u Vinežu u znak prosvjeda protiv nasilja fašista koji su u Trstu zapalili Radničku komoru, a u Pazinu maltretirali njihovog sindikalnog vođu Giovannija Pipana. Također, pobunjeni su rudari iskazali negodovanje zbog loših radnih uvjeta i represivne talijanske politike. Zauzeli su rudnike i rudarska postrojenja te minirali prilaze oknima u Krapnu, Vinežu i Štrmcu i separaciju Štalije s deponijem ugljena te organizirali naoružane postrojbe pod nazivom crvene straže kojima je zapovijedao Francesco Da Gioz. Iako nikad formalno proglašena, pod krilaticom "Kova je naša", Labinska republika je u tim krajevima nepovratno utkala antifašistički pokret.

Rudarstvo, drugarstvo i jedinstvo

Rudarstvo je, zna se, težak i opasan posao. Životni je vijek rudara, što zbog oboljenja, što zbog ozljeda, kratak. Unatoč tome, govori nam Pino Stemberg, bilo je života i veselja.  

- Za biti rudar potrebno je biti hrabar i odlučan, treba puno žrtvovati. Svaki dan treba silaziti u rupu bez sunca, težak je to fizički rad. Do 1970. godine imali smo naše domaće autohtone rudare, onda smo morali rudare dopremati iz svih krajeva bivše Juge. Nikad nismo imali problema s nacionalnostima. Bila je to sloga, drugarstvo i jedinstvo. U rudniku niste mogli raditi sami, moralo vas je uvijek biti barem dvojica, ističe Pino. (Chiara BILIĆ)


Podijeli: Facebook Twiter




Više iz rubrike

Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no

Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum
Webcams provided by webcams.travel add a webcam