Tek nekolicina pulskih lokala može se pohvaliti tridesetogodišnjom egzistencijom, a tom se odabranom društvu od ove godine priključuje i Pizzeria Jupiter. Restorana u Puli ne fali. Konstantno se otvaraju i gostima nude tradicionalne istarske pjate ili pak jela s dalekog istoka ili zapada, no mnogi teško preživljavaju, njihova egzistencija uvelike ovisi o prometu tijekom ljeta. Lako je dobro raditi kada je sezona, ali samo najbolji će dobro poslovati i zimi. Pizzeria Jupiter oličenje je upravo te cjelogodišnje konstante.

Uvijek dođe trenutak kada joj se vratite, bilo sami, s društvom ili prilikom proslava tko zna koje godišnjice mature. Čovjek ondje može biti bezbrižan i siguran kako će se dobro najesti, kako neće promašiti ukoliko se odvaži na kakvo drugo jelo jer mu se taj dan ne jede pizza, kako se, ukoliko mu nakon obilnog obroka preostane još mjesta, za desert može ugušiti u raznim vrstama palačinki. Svjestan je toga i vlasnik, koji je na takvom imidžu radio desetljećima. Poznatog pulskog ugostitelja, bivšeg boksača i boksačkog trenera Peru Tadića pronalazim - a gdje drugdje nego u svom voljenom Jupiteru.

Pozdravlja me "epidemiološki", rukovanje zamjenjujemo pružanjem šaka. Imam osjećaj da je njegova od čelika, na trenutak zažalim vilice svih njegovih protivnika u ringu. Očekujem škrti razgovor s čovjekom za kojeg sam stekao dojam da je uvijek ozbiljan, no u krivu sam.

- Trideset godina s Vama, kako je tek nama!, na zezanciju odmah okreće Tadić i prezentira mi krilaticu koju je osmislio za ovu okruglu godišnjicu.

Pitam ga o počecima, je li mu trideset godina brzo prošlo.

- Proletjelo. Ko da smo jučer adaptirali. Jednostavno ne razmišljaš o tome. Radiš, a vrijeme, ma čitav život prođe. Ovaj sam prostor dobio kao zaslužni sportaš, ali sam morao sve sam urediti. Jedan sam dio i zidao sam. Sve je bilo prazno. Tada se nije mogao dignuti ni kredit, posudio sam od nekog rođaka 100 tisuća tadašnjih maraka, srećom bez kamata, ali sam zbog inflacije morao vratiti 200. Neko me kratko vrijeme grad oslobodio plaćanja nameta, u tom najgorem periodu. Početni je prostor imao 78 kvadrata. Šank i pizzeria. Ostalo je stiglo kasnije, nostalgično se prisjeća Tadić.

Premda kaže da je oduvijek htio imati pizzeriju, Tadić se u mladosti zaljubio u boks. Bio je trostruki prvak Jugoslavije, ima jednu broncu sa svjetskog prvenstva i dvije s europskog. Trinaest je godina obnašao dužnost trenera hrvatske boksačke reprezentacije. Nostalgično se prisjeća svojih pulena, renomiranih imena pulskog boksa. Stipe Drviš, Eko Jetiš Bajrami, Mirzet Bajrektarević, Marko Čalić, Luka Parlov, popis je dug. Na pitanje bi li nešto mijenjao u svom životu, na nekom raskrižju skrenuo drugim putem, kaže kako žali jedino za broncom sa svjetskog prvenstva. Volio bi da je nešto sjajnije boje. Problem je, kaže, što se prije polufinala već zadovoljio trećim mjestom. Protivnik je više od njega htio zlato, a ne samo odličje.

Ta želja za zlatom ipak nije jedini razlog zašto se Tadić morao zadovoljiti trećim mjestom. Premda je boksao u nekim boljim vremenima, kada pulski boksači nisu jedva spajali kraj s krajem, usporedno se u njemu razvijao i poduzetnički duh. Shvaćao je da se, ukoliko si u budućnosti želi osigurati poštenu egzistenciju, mora upustiti u neki vlastiti poslovni pothvat:

- Godinama sam imao flippere, biljare i aparate za poker. Bio je to dobar biznis, ja sam to doveo u Pulu. Najprije u Pattinaggiu, a zatim u lokalu "Dobra kapljica". Pa ljeti na Zlatnim stijenama. Onda je došao novi zakon, Hrvatska lutrija je privatnicima zabranila držanje takvih igara. Morali smo sve prodati po Bosni i Srbiji. Taman smo uložili, i eto zabrane. Tada je i stanje u državi bilo loše, bilo je par nepar, nismo znali što će biti. A ja sam oduvijek htio imati pizzeriu. Ne restoran, baš pizzeriju. Jer pizzu si svatko može priuštiti, govori nam Tadić.

Zanima me što Tadić smatra tajnom svog poslovnog uspjeha, kojom se filozofijom vodi. Govori mi kako zamišlja da svaki dan u Jupiter dolazi prvi put. Perfekcionist je, provjerava sve. Je li čisto i uredno, je li nabavka sređena, valja li hrana. Bitno je, kaže, zadržati razumne cijene.

- Da imaš kvalitetu i da imaš kvantitetu. Putujući po svijetu, shvatio sam da sam zadovoljan jedino tamo gdje bih se stvarno najeo. Bitno je znati mjerila između kvalitete i cijene. Gosta je lako potjerati i gotovo nemoguće vratiti. Čim ti svog gosta pokušavaš vratit, već si izgubio. Najlakše je nabit cijene i ljude potjerati. Mi to nismo napravili, i zato smo i dalje tu gdje smo bili i prije trideset godina, govori nam Tadić.

Osim što njegova pizzeria nudi velike porcije za razumnu cijenu, još jedna važna činjenica zagarantirala mu je uspjeh i tridesetogodišnju konstantu. Dok neki poslodavci iskorištavaju vlastite radnike, uzimajući im udio napojnica ili tjerajući ih da rade prekovremeno bez da ih se za to plati, Tadić svoje osoblje itekako cijeni. U trideset je godina, kaže, podijelio tek tri ili četiri otkaza. Tijekom korone je također svih zadržao. Radije će, kaže, potonuti skupa sa svojim radnicima nego ih šutnuti u guzicu kada je najteže. Trenutno ima oko 25 zaposlenih, a ljeti se ta brojke popne i do 50. Za branšu u kojoj se radnici obično mijenjaju kao na traci zvuči gotovo nevjerojatno, ali neki su s njim od samih početaka!

- Bitno je da je čovjek nagrađen za svoj rad. Da konobari imaju manču, da rade za sebe. Svaki konobar ima svoj novčanik. Oni ovdje ljeti mogu zaraditi više nego ja!, kroz smijeh poručuje Tadić.

Pitam ga je li onda svakom pulskom konobaru cilj dobiti posao u Jupiteru: "Ako radiš u Jupiteru to ti je ko da u Hrvatskoj ligi igraš za Dinamo!" efektno poentira Tadić.

Zanima me je li kad u lokalu morao upotrijebiti svoju čvrstu šaku. Čekam pikantne anegdote o kakvim pijanim turistima s kojima se morao obračunati, no Tadić mi govori kako bi ga bila sramota na nekoga dići ruku. Koristi drugačiji pristup.

- Kada netko radi kao redar misli da treba tući ljude, a cilj je da ih se smiri. Ljudi nisu loši. Ako gostima koji prave probleme dobro pristupiš, bez agresive, onda se i oni smire. Nisam nikad nikog izbacio iz lokala. Davno, kada smo tek otvorili, ovdje je došla jedna skupina vojnika. Bili su glasni i postali bahati. Došao sam do njih i samo im rekao kako sam sve ovo oko njih stvorio tukući ljude. Brzo su se smirili, kroz smijeh zaključuje Tadić.

Nekoliko je godina unazad Tadić u svoj tim doveo ime koje je odavno priželjkivao. Miloš Čapalija godinama je imao pečenjaru u samom srcu starog grada, a njegova se prisutnost u centru Pule itekako osjećala. Ljeti, kada bi grad odisao mješavinom smrada pulske rive i zagušljivošću ispušnih plinova, u kasno bi se poslijepodne zrakom prikrao prepoznatljivi miris njegovog roštilja, znak da je Čapalija započeo s novim radnim danom. Znalo se kako stvari funkcioniraju u ovoj maloj pečenjari nasuprot brodogradilišta Uljanik, u kojoj se činilo da je vrijeme stalo - svake bi vas godine na stolovima dočekali isti plastični stolnjaci s istim pohabanim menijem, ukrašenim grbom Hajduka u kutu. A isti je, srećom po njegove brojne goste, ostajao i okus mesa.

Tajni je to recept koji je Čapalija naslijedio od svog oca i kojeg godinama nije htio otkriti. "Čapo" je naposljetku, nakon dugog niza godina, ipak popustio i zaposlio se u pizzeriji Jupiter. Tu ga se neko vrijeme moglo vidjeti za velikim roštiljem. Strog, s brkovima kakvog austrougarskog vojskovođe, imao sam dojam da mu je novo radno suviše prostrano, da mu fali skučenost njegovog malog roštilja gdje je meso za sedamdesetak ljudi pekao sam. Ipak sam se prevario, problem je bilo zdravlje, koje ga je ubrzo natjeralo u mirovinu. Jupiteru je ostavio svoj recept, taj kulinarski dijamant koji danas i dalje živi.

- Ja nisam znao ni šta su ćevapi, a kamoli se bavio njima. Nisam mislio da se oni uopće mogu napraviti od junećeg mesa. To je meso rađeno od plećke, vrata i buta, ali sve u točnim omjerima. Čim to malo krivo izmiješate, ne valja. Raspada se, nije dobro. Nevjerojatno. Čapalija je bio jako korektan kada je došao. Pristao bih i da je tražio duplo više. Prije nije imao pljeskavicu sa sirom, ali ovdje je uveo i to. Sada razmišljamo uvesti i pljeskavicu s kajmakom. Daleko od toga da je tajna samo u pripremi mesa. Može meso biti zlatno, ali ako ga samo malo prepečete, ili recimo presušite, gubi onaj pravi okus, kaže nam Pero Tadić.

Povezane vijesti

• ČITATELJI GLASA ISTRE IZABRALI ŠEST NAJBOLJIH PIZZERIJA U PULI: 6. PIZZERIA MAXIMILIAN - Postoje samo dva mjeseca, a već svi za njih znaju
• ČITATELJI GLASA ISTRE IZABRALI ŠEST NAJBOLJIH PIZZERIJA U PULI: 5. BARKUN - Sve govori činjenica da su od početka korona krize rade - bolje nego prije!
• ČITATELJI GLASA ISTRE IZABRALI ŠEST NAJBOLJIH PIZZERIJA U PULI: 2. JUPITER - Tko nije bio kod Pere Tadića, taj nije bio u Puli uopće