"Jučer je, oko 15.10 sati, u Ulici Bernarda Benussijeva (današnjoj Zagrebačkoj ulici, op. n.) profesora Ortensija Pepija, primarijusa kirurga pulske bolnice, koji se kretao prema našoj bolnici, kod Tehničke škole ("žute" škole, op. n.) presreo stanoviti Ernesto Lizzul, (pokojnog Giovannija), 53 godine. Lizzul je, nakon što je izgovorio nekoliko riječi, uperio pištolj u profesora Pepija i ispalio tri hica, od kojih su dva završila u trbušnoj šupljini primarijusa. Žrtva se, nakon što je napravila nekoliko koraka, srušila. Srećom, u tom je trenutku tuda prolazio Rodolfo Durin koji je ozljeđenog automobilom prevezao do bolnice." Početak je to članka u dnevnom listu Corriere Istriano o dramatičnom događaju koji se u Puli zbio 4. siječnja 1938. godine, kada je od posljedica ranjavanja nakon desetak dana, točnije 17. siječnja, umro tadašnji voditelj Kirurgije Pokrajinske bolnice Santorio Santorio profesor Ortensio Pepi, na čijem je ispraćaju 19. siječnja, prema pisanju novina, bila čitava Pula. Kasnije će se ispostaviti da je supruga napadača Lizzula, koji si je nakon što je ranio kirurga pucao u glavu te je iste večeri umro, tri mjeseca ranije bila operirana u pulskoj bolnici, ali je nažalost preminula.

Pukom smo slučajnošću nabasali na tu crnu, ali zanimljivu crticu o pulskoj povijesti, o kojoj je pisao i Robert Matijašić, redoviti profesor u trajnom zvanju s Filozofskog fakulteta u Puli. O povijesti se pulske Kirurgije, kao što to u uvodu svog teksta spominje Matijašić, vrlo malo zna. Detaljniji uvid u to kako je funkcionirala pulska bolnica u vrijeme talijanske administracije između dva svjetska rata dat će povjesničar Raul Marsetič u svom radu "L'ospedale provinciale (Santorio Santorio) di Pola durante L'Amminstrazione italiana (1918. - 1947.).

"Prva gradska bolnica postojala je u Puli sredinom XIX. stoljeća u Ulici Sergijevaca, a 1872. izgrađena je nova u blizini Arene. Suvremena je bolnica paviljonskoga tipa otvorena u rujnu 1896. u predjelu grada koji je ime dobio po srednjovjekovnom samostanu sv. Mihovila. Bila je to Gradska, a potom Pokrajinska bolnica Santorio Santorio. Bolnički je kompleks imao osam zgrada s 300 kreveta, a bilo je sedam liječnika. Postojali su interni, kirurški, zarazni i psihijatrijski odjeli, mrtvačnica, zgrada uprave, dezinfekcija i stambena zgrada za medicinske sestre. Poslije su otvoreni Kožnovenerični odjel, Rodilište i Očni odjel. Kirurgija je isprva bila smještena u zgradi današnje psihijatrije, a 1908. otvoren je novi Kirurški odjel u zgradi u kojoj je potom bio do 2000. godine…", piše Matijašić.

Vratimo se na tragičnu priču o profesoru Pepiju, koji je odmah nakon ranjavanja znao da su njegove ozljede jako teške pa je zatražio da se iz Trsta pozove njegov kolega dr. Ettore Oliani, nakon čega, pišu novine, gubi svijest. U 18.15 istog dana iz Trsta doista stiže Oliani i odmah započinje operaciju. Taj se protokol kirurških zahvata i dalje čuva u arhivi Opće bolnice Pula, a profesor Matijašić ga je uspio vidjeti i koristiti za pisanje svog rada. Nećemo ulaziti u detalje kroz koje je sve zahvate tih dana prolazio Ortensio Pepi, već ćemo samo konstatirati ono što piše na kraju tog izvještaja, što navodi i Matijašić, a to je da je pulski kirurg preminuo 13. dana nakon dolaska u bolnicu od gangrene polmonare d(estr)a.

Primarijus Pepi bio je svjestan da mu se bliži kraj. Umro je, kako piše Matijašić, u agoniji.

Corriere Istriano nakon smrti dr. Pepija piše: "Premda se činilo da će se oporaviti nakon teškog ranjavanja i višestrukih operativnih zahvata, prof. Pepi je nažalost preminuo zbog komplikacija od ranjavanja. Iako je operacija bila uspješna i liječnici su uložili nadljudske napore u njegovo spašavanje, te se neko vrijeme činilo da je najgore za njim, da mu predstoji oporavak, u nedjelju ujutro sam je prof. Pepi primijetio početak plućne embolije i nažalost, unatoč svim naporima, preminuo. Bio je svjestan što mu se događa te lucidan do samoga kraja, iznimno snažan i nikada nije klonuo duhom, iako je znao da mu nema spasa. Velika je bila njegova duhovna i društvena misija spašavanja ljudskih života gdje se davao u potpunosti, predao se spašavanju ljudskih života te je vratio životu tisuće pacijenata koji su bili u kritičnom stanju. Čim se pročulo da mu se zdravstveno stanje pogoršalo, sugrađani su se zabrinuli i molili za njegov oporavak i ozdravljenje. Gradsko vodstvo, liječnici, prijatelji, ali i ljudi kojima je spasio život išli su do bolnice u nadi da vijest o pogoršanju njegova stanja nije istinita. Njegove stručne i nadasve ljudske kvalitete činile su ga omiljenim kod svojih sugrađana, za njih je bio puno više od doktora."

Zatim slijedi kratka biografija voditelja pulske Kirurgije. "Rođen je 1899. godine u brazilskom gradu Sao Paolo, gdje su zbog posla živjeli njegovi roditelji, a studirao je u Italiji, budući da je već u mladim danima osjetio zov domovine te se odlučio za povratak. Falsificirao je dokumente da bi se mogao boriti u Prvom svjetskom ratu, budući da je tada imao 17 godina, a velika je bila njegova želja da služi domovini.

Pri padu Monarhije živio je u Trstu. Potom je diplomirao medicinu (Napulj) i radio u Veneciji kod čuvenog primarijusa Vela. Njegove ljudske i profesionalne vještine bile su iznimne, a premda je njegov pogled ponekad bio strog, vrlo je često bio i dobro raspoložen. Svjetlo njegove znanosti i njegove duše su se ugasili i društvo u dubokoj boli oplakuje njegov odlazak."

Nigdje se, međutim, ne navodi je li Ortensio Pepi bio taj koji je operirao suprugu ubojice. Ili je Lizzul jednostavno odabrao voditelja Kirurgije kao odgovornu osobu za sve što se događalo na tom odjelu. "Nažalost, nije sačuvan protokol Kirurgije za to razdoblje tako da podrobnosti tog slučaja nisu poznati. U knjizi koju smo pregledali, a koja je najstarija sačuvana u arhivi Opće bolnice, upisani su operativni zahvati od siječnja 1937. do početka srpnja 1937. (i, zanimljivo, dr. Pepi se nigdje do tada ne navodi kao operater), a zatim se nastavlja s 3. siječnjem 1938. Zašto se šest mjeseci ništa u tu knjigu nije upisivalo, ostat će, barem zasad, tajnom", piše Matijašić.

Za napadača Lizzula, koji izgleda uopće nije operiran tog dana kada se dogodio incident (pretpostavka je da su ozljede bile toliko teške da mu nije bilo spasa), Corriere Istriano navodi da je bio mehaničar u Arsenalu, da se 15 mjeseci prije ovog događaja vratio iz Francuske, gdje je 18 godina prije emigrirao sa suprugom Marijom, gdje su boravili kod majke koja je oslijepila. Novine pišu i da je Lizzul imao fiks ideju da je za smrt njegove supruge kriv primarijus Pepi te je samo čekao priliku za osvetu. Istražitelji su, prema navodima medija, ustanovili da je Lizzul nekoliko tjedana pratio dr. Pepija. Kobnog je dana napadač izašao iz brijačnice u trenutku kad je pored nje prolazio Ortensio Pepi. Očito je znao navike profesora, kuda se kreće i u koje vrijeme. Corriere Istriano vrlo detaljno prati cijelu slučaj i navodi da je ubojica, kojeg naziva luđakom, proveo više popodneva u blizini uvijek istih poslovnih prostora u ulici Benussi, odakle je pratio svoju žrtvu. Kobnog je dana ušao u brijačnicu na broju 16, odakle je samo gledao kroz prozor a da nije išta rekao. Čim je vidio prof. Pepija da prolazi ulicom, Lizzul je u žurbi izašao iz brijačnice. Ubrzo je dostigao svoju žrtvu, i to nadomak lokala Alla Rovignese.

Novine donose i zdravstveno stanje primarijusa - dva dana nakon ranjavanja više ne trebaju transfuzije krvi, a pala mu je i tjelesna temperatura; izrekao je i nekoliko riječi, te se kod svog kolege Caluzzija raspitivao o vlastitom zdravstvenom stanju.

Novine i idućih dana prate događaj koji je očito jako potresao grad - 19. siječnja pišu: "Tijelo prof. Pepija položeno je u crkvici (kapelici) koja se nalazi u centralnom dijelu unutrašnjosti bolnice Santorio Santorio, te su mu brojni građani Pule jučer tijekom čitavog dana dolazili odati počast. Od ranoga se jutra do kasne večeri neprekinuta kolona ljudi svih socijalnih kategorija poklonila tijelu oplakivane žrtve, nad kojom su bdjeli brat i kolege. Prvi koji su odali počast bili su predstavnici vlasti, za njima je slijedio narod koji je pohodio kapelicu u velikom broju. Tome svjedoči i registar u koji su se mnogi upisivali na ulazu u atrij, koji broji tisuće potpisa. Iz svih dijelova Istre, iz regije i ostalih krajeva stizale su tisuće brzojava."

Navode i da bolnica odlučuje utrošiti 400 lira u kupnju kreveta za pedijatrijsko-kirurški odjel "koji bi nosio ime znamenitog pokojnika". Najavljeno je da će idućeg jutra u 11 sati pogrebna povorka krenuti iz bolničke crkvice gradskim ulicama sve do željezničke stanice te da će zatim mrtvački sanduk biti smješten u vagon vlaka koji će oko 15 sati krenuti put Castelabbate, pokraj Salerna, gdje je posljednje počivalište dr. Pepija.

Idućeg dana, 20. siječnja, do detalja je opisan ispraćaj. "Šest liječnika, onih najmlađih, prenose na ramenima lijes. Prate ih brat Saverio, s rođakom s majčine strane Candelise Enricom, i prijatelj iz djetinjstva Goffredo Mattarazzo. Slijedi medicinsko osoblje, časne sestre... Vrlo dirljiv trenutak: sanduk s tijelom pokojnika polako prolazi pokraj bolničkih zgrada, uz ograde vrtova i ulica okupili su se pacijenti da bi još jednom pozdravili voljenog direktora i njihovog doktora. Puk je okupljen, natiskan na ulicama, muškarci pozdravljaju, žene se križaju, poneke padaju na koljena u suzama."

Novinari, međutim, ne spominju da je godinu dana prije tragičnog događaja dr. Pepi, prema pisanju Marsetiča, iskazao namjeru odlaska iz Pule ne bi li napredovao u karijeri. Matijašić pak ističe da nije jasno tko je naslijedio dr. Pepija na čelu pulske Kirurgije.

"Jedini čvrst podatak kojim raspolažemo za razdoblje od 1938. do 1947. jest onaj da je tijekom angloameričke vlasti u Puli (ljeto 1945. - 15. rujna 1947.) voditelj Kirurgije bio Geppino (Giuseppe) Micheletti, onaj isti koji se spominje kao jedan od kirurga u protokolu operacijskih zahvata 1938., a naravno i u novinskim člancima kao jedan od suradnika Ortensija Pepija." Corriere Istriano navodi Michelettija, koji je javnosti poznat po tome što je nakon tragične eksplozije protubrodskih mina u uvali Vergarola u pulskom zaljevu 18. kolovoza 1946. predano obrađivao ranjenike iako mu je bilo javljeno da su među poginulima i njegova dva sina, među kolegama koji dežuraju uz Pepijev krevet dok se ovaj bori za život.

Povezane vijesti

• TEŠKO OZLIJEĐEN LOVAC (53): Kod Stancije Peličeti kraj Pule unesrećenog je pogodio iz puške kolega dok je pokušao ustrijeliti divljač
• Điđi i Pepa, vijetnamski i kambodžanski ljubimci zvijezde imanja i atrakcija za posjetitelje slikovitog sela u Istri 
• U Rijeci propucan muškarac. Dvojica privedena