Ne može tu k'o pas umrijeti, nije to za čovjeka, kroz suze govori prijatelj Senada Pondre. Grca. Zajedno su radili, zidarili, znaju se godinama. Primio bi ga on u svoj stan, bio je i sam beskućnik, ali kaže da jedva on stane u tu izbu koju je dobio na korištenje. Nema kako, nema s čime, ne zna koga pitati za pomoć. Senad leži u tom smeću, broji dane, odnosno noći. Jer sve je tamo noć. U toj pećini koja broji više štakora od stanovnika grada. Leži na nečemu što bi valjda trebao biti jastuk, omotan pokrivačem. Pokraj njega tava s ostacima hrane. Nesnosno smrdi. Po vlazi, urinu, ustajalosti, svemu. U nosnicama još dugo ostaje taj vonj. Ovo društvo vonja na propast. Možda zvuči previše ljutito, izrečeno u bijesu, ali društva koja dopuštaju da ljudi žive na ovakvim mjestima, da umiru u takvim ćumezima, ta društva zaslužuju da ne postoje.

I ne želim ovdje bježati od vlastite odgovornosti. Živim u nekoj drugoj predstavi, na nekoj drugoj pozornici. Glumim da je sve u redu, jer, eto, nisam bolestan, imam krov nad glavom, popijem piće u kafiću, pogledam kakav film u kinu, pročitam knjigu, šećem gradom. A ne vidim. Ne vidim Senada, njegovog prijatelja koji plače za njim, ne vidim pećinu u kojoj žive ljudi. Ne poznajem taj grad, ne poznajem te sugrađane. Kakav sam to čovjek? Svi mi. Solidarnost postoji samo na deklarativnoj razini. Nikoga mi ne volimo, nikoga ne ljubimo. Pogotovo ne ljude poput Senada. Na periferiji su našeg vidnog polja. Kad ih ugledamo, žao nam ih je, ali ubrzo okrećemo glavu, idemo za vlastitim poslom. Ni riječ im nismo uputili, kao da ne govorimo istim jezikom, kao da u sebi ne nosimo iste organe.

Kako smo samo disciplinirani u obavljanju dnevnih rutina, u uzgajanju strahova koji klijaju nevjerojatnom brzinom pod kišom političkih riječi. Prvo što sam pomislio kad sam izašao iz Senadove pećine bilo je da se moram ići presvući i baciti robu u mašinu za rublje, skuhati je na 90 stupnjeva. Pa, dobro, što mi se to dogodilo? Pitam se, nakon takvih misli, jesam li čovjek ili nešto što samo stanuje pod ovom kožom i skeletom.

Nedavno je kolegici bivši beskućnik Anto Šarac-Marić opisao susret sa štakorom upravo u ovoj špilji gdje Senad sada umire. "Dva oka k'o dva smaragda u njega! Izvadio sam lampu i lupio mu šamar, rekao sam mu da mene neće papati". U takvom okruženju, između ledenih zidova, leži Senad. Pita ga kolegica može li ga fotografirati. A on uzvraća: "Možete me vala i ubiti samo da ne patim". Ali ne zna ovo društvo ubijati brzo, Senade, ono voli patnju. To mu dođe kao hrana. Ti si samo hrana, Senade. Svi ćemo doći na red.

Povezane vijesti

• OLUJA JE MOJA, VAŠA I NAŠA PRIČA OLUJA ZAUVIJEK I U SRCU!
• Rekordi komunalnog (ne)reda
• Vapimo za napretkom, a istovremeno se protiv njega borimo