Ovdje ljudi nisu lijeni. To se vidi po vrtovima, uređeni su. Ružini grmovi su posađeni u ravnim linijama, travnjaci su pokošeni. To znači da su ljudi organizirani, kao u Švicarskoj. Istina, ovdje su, za razliku od Švicarske, ceste pune zakrpa. Ali Švicarska ima puno više novca. Pula je čist grad, pogotovo kad usporediš s Banja Lukom, kaže 73-godišnji Paul Brown

"S braćom sam u Švicarskoj lovio miševe da bih zaradio za džeparac. Ubili bismo ih, skinuli rep i odnijeli u gradsku palaču. Plaćali su nam po komadu. Bili smo siromašni, na taj smo način zarađivali za marendu", priča 73-godišnji Paul Brown, Švicarac koji već pet godina živi u Štinjanu, u Puli. Tamo je sa suprugom Vinkom kupio kuću. I to nakon što je godinama živio i radio u Južnoafričkoj Republici. Miševi, saznajemo kasnije, nisu imali nikakve šanse protiv mnogobrojne obitelji Brown.

No, Paul je, a to je možda najvažnije za naglasiti, otvorena, vedra osoba. Društvenjak, skroman čovjek. Prije svega marljiv radnik i majstor. Na hrvatskom s lakoćom imenuje sve strojne alate, iako jezik još uvijek nije u potpunosti savladao. Jer njegov je raj upravo u maloj radionici u vrtu. Susjedi već znaju kome se trebaju obratiti kad se kosilica pokvari. Paul popravlja, rastavlja i ponovno sastavlja razna oruđa. Osim toga, ručno izrađuje noževe. Posjeduje sad već impozantnu kolekciju.

Otišao u svijet

Rođen, dakle, u malom gradiću na Bodenskom jezeru, Paulu je Švicarska bila pretijesna, prenapučena. Htio je otići u svijet. I to je napravio već s 22 godine. Prvotno je razmišljao, prisjeća se, o Kanadi i Australiji. Ideja je bila otići na godinu dana. Ali neplanirano je završio na Crnom kontinentu. U Južnoafričkoj Republici proveo je 12 godina. Radio je u struci, kao mehaničar. Popravljao je traktore, kamione i ostale strojeve u raznim tvrtkama. Čak i u rudnicima, na iskopima ugljena i kamenja.

Zašto Južnoafrička Republika? Sasvim slučajno, odgovara Paul. Susjed mu je, govori, tamo išao raditi. On mu je pomogao da kontaktira tvrtku koja je tada tražila radnike. Dobio je kartu u jednom smjeru. Potom je sletio u Johannesburg i tamo živio godinu dana. Prvo je boravio u centru s ostatkom radnika koji su bili u potrazi za radnim mjestom. Jer Paul je zapravo otišao ne znajući kad će i hoće li uopće dobiti posao. U tom je "hotelu" ostao dok nije dobio prvi posao, a tjedno je dobivao džeparac. No, Johannesburg je za njega bio prevelik grad. Htio je živjeti s ljudima. Stoga je iskoristio prvu priliku i otišao 60 kilometara daleko, u Standerton. Tamo je, pak, bio samo šest mjeseci. Engleski mu je tada, prisjeća se, bio klimav, loše ga je pričao.

Put ga je, dakle, odveo u još manji gradić gdje je proveo dugih 11 godina. Oženio se za Južnoafrikanku irskog i škotskog porijekla, osnovao je obitelj, dobio dvoje djece. Kupio si je mali avion za koji je mukotrpno radio i godinama štedio novac. Završio je školu za pilota, bavio se padobranstvom.

Paul je, ipak, kao prava nemirna duša, samom sebi rekao da će s 35 godina odlučiti hoće li zauvijek ostati u Africi ili otići. Djecu je, priča, na kraju krajeva htio školovati u Švicarskoj. Stoga se u tridesetima vratio otkud je i krenuo. I s tadašnjom je suprugom u rodnoj državi dobio još dvoje djece. Tamo je s kunjadom osnovao tvrtku za agrikulturne djelatnosti. S takvim je životom bio zadovoljan naredna tri desetljeća. No, onda je, dvije godine nakon rastave, upoznao Vinku koja je u Švicarskoj radila kao dadilja.

Povezane vijesti

• Svijet je na rubu ulaska u novu gospodarsku krizu
• Pjevač Chris Brown uhićen u Parizu pod sumnjom za silovanje
• Za otplaćeni auto kredit banka mora vratiti novac zbog promjene tečaja