Početak 1918. godine ni u Puli ni najmanje nije bio u znaku opuštajuće, bezbrižne atmosfere koju su prije rata dočaravale stotine razglednica. Najveća austrougarska ratna luka i obližnji Brijuni okupljali su tadašnju europsku elitu, no sada je posljednja godina Prvog svjetskog rata počela u znaku pobune radništva i drugih građana, prije svega protiv rata, oskudice, gladi. Na ratišta Monarhije bilo je otpremljeno i oko 80.000 Hrvata, ali polovina od njih nije se vratila svojim domovima.

"U Pomorskoj utvrdi Pula postupno raste nezadovoljstvo radništva, jača bunt protiv rata, niskih nadnica kao i ogorčenje obitelji čiji su se članovi još uvijek nalazili u izbjeglištvu", tako sažima atmosferu koja je vladala u gradu početkom 1918. povjesničar dr.sc. Davor Mandić u svojoj izvrsnoj knjizi "Istra u vihoru Velikog rata" (Pula, 2013.), koja se znatnim dijelom temelji na tekstovima hrabrih novinara objavljenima u pulskom Hrvatskom listu.

Monarhija se suočila s ključnim događajima. Nakon smrti cara Franje Josipa, na prijestolje je došao car Karlo I, Sjedinjene Države zaratile su s Monarhijom, a u Rusiji, s kojom je Monarhija bila u ratu, izbila je revolucija i pao car. Istodobno, bilo je nemoguće uvesti čvrstu ruku radi "obrane Monarhije" koju tresu velika politička previranja, traži se više demokracije, nacionalna samostalnost. Istarski političari Matko Laginja i Vjekoslav Spinčić na tom valu u jednom razdoblju zalažu se za ujedinjenje svih slovenskih, hrvatskih i srpskih strana na temelju stvaranja jugoslavenske države; sudjeluju u stvaranju Deklaracije od 30. svibnja 1917. u kojoj se traži ujedinjenje sviju zemalja Monarhije u kojima žive Slovenci, Hrvati i Srbi, u samostalnu državu u okviru Habsburške Monarhije, piše Davor Mandić u Hrvatskom listu.

Na bojišnicama je tekla krv, narodi prostrane Monarhije u takvim okolnostima žele nacionalno oslobođenje i pravednije društvo. Žele mir. Oktobarska revolucija 1917. postala je njihov svjetionik.

U ratnim okolnostima vlada oskudica i najosnovnijih životnih potrepština. Bečka vlada je 14. siječnja 1918. odlučila da se dnevna količina brašna po osobi smanji s 20 na 16 dekagrama. Odmah su radnici Wiener Neustadta (Bečko Novo Mjesto) predvođeni socijalistima, obustavili rad. Dva dana kasnije njima su se pridružili bečki radnici. Štrajk se potom proširio na druge dijelove carstva. U lecima koji su se raspačavali Bečom radnici su pozivani da se svrstaju pod zastave boljševizma i spase revoluciju u Rusiji. Tražili su da se uspostavi primirje na svim ratištima.

U Puli je pobuna radništva protiv oskudice, gladi i rata buknula u obliku štrajka 22. siječnja. Tijekom rata u pulskom je Arsenalu, prema Hugu Hansu Sokolu, bilo 2.570 stalno zaposlenih i gotovo toliko povremeno. Podaci od 1. lipnja 1915. govore da je u Arsenalu i graditeljstvu bilo zaposleno čak 8.130 radnika i namještenika.

Pulsko radništvo svoje je zahtjeve iznijelo utvrdnom povjereniku barunu Oskaru Hohenbrucku i zapovjedniku Lučkog admiraliteta viceadmiralu Paulu Fiedleru.

Unatoč tome što je Pula 24. siječnja bila oblijepljena proglasom o zabrani okupljanja i prijetnjom uhićenja i suđenja po vojnom zakonu, pulski radnici se nisu vratili na posao, već su mirno prosvjedovali ulicama grada. Kod Gradske tržnice pod vodstvom Štrajkaškog odbora održan je protestni skup koji je okupio više tisuća radnika.

Povezane vijesti

• Štrajk paralizirao Grčku
• Radnici Croatia Airlinesa štrajkat će 8. kolovoza
• Štrajk u Grčkoj protiv reforme zakona o štrajku