Škola za život ili životna škola. (Ni)jedno (n)i drugo, ili sve to zajedno. Reforme u školama, kurikularne, prihvaćene, neprihvaćene, promjena obrazovnog sustava, obrazovnog modela, "šuvarica", centri usmjerenog obrazovanja, svi smjerovi zajedno godinu ili dvije, odvajanje, povratak dvogodišnjim smjerovima, ukidanje istih, slab interes za trogodišnje programe… Sve je to označilo obrazovanje i razne promjene koje su se dogodile tom sustavu tijekom zadnjih godina-desetljeća.
Retrospektivno gledajući, svaka je od tih reformi imala, kao što je i logično za očekivati, svoje pozitivne i negativne strane - gotovo sve su dobile loše kritike, ali i brojne pohvale.
I došla je onda škola za život, čiji je cilj osiguravanje korisnijeg i smislenijeg obrazovanja u skladu s njihovom razvojnom dobi i interesima te bliže svakidašnjem životu; pružanje obrazovanja koje će ih osposobiti za suvremeni život, svijet rada i nastavak obrazovanja.
Sve to u teoriji zvuči jako lijepo, a svi akteri u ovome procesu se nadaju da će uspješno prebroditi sve "porođajne muke" i da će to napokon biti škola po mjeri svakoga učenika. Toliko se, već godinama, govori o smislenom učenju, o tome da učenici ne smiju učiti napamet, nego povezivati činjenice, sadržaje i drugo iz raznih predmeta te tako usvajati gradivo, koje neće onda ubrzo nakon učenja zaboraviti.
Dok neke škole vode bitku za opstanak zbog malog broja učenika, druge s dotrajalim zgradama i nedostatkom informatičke opreme, napokon nešto dobro i korisno moglo bi se dogoditi u školskom sustavu. Istina, za svaku promjenu, za svaku reformu treba vremena, ništa se ne događa preko noći, a vremena treba i za vidjet rezultate i ocijeniti uspješnog određenog sustave/reforme. Premda je usporedba nezahvalna, i premda su to bila druga vremena, neki bi rekli i prapovijest, postavlja se pitanje - kako to da su nekada učenici, uz vrlo skromne mogućnosti - kako obiteljske tako i u školskom sustavu, s takvom lakoćom savladavali gradivo, da se i desetljećima kasnije izvrsno snalaze u matematičkim, jezičnim i logičkim vještinama, sjećajući se i dalje čitavih strofa određenih pjesama ili epova, a da su sve to učili bez pametnih ploča, udžbenika i drugog?
Istina, izvrsnih učitelja je bilo i u prošlosti. Sjetimo se samo figure učitelja u romanima Mate Lovraka, kao i danas, no nerijetko učenici koji su završili školu uz sve moguće blagodati kaskaju što se tiče matematičkih, jezičnih i logičkih vještina za onima koji su to učili u skromnijim uvjetima. Nadajmo se da će škola za život biti životna škola i donijeti toliko željene promjene kako učenicima, tako i učiteljima, koji su također suočeni sa sve više izazova i administracije.