Škola je naša kuća

Što se to događa u našim školama? Zaredale prijave protiv nastavnika, inspekcijski izvidi, suspenzije, kaznene prijave. Nema dugo da smo pisali o smjeni na čelu Osnovne škole u Medulinu, a već je na istom putu i Medicinska škola u Puli. I obje su ravnateljice, navodno, zatvarale oči i štitile "svog" nastavnika pred optužbama učenika i roditelja za maltretiranje, pa čak i dopuštanje seksualnog maltretiranja učenice, ni više ni manje nego u razredu, za vrijeme nastave. Prije toga inspekcije su češljale i školu na Velom Vrhu, a koliko je još tih istražnih postupaka koji nisu iscurili u javnost, mislim na medijske objave.

Neki građani ne vjeruju tim optužbama. Nepovjerenje je i razumljivo s obzirom na institucije koje prečesto ne rade svoj posao, ali i na mogućnost anonimne prijave protiv nastavnika što, koliko god otvara prostor za javno djelovanje i građansku/profesionalnu odgovornost, toliko je i plodno tlo za različite malverzacije. Pa svi znamo kako se lako smjenjuju jedni da bi došli drugi, kako se čas posla pronađu grijesi i oblati čovjek kojeg se želi maknuti. Ne aboliram tu ni medije od odgovornosti.

Anonimno se ne može prijaviti ni diler na ulici, za što se morate predstaviti imenom i prezimenom, ali protiv profesora zadnjih godina pljušte nepotpisane prijave. Prosvjetne inspekcije i savjetnici imaju pune ruke posla. Učenici i roditelji prijavljuju profesore i ravnatelje, profesori prijavljuju svoje kolege, profesore i svoje ravnatelje. Što stoji iza svega toga nije lako dokučiti. Čujem za profesora na Puljštini, valjda i nacionalnog rekordera, koji je podnio prijavu protiv osam svojih kolega. Tko mu se god zamjeri - eto mu prijave!

Ali, ima i onih koji reagiraju upravo kada treba. Kada su nastavnici izloženi napadima i ozbiljnim prijetnjama pojedinih roditelja, kada su učenici laka meta profesorima kojima nije mjesto iza katedre, kada su i jedni i drugi taoci i žrtve problematičnih đaka. O takvim se slučajevima prečesto šuti. Mnogi završe na "mirenju" u uredu ravnatelja ili pedagoga gdje se nastavnik nerijetko mora ispričati učeniku ili roditelju i kada zna da je u pravu, da se ne izaziva "težak" roditelj, da se ne navlači inspekcija na vrat. U tom metežu najvažnija je uloga ravnatelja škole, neka se ne uvrijede svi ostali u sustavu obrazovanja. Ravnatelj je taj koji dijeli ili spaja zbornice, roditelje i đake, koji vodi ustanovu ili dopušta da je vode izvana. A nije to lako u zemlji pretumbanih vrijednosti, gdje sila boga ne moli.

Sve što vrijedi za škole, vrijedi za sve ostale. Škole su naše kuće. Preslik društva, desetljeća negativne selekcije, sustavnih urušavanja. Ali o svim tim problemima valjalo je razgovarati na vrijeme, u javnom prostoru. U tome su škole tradicionalno bastionski zatvorene. Novinare se u škole zove na priredbe i kada učenici osvoje medalje, ili kada treba demantirati prenesene izjave "svojih" profesora da su izloženi svakodnevnim prijetnjama roditelja. Ali kada dođe do smjena, kaznenih prijava i optužnica, naiđemo na totalnu šutnju. I prozvani i njihovi nadređeni, ravnatelji, predsjednici školskih odbora, gradski i županijski pročelnici, sve do resornog ministarstva, zavjetom šutnje prekriju javnu ustanovu. Ponovimo: javnu. A onda se čude medijskim nagađanjima i prejudiciranju. Kada nema prave informacije, sve je "navodno". Navodno i anonimno iz iste su vreće.