Glas Istre u broju od 23. lipnja ove godine posvetio je četiri stranice proslavi Dana antifašističke borbe, citirajući riječi istarskog župana, uz fotografiju spomenika palim borcima na Plovaniji, gdje je 12. listopada 1943. strijeljano pet mještana Nove Vasi, gdje je održana središnja proslava Bujštine. Proslava Dana antifašističke borbe održana je širom Istre, uz govore i prigodni program. Citirat ću rečenicu gradonačelnika Vodnjana Edia Pastrovicchija koja najavljuje proslavu Vodnjanaca: "U današnje vrijeme posebna opasnost prijeti od prekrajanja povijesti i povijesnog revizionizma."

Privukla me je i izjava predsjednika Saveza udruga antifašista Istre Ede Oplanića, koji je rekao: "Od 90-ih naovamo krenulo je skrnavljenje spomenika i obilježja iz NOB-a, da bi se nastavilo isticanjem simbola propalih neljudskih režima, a danas imamo skrnavljenje kulturnih i vjerskih dobara, što zadire direktno u biće istarskog čovjeka."

Ustaški dernek u parku

Druga stranica Glasa Istre bila je posvećena centralnoj proslavi u šumi Brezovica kod Siska, na kojoj su bili predsjednik Milanović i prvi put premijer Plenković te je tom prilikom najavljena inicijativa izmjene Kaznenog zakona koji bi sankcionirao isticanje simbola ustaštva, nacizma i fašizma.

Posebno mi je zapeo za oko članak novinara Marcella Rosande pod naslovom "Ustaškim simbolima vandali oskrnavili spomenike palim borcima, heroinama i herojima u Titovom parku u Puli" i nadnaslovom "(Ne)ponovilo se i to uoči Dana antifašističke borbe". Na spomeniku palim borcima sprejem je precrtana petokraka i ispisano "Pavelićev park". Autor članka opisuje "ustaški dernek" dan ranije, kada je noću išarana crkvica Sv. Duha kod mjesta Rapavel u Župi Višnjan. Na pročelju je nacrtana nacistička svastika te ušato "U", uz natpise "Ubij Istrijana, smrt Istri".

Istarska policija o ovim događajima saznala je iz medija. Poduzet će, kazali su, radnje iz svoje nadležnosti čim stigne službena prijava budući da se radi o kaznenom djelu "oštećenja tuđe stvari", za što je potrebno podnijeti prijedlog za kazneni progon.

U narednom broju Glasa Istre objavljen je uvodnik istog novinara Rosande pod naslovom "(Ne)djelo upućenih ili neupućenih, djece ili odraslih". Autor se pita zašto je mlitav obrazac ponašanja odgovornih na takve pojave, zašto se Crkva nije oglasila o tome budući da je korišten i simbol kršćanstva koji ona predstavlja te zašto se ne otkrivaju i preciziraju počinitelji takvih kaznenih djela. S obzirom da su me se ti tekstovi dojmili, a tema je od iznimne važnosti za naše društvo i o tome pišem i u svojoj knjizi "Istranin u vrtlogu pravosuđa i politike", uključujem se u raspravu i pokušat ću odgovoriti na Rosandina pitanja.

Veličanje NDH

Širenje ustaštva, ksenofobije, mržnje inicirano je od nekih najviših državnih dužnosnika još prije ili prilikom osamostaljenja 90-ih godina. Podsjećam na poznatu rečenicu Franje Tuđmana na osnivačkoj skupštini HDZ-a kada je kazao da NDH nije bila samo kvislinška tvorevina i fašistički zločin, već i izraz težnji hrvatskog naroda za samostalnošću. Pamtimo i njegovu rečenicu da mu je drago što mu supruga nije Židovka ili Srpkinja te kada je početkom akcije Oluja Srbe koji su bježali i bili potjerani iz Hrvatske podsjetio da sa sobom "ponesu i prljave gaće".

Nije stoga čudno što su se Tuđmanu već tada i kasnije pridružili mnogi koji su veličali NDH, Antu Pavelića i ustaše, revidirajući povijesne činjenice - da su partizani na čelu s Titom prvi u Europi pružili organiziran otpor fašizmu, stvorili novu Hrvatsku u sastavu Jugoslavije i to u granicama koje je naslijedila Hrvatska 1990. prilikom osamostaljenja. Naprotiv, smatraju ih zločincima. Ti proustaše zaboravljaju da su istarski partizani s narodnjacima i dijelom svećenstva Istru, koju je Pavelić 1940. poklonio fašističkoj Italiji, priključili matici Hrvatskoj.

Citirat ću neke izjave objavljene u Jutarnjem listu u analizi novinara Roberta Bajrušija povodom Dana pobjede nad fašizmom, pod naslovom "Zašto se Hrvatska srami antifašizma". Bruna Esih, zvijezda nacionalističke desnice, kaže da je "8. svibnja dan koji simbolizira patnje, pljačku i jugoslavensku okupaciju Hrvatske, a ne oslobođenje". Esih je bila izaslanica predsjednice Hrvatske na obilježavanju bleiburških žrtava 2017. Bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović izjavljuje da je "poraz 1945. najveća nacionalna tragedija hrvatskog naroda". Predsjednica Udruge udovica Domovinskog rata Rozalija Bartolić upozorava da "pobjednici Drugog svjetskog rata koje smo mi porazili ponovno dižu glavu". Bivša predsjednica Grabar Kitarović prvog dana svog mandata izbacuje bistu Josipa Broza Tita iz svog kabineta, koju nisu dirali raniji predsjednici. Podržala je za posjeta Argentini prijedlog potomaka ustaške emigracije da se iz Ustava briše antifašizam i kazala da "nije istina da su temelji suverene hrvatske države odluke ZAVNOH-a i Ustava SR Hrvatske".

Javna pravobraniteljica Zora Vidović u izvještaju podnijetom Saboru upozorava da su "eksplicitni nacistički simboli ili oni koji asociraju na ustaški pokret priznati u javnom prostoru u Hrvatskoj, tiskaju se knjige, pišu i objavljuju članci i intervjui, održavaju tribine, snimaju dokumentarni filmovi i emitiraju tv emisije kojima se umanjuje ili negira zločinački karakter NDH. Osim u huškačkim i nacionalistički obojenim medijima, ovakvi stavovi iznose se i u službenom glasilu Katoličke crkve, a prodrli su i u prevladavajuće medije, uključivši i javnu televiziju". Glas Koncila, dodat ću, tvrdi da je Jasenovac bio radni logor.

Nečinjenje policije

Svake godine organiziraju se mise zadušnice za NDH i Pavelića. I u obrazovnom sustavu podržava se teza da suvremena Hrvatska nije sljednica SR Hrvatske, već NDH, što pokazuje i anketa koju je u Hrvatskoj među mladima provela Europska komisija. Za jedan od najvažnijih događaja u hrvatskoj povijesti 70 posto ispitanika navodi NDH, dok 72 posto učenika završnih razreda srednjih škola ne smatra NDH fašističkom tvorevinom.

S pravom je gradonačelnik Vodnjana Pastrovicchio upozorio na prekrajanje povijesti. Podsjetio bih na izjavu i usklik Alberta Tajanija (Talijana) iz 2018. kada je bio predsjednik Europskog parlamenta: "Živjela talijanska Istra!" Nitko od rukovodećih ljudi Hrvatske na to nije reagirao. A zagrmili su i slali službene proteste 2020. kada je Slovenija zabranila održavanje koncerta Thompsona jer se na njima promovira ustaštvo i nacizam. Protestne note poslali su premijer Plenković, ministrica kulture Obuljen Koržinek i ministar vanjskih poslova Grlić Radman, koji je stao u obranu pjevača i kada mu je Švicarska zabranila koncert.

Thompsonu su zabranjeni koncerti i u Austriji, BiH, SAD-u i drugim zemljama, samo ne u Hrvatskoj. Jedino mu Grad Pula svojevremeno nije odobrio koncert u Areni. U Hrvatskoj, naravno, normalno nastupa. Dapače, Kitarović ga je pozvala, zajedno s Vladimirom Bujancem koji otvoreno promovira ustaštvo, na svoju inauguraciju. Taj isti Bujanac, zajedno s potpredsjednikom Sabora Tepešom, predvodi proustaški marš centrom Zagreba za prisilnu smjenu ugledne novinarke Mirjane Rakić s mjesta predsjednice Vijeća za elektroničke medije. Ništa nije poduzeto, čak ni protiv kolovođa ovog opskurnog marša. Tako je nečinjenje policije opravdao ministar Orepić.

Dakle, na Rosandino pitanje zašto je mlitav obrazac ponašanja odgovornih na takve pojave i zašto se Crkva ne oglašava, odgovor je jednostavan - zato jer su odgovorni organi i Crkva pokrovitelji, mentori i autori takvih ponašanja.

Mržnja i sankcije

Tu su dva problema. Prvi, odgovorni su ponekad pokrovitelji takvih pojava, nečinjenja. Navest ću jedan primjer. Ranijih godina prilikom komemoracije žrtvama na Bleiburškom polju u Austriji, koristilo se to za ustašovanje naočigled svijeta, od uzvikivanja "za dom spremni" do ustaških odora. Takvo sramotno ponašanje dozlogrdilo je austrijskim vlastima i njihovoj Crkvi i propisali su oštre kazne, a crkvenim velikodostojnicima poručili da ne održavaju mise zadušnice. Nakon toga komemoracije se održavaju bez ustašovanja - dostojanstveno, kako i priliči.

Sve su to morali i trebali riješiti naši odgovorni organi, prije svega policija. Drugi je problem to što u našoj državi uopće nije propisano kao kažnjivo ponašanje isticanje nacističkih, ustaških simbola, uzvikivanje ustaškog pozdrava ZDS, jednom riječju širenje ustaštva, nacizma i zločinačke ideologije. Sve zemlje EU-a su to učinile davno, među prvima Njemačka i Italija, odmah iza Drugog svjetskog rata. Prije nekoliko godina u Njemačkoj je jedna 82-godišnjakinja javno izjavila da je nacistički logor Dachau, u kojem je ubijen i moj otac samo zato što je bio Hrvat, bio radni logor, i promptno je osuđena na dvije godine bezuvjetnog zatvora.

Naši organi već 30 godina izbjegavaju inkriminirati širenje ustaštva, nacizma, ksenofobije, širenje nacionalne mržnje kao kazneno djelo. Naprotiv, potiče se ili u najmanju ruku žmiri na takvo ponašanje. Osim toga, mentori tih zloćudnih pojava nerijetko su osobe iz visoke politike i istaknutih pozicija u društvu. Nema odlučnosti, a ni hrabrosti. Te kancerogene pojave proširile su se u sve pore društva, zahvatile i najmlađu populaciju, što je vrlo zabrinjavajuće. Treba konačno dopuniti Kazneni zakon i propisati opisana ponašanja kao kaznena djela, zapriječiti oštre kazne i sankcionirati sve koji dođu pod udar zakonskih normi.

Upravo zbog nedostatka zakonske regulative imamo pojave o kojoj piše i Rosanda, da policija takva nedjela kvalificira kao kazneno djelo oštećenja tuđe stvari, pa čekaju od vlasnika da uloži prijedlog za kazneni progon. Ovdje se opće ne radi o krivičnom djelu oštećenja tuđe stvari jer vandalima nije bila namjera oštećivati crkvenu fasadu ili spomenike u Titovom parku, već slati jasne poruke mržnje ustaškog, nacističkog sadržaja.

Odnos prema Istri

S razlogom se novinar pita zašto se ne otkrivaju i procesuiraju počinitelji ovakvih djela. Ja bih odgovorio zato jer se to ne želi, ne samo u Puli, već i u bezbroj slučajeva u svim područjima Hrvatske. Možda je najpoznatiji slučaj svastike na stadionu Hajduka u Splitu za izradu koje je trebalo puno vremena, a bila je vidljiva i iz svemira.

U konkretnom našem, istarskom slučaju policija je trebala odmah pokrenuti postupak i to po službenoj dužnosti, ne čekajući prijavu "vlasnika tuđe stvari". Zato jer se ovdje radi o subjektivnim elementima kaznenog djela rasne i druge diskriminacije iz članka 174. Kaznenog zakona te kaznenom djelu uništenja i oštećenja tuđe stvari iz stavka 2 članka 222. koji se goni po službenoj dužnosti.

Vratimo se 30-ak godina unazad i prisjetimo postupanja i stavova Franje Tuđmana prema Istri i Istranima, što je moglo biti inspiracija ovim autorima koji žele ubiti Istrane, a i Istri žele smrt. Još je 1989. Tuđman na predizbornom skupu u Pazinu, nakon što su mu prisutni zviždali, dobacio da "oni koji nisu za nas mogu otići". Premda su Istrani u velikom postotku glasali na referendumu za samostalnost Hrvatske i brojni se dobrovoljci uključili u Domovinski rat, Tuđman nas je smatrao lošim domoljubima i "malim, sumnjivim Hrvatima", pa je osnovao, iako za to nije bilo osnova ni u Ustavu ni u zakonu, posebno Vijeće za Istru, i to jedino u Hrvatskoj, valjda da nas kroatizira i u nas usadi, pojača domoljublje.

Toliko je Tuđmana razljutio i Statut Istarske županije iz 1994., u kojem je istrijanstvo zaštićeno, a normirana i druga ljudska prava i vrijednosti, pa tako i antifašizam, da je zaprijetio raspuštanjem županijske Skupštine i stavljanjem Istre pod protektorat, izravnu vlast Vlade RH. Do toga ipak nije došlo, ali je po nalogu Tuđmana ukinuta većina odredbi Statuta, što je jedinstven slučaj u novijoj povijesti Hrvatske.

Tuđmanu je smetao i Glas Istre kao jedan od rijetkih dnevnika u Hrvatskoj koji je svojim tekstovima živcirao njega i HDZ, kao što su otvoreno pismo Slavka Goldsteina Tuđmanu, u kojem ga već tada, 1993. upozorava na širenje ustaštva, te obrazloženje ostavke ministra pravosuđa Ivice Crnića zbog čistke sudaca Vrhovnog i drugih sudova 1995. Željko Žmak, tadašnji direktor Glasa Istre, govorio mi je da je Tuđman pošto-poto htio staviti novinu pod svoj kišobran, ali mu se on uspio oduprijeti. U Tuđmanovu odbojnost prema Istranima uvjerio sam se i sam u razgovoru s njim 1990. I njegovi su se nasljednici slično odnosili prema Istri i Istranima. Upravo zato, ni Tuđman ni HDZ nisu u Istri uživali neko veće poštovanje.

Antifašistički zavjet

Za razliku od Tuđmana, Tito je bio i ostao omiljen među Istrijanima. Vjerojatno zato jer je za priključenje Istre Hrvatskoj, koje je potvrdio ZAVNOH, u čemu su sudjelovali i partizani, rekao da je to jedna od najvećih pobjeda NOB-a. Istrani pamte i Titove riječi izgovorene 1953. na otkrivanju spomenika Vladimiru Gortanu kraj Berma: "Istra je svima nama draga, a danas kad smo je iščupali iz kandži talijanskog fašizma, draga nam je po svojoj mučeničkoj historiji, draga nam je po tome što su narodi Istre toliko vjekova znali očuvati svoju nacionalnost, svoje nacionalno obilježje, svoj nacionalni obraz." Ovako tople, lijepe riječi pune razumijevanja pa i ljubavi prema Istri i njezinim narodima (očito je Tito mislio na Hrvate, Slovence i Talijane), Tuđman nije nikada izrekao. Naprotiv.

Na kraju moram izraziti zadovoljstvo što je glavni urednik na prvu stranicu Glasa Istre vratio zavjet osnivača tog lista, mladih istarskih partizana, da je "Glas Istre počeo izlaziti u narodnooslobodilačkom pokretu, kolovoza 1943. kao antifašističko glasilo naroda Istre". Napisi posvećeni početku antifašističke borbe u Glasu Istre od 23. lipnja ove godine, uključivši i tekstove novinara Marcella Rosande, daju nadu da će se taj zavjet osnivača poštivati i sadržajem lista.

Povezane vijesti

• Kod crkvice svetog Eluterija otkriven spomenik Majci Terezi
• VIKTOR KANCIJANIĆ - TERORIST ILI RODOLJUB? U Tinjanu postavljanje spomen obilježja hrvatskom emigrantu ubijenom 1972. KAD JE HTIO RUŠITI JUGOSLAVIJU
• MOFARDIN (HDZ): Domoljubi poput Kancijanića moraju biti istaknuti / HRVATIN (SDP): Nikad nećemo podržati postavljanje spomenika Kancijaniću