NAJNOVIJE



KOMENTAR GLAVNOG UREDNIKA

REGIONALNA POLITIKA PROPUSTILA JE KREIRATI BUDUĆNOST ULJANIKA. Iako se spas nudio kroz mirovinske fondove, to je ignorirala

| Autor: Robert FRANK

Regionalna politika nije uzela u obzir da se upravo u najkritičnijim vremenima i okolnostima treba tražiti šansu za nove iskorake i ideje. To traži hrabrost i cojones, a toga je nedostajalo. A nije da nije bilo dobrih ideja koje su im predložene. Time je Uljanik stavljen u inferiornu poziciju jer je ispalo da se za njegovo zadržavanje na životu, osim demagogije ovdašnjih političara, ozbiljno bore samo sami Uljanikovci. I nitko drugi

"Uljanik mora opstati i radnici moraju zadržati radna mjesta". S takvim patetičnim porukama prema Vladi u Zagrebu pulsko se brodogradilište neće spasiti. Radnici i sindikati imaju pravo na ovakve stavove. Izmučeni i egzistencijalno ugroženi, traže slamku spasa pa legitimno igraju na kartu emocija. No kad taj pristup prakticiraju regionalni političari, onda je to njihova kapitulacija pred ozbiljnim problemom. Takva vrsta parola nema posebnog efekta i to neće biti presudno kod donošenja rješenja za Uljanika.

Premijer Plenković odluku o sudbini Uljanika donijet će u suglasnosti s koalicijskim partnerima koji su podijeljeni između prijedloga ministra gospodarstva i ministra financija. Unatoč milijardama potrebnim za restrukturiranje, Darko Horvat se zalaže za tu opciju, a Zdravko Marić za stečaj. Upućeni tvrde da su puno veći izgledi da je Uljaniku palac već okrenut prema dole i da se malim prolongiranjem uz držanje visokih tenzija javnost priprema za suočavanje s najtežom odlukom.

S jedne strane, takva moguća odluka Vlade je možda čak neizbježna i svakako očekivana. Ako ništa drugo onda zato što iz Istre i Pule, kao i iz samog Uljanika, a još manje od ovdašnjih intelektualaca ili stručnjaka, nije došla nijedna suvisla ideja ili projekt koji bi išli u prilog opstanku 150 godina starog brodogradilišta. Plenkoviću, osim plačljivih poruka „Uljanik mora opstati“ i „radnici moraju zadržati radna mjesta“, s Poluotoka nije ponuđeno apsolutno ništa za što bi se premijer mogao uhvatiti pa reći – OK, dajmo im šansu.

Oni su mislili….

Regionalna je politika potpuno zakazala. Ne toliko u neinformiranosti kad kažu da su, eto, mislili, sve donedavno, kako je Uljanik i dalje uzorna firma. Ne, ne. Zakazali su jer nisu ponudili ideju, nisu se konzultirali s ljudima iz biznisa, nisu ušli u srž problema, nisu htjeli shvatiti da je kraj nečega uvijek početak nečeg drugog. Regionalna politika nije uzela u obzir da se upravo u najkritičnijim vremenima i okolnostima treba tražiti šansu za nove iskorake i ideje. To traži hrabrost i cojones, a toga je nedostajalo. A nije da nije bilo dobrih ideja koje su im predložene. No, umjesto proaktivnosti i ofanzivnog, regionalna politika se opredijelila za pasivan i defanzivan pristup. Time je Uljanik stavljen u inferiornu poziciju jer je ispalo da se za njegovo zadržavanje na životu, osim demagogije ovdašnjih političara, ozbiljno bore samo sami Uljanikovci. I nitko drugi.

Stečaj Uljanika je, dakle, realniji od restrukturiranja. Pod pretpostavkom da doista završi u stečaju, hipotetski se ipak otvaraju neke nove mogućnosti. Poput stečaja s preustrojem kada se mogu, naprimjer, formirati tri nove firme. Jedna od njih bi se, uz pravilnu valorizaciju znanja Uljanikovih inženjera, bavila samo sofisticiranom brodogradnjom. Tako bi se u Rijeci odvijala gradnja, dok bi u Puli bilo istraživanje i razvoj, projektiranje, nabava i prodaja. Druga bi se firma bavila novim djelatnostima koje bi se pozicionirale u Vodnjanu gdje bi se zaposlio veći broj ljudi iz same proizvodnje. No, tu bi se, uz suradnju s prvom firmom koja bi to projektirala, mogla razvijati i robotika, kao i sve neizostavniji IT sektor. Treća firma bavila bi se komercijalizacijom postojećeg prostora u pulskom brodogradilištu koji više nije vezan za proizvodnju. Kroz nju bi se stvarali uvjeti za poslovno-nekretninski i turističko-ugostiteljski biznis koji bi javnosti bio detabuiziran te predstavljen kao model održivog i profitabilnog poslovanja koje može opstati na tržištu.

Velika prednost modela stečaja s preustrojem bila bi u optimizaciji broja zaposlenih. Svi bi najprije završili na zavodu za zapošljavanje odakle bi se povuklo one koji su potrebni za funkcioniranje tri nove firme. Ostale bi se zbrinulo i(li), još bolje, organizirala bi im se prekvalifikacija kako bi na tržištu rada bili konkurentni. Za realizaciju ovakvog plana potrebno je angažirati stručnjake koji su u stanju brzo i realno sagledati situaciju te izraditi modele opstanka Uljanika kroz organizaciju tri nova društva. Država, koja bi kao najveći vjerovnik bila vlasnik ovih firmi, u jednom trenutku stavila bi ih na prodaju. Mirovinskim fondovima sigurno bi bile zanimljive firme koje bi poslovale u Vodnjanu, a posebno na području današnjeg brodogradilišta. Dakle, ideja je da se kroz stečaj provede preustroj, izrade poslovni modeli koji su održivi i profitabilni te u igru uvedu novi ulagači. Prije svega su to mirovinski fondovi spremni s konkretnim kapitalom koji traži svoje targete ući u cijelu priču. Otprilike ovakav model sugeriran je Upravi Uljanika na čelu s Emilom Bulićem.

Iz ozbiljnih krugova mu je sugerirano i da za to angažira bivšu ministricu gospodarstva Martinu Dalić, za koju se znalo da je duboko i kvalitetno ušla u problematiku Uljanika, te još četiri osobe. Sugerirano mu je da oko Dalićke okupi najbolje stručnjake jer je procjena bila da unutar Uljanika nema kadrova osposobljenih za kvalitetno osmišljavanje ovako ambicioznih planova. No, poslovno potpuno introvertirana Uprava Uljanika na čelu s Bulićem, isto kao i sterilna regionalna politika, sve je ignorirala, ništa se s njene strane pametno nije napravilo i izgubljeno je dragocjeno vrijeme za pokušaj logičnog i tržišno opravdanog spašavanja brodogradilišta.

Karijera prije svega

Poanta je, naime, da je jedan ugledni istarski poduzetnik sve ovo još i prije nego Buliću predložio i visokopozicioniranom IDS-ovcu. Zbog značaja i snage svoje funkcije on je mogao utjecati na vodeće strukture Uljanika. Iz straha da mu karijera zbog toga ne bi patila i izbjegavanja preuzimanja odgovornosti, nije to učinio.

Velika je vjerojatnost da je taj moćni regionalni političar propustio priliku kreiranja budućnosti Uljanika. I to unatoč tome što mu je iz jednog moćnog mirovinskog fonda otvoreno poručeno da su spremni sudjelovati u stečaju s preustrojem – "ako se politika s time složi". Umjesto da se sada već naveliko raspravlja o načinu ulaska mirovinskih fondova u drugačije poslovno organizirani Uljanik, regionalni političari danas u Zagreb, prigodno patetično i beznačajno, poručuju "Uljanik mora opstati" i "radnici moraju zadržati radna mjesta". To nije dovoljno. To više ne prolazi.


Podijeli: Facebook Twiter




Više iz rubrike