Autor Andrea Joksić i Marsovo polje
Odluka pulske gradske uprave da se zemljište na Marsovom polju ostavi na korištenje građanima i njihovim ljubimcima može izgledati prihvatljivo svakom ekologu i ljubitelju prirode. No dugoročno gledano s ekološke strane je počinjena strateška greška.
Naime, malo je vjerojatno da će tako atraktivna lokacija nadomak centra Pule i ubuduće ostati nedirnuta građevinskim zahvatima. Tako je propuštena prilika za izgradnju sportskog kompleksa uz poštivanje ekoloških standarda, koji bi služio vrhunskom sportu. A u slučaju promjene vlasti u Gradu Puli, moguće je da će se na navedenoj lokaciji ponoviti problematična stambena i druga gradnja sa zanemarivanjem osnovnih normi i pravila struke. U tom kontekstu bit će potpuno promašena planirana proračunska investicija Grada Pule od preko 5.000.000 kuna na lokaciji Marsovo polje u sljedeće tri godine.
U situaciji u kojoj se NK Istra 1961 smatra najvećim regionalnim nogometnim predstavnikom vrhunskog sporta u Istarskoj županiji u kojoj treniraju seniori i cjelokupni omladinski pogon, jako nespretno djeluje izjava pulskog gradonačelnika da "Marsovo polje ostaje građanima". Teško je vjerovati da će idejno rješenje za tu lokaciju koju predlaže Grad Pula kanalizirati veću društvenu korist od prvobitne ideje izgradnje nogometnog kampa NK Istre 1961 čiju bi privatnu investiciju u potpunosti financirao navedeni nogometni klub. Čini se da mnogi privatizaciju razumijevaju kao otuđivanje: nešto što je prethodno bilo "naše", to jest u kolektivnom vlasništvu, sada postaje nečije, to jest privatno.
Međutim, ekonomska literatura tu pokazuje da privatizacija, posebno kada je popraćena komplementarnim reformama, može imati značajan pozitivan efekt na ekonomiju, BDP i ekonomski rast. Nema sumnje da će ovakve pogrešne koncepcije prema poduzetništvu i privatnoj inicijativi i dalje postojati ako se ne poboljša edukacija javnosti osnovnim ekonomskim idejama.
Ostaje nejasno kako je ekološki manje prihvatljiva ideja izgradnje nogometnog kampa od izgradnje mreže biciklističkih staza na području Pule. Ovdje se primjećuju dupli kriteriji koji su vidljivi kod proračunskog financiranja izgradnje 15 km biciklističkih staza uz obalu, a koja bi se, također, odvijala i na neasfaltiranim, zelenim javnim površinama.
Također nosioci pulske vlasti i glavni agitatori zeleno-lijeve opcije pokazuju nerazumijevanje u svom lobiranju za solarne sustave na području Pule.
Potpuno je opravdana bila dugogodišnja zabrinutost pulskog stanovništva po pitanju selekcije i zbrinjavanja otpada na pulskom odlagalištu Kaštijun, pa stoga ne bi trebalo iz javnog diskursa zaobilaziti teme o zbrinjavanju i recikliranju fotonaponskih panela. Ovo pitanje zahtjeva ozbiljniji pristup ako je jasno da navedeni paneli sadrže toksične tvari (kadmij, olovo, telur, indij, selen) te se takvi predmeti klasificiraju kao "opasan otpad" (Direktiva Europske zajednice 2008/98/EZ, čl. 3, st. 2), a tehnologija njihovog zbrinjavanja nije prisutna na teritoriju Republike Hrvatske. Ne treba zanemariti niti istraživanje Tehničkog sveučilišta Bergakademie u Freibergu čija predviđanja ukazuju da se do 2030. godine očekuje porast količine fotonaponskog otpada do 130.000 tona na razini EU. Iluzorno je očekivati da će solarizacijom kućanstava, trenutačno smanjeni troškovi električne energije, u konačnici rezultirati apsolutnim nižim životnim troškovima za građane. Smanjena potrošnja električne energije od strane HEP-ovih korisnika generirai će manje prihode navedene firme u državnom vlasništvu odnosno smanjenjem financijskih sredstava u državnom proračunu. Država će u takvim okolnostima vjerojatno biti prisiljena povećavati namete, a kasnije i uvesti skuplji obračun električne energije. Zbog povećane potrošnje energije razvijenije europske zemlje su sklonije obnovljivim energetskim izvorima pa otuda povećana participacija takvih država u sufinanciranju solarnih elektrana. U Hrvatskoj je višegodišnji trend pada potrošnje energije pa otuda nelogičnost u želji određenih političkih struktura za posezanjem energije iz obnovljivih izvora čiji su procesi ekonomski neodrživi u siromašnijim zemljama. U danim okolnostima upitna je i financijska isplativost projekata solarnih sustava u hrvatskim kućanstvima kao korisnika postrojenja za samoopskrbu. Solarne elektrane bazirane na akumulatorskim baterijama su potpuno financijski neisplative zbog visokih cijena navedenih baterija. S druge strane, akumuliranjem solarne energije u mrežu tržišnih opskrbljivača (npr. HEP Elektre) vlasnik obiteljske kuće ili stambene jedinice mora proizvesti otprilike dva kWh da bi kasnije imao na raspolaganju samo jedan kWh. Ovaj izračun je jasniji ako se uzme u obzir da je korisnik prilikom potrošnje jednog kWh dužan platiti i sve propisane naknade (naknada za poticanje proizvodnje iz obnovljivih izvora, naknada za korištenje prijenosne
mreže i naknada za korištenje distribucijske mreže) i PDV. Otegotna okolnost kućanstvima u Republici Hrvatskoj je i nemogućnost samostalnog trženja proizvedenim viškovima električne energije. To znači da vrijednost ovakve investicije može biti isplativa jedino uz značajnu subvenciju države ili europskih fondova.
Proces prilagodbe hrvatskog gospodarstva ekološki održivim konceptima po uzoru na razvijene europske zemlje skup je i dugotrajan proces, pa je stoga potrebna fleksibilnost i stručnost za privlačenje investicija koje će imati pozitivan učinak na ukupnu ekonomsku produktivnost i njezin rast te na zaposlenost. Odbijanjem pulske gradske uprave da NK Istri 1961 dodijeli zemljište na Marsovom polju i tako donese značajnu stranu investiciju koja bi omogućila gradu Puli da se pozicionira kao regionalno sportsko središte nastavak je dugogodišnje antipoduzetničke politike. Ova strateška greška mogla bi imati i duboke konzekvence ukoliko se ne pronađe kompromisno rješenje s već trećim privatnim vlasnikom pulskog nogometnog prvoligaša koji bi mogao ustuknuti pred utopijskom pričom o vrhunskom sportu u Puli.