"Gorovita zemljo, zemljo na rijeci" (Land der Berge, Land am Strome) početni je stih pjesme koju gotovo svaki Austrijanac napamet znade. "Nova" je to austrijska himna - za razliku od one franzjosefske, "Bože živi, Bože štiti", koje se i najstariji Istrani još sjećaju - a napisala ju je zimi 1946.-47. Paula Preradović na znanu glazbu blagopočivajućeg W. A. Mozarta, piše Daniel Načinović

U predstavi Borisa Senkera u režiji Roberta Raponje "Sanjari budućnosti", koja je nedavno premijerno izvedena u baljanskoj utvrdi Fort Forno, razni protagonisti koji su u raznim epohama bili vezani uz Pulu "sanjali" su naš tritisućljetni grad. Pulu su tako sanjali arhitekt Pietro Nobile i povjesničar Pietro Kandler. "Zvjezdane snove" sanjali su Johann Palisa, voditelj Mornaričke zvjezdarnice na Monte Zaru, i Herman Potočnik Noordung, svemirski arhitekt. Nisu mogli izostati niti "Rajski snovi" Paula Kupelwiesera, Alojza Čufara i nezaobilaznog doktora Roberta Kocha.

Tu su bili i književnici i glazbenici, od Thomasa Manna do Antonia Smareglie i Franza Lehara. I kao šećer na kraju, "Nostalgične snove" o Puli sanjala je Paula pl. Preradović, autorica austrijske himne, koju je interpretirala Selma Alispahić, čuvena sarajevska kazališna umjetnica.

Pjesnički počeci

Odmah se nameće pitanje, kako je žena, djevojka koja je živjela u Puli postala autorica austrijske himne. Odakle ta poveznica, a da se o njoj toliko ne zna? Široj javnosti lik i djelo Paule pl. Preradović nisu toliko poznati, tek se posljednjih nekoliko godina, "u paketu" s revalorizacijom lika i djela velikana koji su djelovali u Puli tijekom raznih povijesnih razdoblja nastoji prikazati tko je ona bila i čime se bavila.

Živjela je u Puli pored Mornaričkog parka, kao što je to i prikazano u predstavi, gdje je scena u znaku ove žene ujedno i snažan, metaforičan prikaz društva, povijesti, doba raspada jednog i stvaranja novog ustrojstva.

Paula von Preradović, književnica, rođena u Beču 12. listopada 1887., u istom gradu preminula 25. svibnja 1951., djetinjstvo i mladost provela je u Puli. Živjela je ovdje, kako povijesni izvori pišu, u dva navrata: prvi put u razdoblju od 1889. do 1901., a drugi put od 1905. do 1913. godine. U Puli je njezin otac Dušan - sin hrvatskog pjesnika, austrijskog generala i hrvatskog bana Petra Preradovića - služio kao austrougarski mornarički časnik. Tu mu je kći pohađala pučku školu. Upravo u Puli piše i svoje prve pjesme. Godine 1913. odlazi u München na tečaj za bolničarke, ne sluteći da zauvijek napušta Pulu, a 1914. prelazi u Beč zajedno s obitelji koja se zbog rata iselila iz Pule. Godine 1916. udaje se za povjesničara i novinara Ernsta Moldena.

Tekst austrijske državne himne napisala je 1947. godine. Puli je posvetila veći broj pjesama, a Dalmaciji zbirku soneta "Dalmatinische Sonette", objavljenu 1933. godine. Potkraj života napisala je autobiografski roman "Kindheit am Meer", u kojem se prisjeća djetinjstva u Puli, svojoj "izgubljenoj domovini". Objavljen je 1955. godine u knjizi njezina supruga Ernsta Moldena pod naslovom "Paula von Preradović. Porträt einer Dichterin". Ulomci iz ove knjige prevedeni su na hrvatski u časopisu za književnost "Nova Istra". Sabrana su joj djela "Gesammelte Werke" tiskana 1967. u Beču. Prigodom 50. obljetnice smrti postavljena je spomen-ploča na kući u kojoj je živjela u Puli.

Gorovita zemlja

"'Gorovita zemljo, zemljo na rijeci' (Land der Berge, Land am Strome) početni je stih pjesme koju gotovo svaki Austrijanac napamet znade. 'Nova' je to austrijska himna - za razliku od one franzjosefske, 'Bože živi, Bože štiti', koje se i najstariji Istrani još sjećaju - a napisala ju je zimi 1946.-47. Paula Preradović (1887. - 1951.), unuka poznatog hrvatskog pjesnika Petra Preradovića (1818. - 1872.) na znanu glazbu blagopočivajućeg W. A. Mozarta. Paula Preradović poznata je i po svojim 'Dalmatinskim sonetima' te djelima 'Pave i Pero' i 'Izgubljena domovina'. Roman 'Pave i Pero' ponovno je objavljen 1987. godine u izdanju Amalthea Verlaga, dok su drugi radovi Paule von Preradović, kako ovdje upućeniji vele, raspačani. Ostaje, međutim, tekst himne 'Land der Berge' kao najprisutnije ostvarenje slavne unuke poznatog djeda, i upravo se ovih dana u Beču podigla prašina, združujući književno djelo i zakonske paragrafe, a pitanje glasi: Čija je, zapravo, 'Gorovita zemlja'? Autorski dijele je Preradovićeva i Mozart; no, kome pripadaju autorski prihodi od javnog izvođenja i korištenja putem medija? Prema zakonskim regulativama, autorska prava produžuju se 70 godina po autorovoj smrti, što znači da prava u vezi s tekstom himne nisu zastarjela, a kad bi se tantijemi unatrag obračunali, došlo bi se zacijelo do basnoslovnih brojaka", napisao je novinar i književnik Daniel Načinović prije više od 27 godina, kada se tek ime ove slavne Puljanke počelo ponovno spominjati i od kada je u biti na neki način počela revalorizacija njezina stvaralaštva.

U svome osvrtu Načinović te daleke 1992. godine zaključuje da je "Paula Preradović (njezino se prezime i na njemačkom govornom području piše izvorno sa 'ć') književnica koju bi i naši izdavači mogli cjelovitije predstaviti. Ne samo iz pijeteta prema u nas znamenitome djedu".

Spisateljska obitelj

Prije 18 godina, 2001. u Puli je, nedaleko od kuće u kojoj je živjela pored Mornaričkog parka na Palazzinama, obilježena 50. godišnjica smrti ove hrvatsko-austrijske književnice. Tom je prigodom otkrivena spomen-ploča, održan je i okrugli stol o životu i djelu Paule Preradović, a Filatelističko društvo "Arena" izdalo je prigodnu razglednicu i pečat. Programima je prisustvovao i poznati austrijski publicist Otto Molden, sin Paule Preradović.

Pallazine su građene 1860-ih godina, a Preradovići su živjeli u prvoj u nizu od četiriju zgrada južno od Mornaričkog parka. Prema knjizi Branka Perovića "Austrougarske vile i kuće u Puli", kapetan linijskog broda Dušan Preradović je "kao odličan poznavatelj astronomske navigacije, od 1888. radio u novoizgrađenom pulskom Hidrografskom zavodu na Monte Zaru. Talentirani pisac i poznavatelj pomorske povijesti, Dušan je objavljivao povijesne radove u publikacijama tog zavoda, zagrebačkim časopisima i u publikacijama bečkog Arsenala. Dušan je, iako darovit 'K. u. K. Marine-offiziere', kao neodrođeni Hrvat, bio jedan od prvih darovatelja dvjestotinjak knjiga na hrvatskom jeziku za prvu javnu hrvatsku knjižnicu u Puli, osnovanu 1909. godine".

Književnica i publicistkinja Tatjana Arambašin Slišković, koja je bila poznata prije svega po svojim zapisima o (ne)poznatim Puljanima te zahvaljujući čijim su osvrtima revalorizirana djela mnogih od njih, pohvalila je postavljanje spomen-ploče u Puli i činjenicu da je nekoliko entuzijasta osvježilo sjećanje na ovu austrijsku pjesnikinju, ali i pjesnikinju Pule u kojoj je provela rano djetinjstvo i koju je iskreno voljela, nikad je ne zaboravljajući.

Arambašin Slišković je prevela i njezinu pjesmu "Heimweh" kao "Tugovanje za zavičajem": "Bijaše maglovit dan, / Stajaše jedno bajamovo stablo / Iz oblaka je silazio galeb. / Jedna stara staza provlačila se kroz grmlje smrike, / čvrsto utabana od mnogih tisuća nogu. / Ni jedan list se nije micao, / moje srce je lupalo glasno, / Morala sam odmah poljubiti tu crvenu zemlju".

Iščitavajući djela ove gotovo pa zaboravljene Puljanke Arambašin Slišković navodi da je Paula šetala s ocem pored mora te zapisala: "Tata je bio tata, najdivniji i jedini, isto kao što je mama bila najdraža, najsrdačnija i na svoj način također jedina. Majka nije ništa znala o čarolijama, a sigurno se ne bi za to ni zanimala jer nije bila za fantastično".

Istra raširenih dlanova

Zbog razvedenosti njezinih obala, Paula uspoređuje Istru s dlanom raširenih prstiju pruženom u more. Zahvaljujući prijevodu i osvrtu Tatjane Arambašin Slišković saznajemo da je Paula Preradović o Istri zabilježila: "Bijeli žal ju je obrubljivao, šafran, šumarice, ljubice, klinčići i plamteći crveni makovi prekrivali su svjetlucajući njezine livade, mirta, mastika, smreka i drača rasli su kao tršavo grmlje na njenim padinama, masline, hrast plutnjak, čempresi, borovi bacali su hlad na crvenu zemlju još dok su tuđi narodi na njoj obitavali, od kojih do nas nije doprla nikakva vijest ni ime, ni jedna poblijedjela kost, ni obrađen kamen. Galeb je letio kličući preko nje, sokolovi su krstarili visoko, gušterica se sunčala kao što i danas radi i ne zna ništa o zbivanju i izumiranju tih pradavnih žitelja".

Upravo zahvaljujući Tatjani Arambašin Slišković, Danielu Načinoviću, Borisu Domagoju Biletiću, Brunu Dobriću, Eldi Krajcar Percan, Borisu Senkeru i Robertu Raponji te još nekolicini entuzijasta, sjećanje na ovu austrijsku Puljanku i danas postoji te teži sve većoj revalorizaciji, kao što je godinama unazad krenula revalorizacija lika i djela skladatelja Antonia Smareglie te niza drugih umjetnika i velikana.

Pjesma djedu Petru Preradoviću

"Djede, spavaš li duboko?

Djede, dođi jednom noću k meni!

Tako bih rado cjelivala tvoje ruke.

Ah, djede, zašto si morao umrijeti?

Što sanjaš sve ovo vrijeme?

Znaš li za mene u svom dubokom grobu?

Mlada sam žena. Tvoje krvi.

Ja sam kao ti, pjevam i puna sam žara.

Ipak sam slaba i bez potpore.

Moji osjećaji su divlji, a moj put dalek.

Što sanjaš sve ovo vrijeme?

Djede, ne budi mrtav!

Mi bismo se sigurno puno voljeli.

Zar nećeš svoje ruke pjesnika položiti na moju glavu, za kasni blagoslov?

Zar nećeš pogledati bukti li u mojim smeđim ojađenim očima tvoj plamen?

Djede, ne budi mrtav!"

(u prepjevu Tatjane Arambašin Slišković)

Povezane vijesti

• KNJIŽEVNICA AUSTRIJSKA, ALI I HRVATSKA: Vrijeme za lifting sjećanja na Paulu pl. Preradović