U visokim prizemljima novoizgrađenih zgrada otvarale su se mnogobrojne gostionice pa ne čudi da je tadašnja Via Minerva za mnogobrojne mornare i arsenalske radnike bila centar zabavnog i noćnog života. Iako padom Austro-Ugarske i zatvaranjem Arsenala Pula prestaje biti relevantnim vojnim gradom, mnogobrojne gostionice u tadašnjoj Via Minervi ne zjape prazne

In via Minerva

xe un’osteria

xe l’alegria

del polesan…

…refren je pulske starogradske pjesme inspirirane jednom od najpoznatijih ulica pulskog Starog grada. Današnja Maksimijanova ulica, prije toga Ribarska ulica, u memoriji starijih generacije Puljana poznata kao Via Minerva, ostala je sinonim za provod i noćni život Pule. Pomalo samozatajan položaj između najprometnije Ulice Sergijevaca, u blizini Arsenala i luke, ta je ulica imala idealan položaj za desetke gostionica u kojima su uz društvo prijateljica noći ili farfalina, kako ih ondašnja glasila nazivaju, zaborav od naporne svakodnevnice nalazili mnogobrojni mornari i arsenalski radnici.

Paukova mreža

Položaj i pravocrtni oblik današnje Maksimijanove ulice imaju ishodište još u najranijem antičkom urbanističkom konceptu Pule. Uobičajena antička shema međusobno ortogonalnih pravocrtnih ulica nije se mogla primijeniti na gradu osnovanom na temeljima histarske gradine na vrhu brežuljka. Rimska Pula stoga ima specifičan urbanistički koncept koji se može usporediti s paukovom mrežom, s dvije kružne ulice u podnožju brežuljka spojene usponima koje vode k vrhu brežuljka. U podnožju se na uspone nadovezuju ulice koje vode do vrata u gradskim bedemima. Maksimijanova ulica je upravo jedna od tih ulica koja se nastavljala na jedan od uspona. Ona je kroz gradska vrata, Porta del monastero (ponegdje se spominju i kao Porta della Badia) pravocrtno vodila do pristaništa, najzaštićenijeg područja u pulskom zaljevu Valle del Buso. Iako arheološkim istraživanjima nije potvrđen točan položaj navedenih gradskih vrata, pretpostavlja se da su se nalazila u blizini samostana benediktinaca iz V. stoljeća i uz koji je podignuta ranokršćanska bazilika Sv. Marije Formoze. Dao ju je sagraditi ravenski nadbiskup Maksimijan, rođen u Veštru kraj Rovinja, a Pula je bila grad njegova đakonata. Pretpostavlja se da je sagrađena na temeljima Minervina svetišta, jer su u neposrednoj blizini crkve sredinom 19. stoljeća pronađena dva nadgrobna spomenika koji spominju Minervu, rimsku božicu ratnika, poezije, medicine… Od nekadašnje trobrodne bazilike ostala je sačuvana samo južna kapela i sjeverni zid. Već u 13. stoljeću crkva je bila zapuštena i okružena močvarom pa je stoga i nazvana crkvom Sv. Marije od Trstike (S. Maria de Canneto). Dijelovi centralne apside i sjeverne kapele bili su vidljivi sve do druge polovine 19. stoljeća, odnosno do početka intenzivne gradnje na ovom području.

Na raskrižju s krivudavim prolazom Vicolo della Bissa na zapadnoj strani, prema planu iz 1820. godine nalazio se hospicij obližnje crkve Majke Božje od Milosrđa, dok je na južnoj strani ulica završavala ruševnim ostacima ranokršćanske bazilike Sv. Marije Formoze. U to se vrijeme, do odluke o imenovanju novih ulica i trgova 1869. godine, ovo područje nazivalo Contrada Santa Giuliana, a nalazilo se u posjedu pulskih obitelji Carboncicio, Vio, Scoco, Lazarich, Cresovani na zapadu te u posjedu obitelji Negri i Seo na istočnom dijelu.

Novi nazivi

Izbor Pule za glavnu ratnu luku Austro-Ugarske Monarhije te početak gradnje Arsenala razlogom je da se od samo par tisuća stanovnika, koliko Pula ima 1836. godine, pedesetak godina kasnije broj stanovnika udeseterostručuje. Grade se kuće u novim četvrtima izvan gradskih zidina, ali i na neizgrađenom zemljištu unutar gradskih zidina. Grad, koji je do tada preživio teška propadanja, ponovo se budio i oživljavao…

Gradnja unutar gradskih zidina zasnovana je na urbanoj antičkoj shemi s vidljivim i specifičnim ambijentom uličnih mreža. Površine unutar takve ulične mreže čine uz rub ulica kompaktno izgrađeni blokovi sa zgradama različitih namjena s unutarnjim dvorištima. Za razliku od ulice kao javnog prostora, ta dvorišta predstavljaju životni vanjski prostor koji služi isključivo stanovnicima tih zgrada. Iako se ta shema kroz dugo vremensko razdoblje djelomice deformirala, posebice u srednjovjekovnom razdoblju, upravo je na prostoru uz Maksimijanovu ulicu vidljiv i do današnjih dana prepoznatljiv takav način gradnje.

Poznato je da su se u Puli već u 15. stoljeću posebnim nazivima, obično prema najbližim gradskim vratima, obilježavale pojedine gradske četvrti. Intenzivna izgradnja potaknula je gradske vlasti da 1869. godine donesu odluku o imenovanju postojećih ulica i trgova. Tom je odlukom određen naziv za 26 ulica i 6 trgova čije nazive nalazimo na planu grada iz 1872. godine.

Na području dotadašnje Contrade Santa Giulia imenovana je današnja Maksimijanova ulica kao Via Minerva, prema već spomenutim grobnim natpisima koji spominju rimsku božicu Minervu, a u to vrijeme pronađenim na tom području. Ulica nosi taj naziv do 1948. godine kada mijenja naziv u Ribarska ulica. Odvojak za obližnji trg i crkvu Majke Božje od Milosrđa (Misericordia), današnji Prolaz kod Zdenca, i ranije je nosio naziv Vicolo Pozzeto prema toponimu koji se javlja još u srednjem vijeku, najvjerojatnije prema bunaru koji se nalazio na tom području. Prolaz koji je spajao Maksimijanovu ulicu s Opatijskom ulicom, nazvan Calle della Bisa, vijugao je kroz danas nepostojeći, u bombardiranju Pule uništen stambeni blok. Nasuprot tom prolazu još i danas vidljivi prošireni prostor, današnja Piazzetta Lacea, nazvan je Piazzetta Minerva, a dvadesetak godina kasnije, 1889., prema imenu cijelog područja, nosi naziv Piazzetta Santa Giuliana sve do 1948.

Useljavaju obrtnici

Na slobodnim površinama između rijetkih i trošnih prizemnica, duž obje strane Maksimilijanove ulice sagrađene su zgrade s visokim prizemljima i sa stanovima za iznajmljivanje na katovima. Time su se afirmirali i novi socijalni modeli života strani lokalnom stanovništvu pa je razumljivo da su vlasnici tih zgrada bili uglavnom bogati trgovci doseljeni iz susjednih krajeva unutar Austro-Ugarske Monarhije. Na kraju ulice, tik do kapele crkve Sv. Marije Formoze, nasuprot Arsenalu, bečki poduzetnik Heim izgradio je hotel Central, uništen u bombardiranju grada 1944. Ulica je bila u sjevernom dijelu popločena pločama sivog pješčenjaka te vapnenca na južnom dijelu, s kolnikom i pločnikom uzduž cijele ulice.

U visokim prizemljima novoizgrađenih zgrada otvarale su se mnogobrojne gostionice pa ne čudi stoga da je tadašnja Via Minerva za mnogobrojne mornare i arsenalske radnike bila centar zabavnog i noćnog života. Iako padom Austro-Ugarske i zatvaranjem Arsenala Pula prestaje biti relevantnim vojnim gradom, mnogobrojne gostionice u tadašnjoj Via Minervi ne zjape prazne. I u vrijeme talijanske vlasti mnogobrojni Puljani nakon napornog rada rado posjećuju ovu ulicu u centru grada. Posebice je na glasu čuvena gostionica Alegria koja se nalazila na raskrižju s Vicolom della Bissa, a čiji je vlasnik bio Giovanni Milanese, Puležanima poznatiji kao Giovannin Mandola. Zanimljivo je da je šjor Giovannin nakon egzodusa u predgrađu Gorize otvorio gostionicu istog imena Alegria-Via Minerva 8.

Za vrijeme talijanske uprave, u nepunih tridesetak godina, u Maksimijanovoj ulici se gradi tek jedna građevina. Naime, 1937. godine na raskrižju s ulicom Sergijevaca, Alberto Turina, jedan od najznačajnijih pulskih arhitekata (projektant elektromlina i tzv. doktorske zgrade kod amfiteatra), podiže stambeno-poslovnu zgradu.

Za razliku od neposrednog okruženja, Maksimijanova ulica, osim hotela Central i njemu susjednog stambenog objekta, iako u neposrednoj blizini Arsenala, nije pretrpjela veća razaranja. Nakon dvogodišnje angloameričke uprave i egzodusa stanovništva, malobrojnim starosjediocima u polupraznom gradu pridružuju se novi stanovnici iz istarskog zaleđa, ali još više s istočnih prostora novonastale države. U neke od napuštenih prostora nekadašnjih gostionica useljavaju obrtnici sa svojim radionicama. Tek će se krajem šezdesetih godina otvoriti prva gostionica, kultni "Crni mačak".

Velike promjene

Početak novog milenija donosi zapuštenoj i devastiranoj Maksimijanovoj ulici velike promjene. Započinje rekonstrukcija kompletnog popločenja i infrastrukture (voda, kanalizacija, telefon) koja je bila zamišljena kao predložak za uređenje ostalih dijelova pulske starogradske jezgre. No, unatoč stručnim i konzervatorskim nadzorima i dugotrajnim radovima, neprikladnim popločenjem od ispoliranih ploča neadekvatne veličine, ta je rekonstrukcija postala primjerom na koji način ne bi trebalo pristupiti uređenju drugih ulica pulskog Starog grada.

Još do prije nekoliko godina Maksimijanova je ulica, iako vidljiva s pješački najprometnije gradske ulice Sergijevaca, bila izvan linija kretanja pješaka pa time i ne suviše pogodna za uslužne sadržaje. Posljednjih godina, velikim porastom broja turista koji Pulu iz vojno-industrijskog grada pretvaraju u turističko odredište, u visokim prizemljima Maksimijanove ulice, gdje su nekada bile gostionice, ponovo se otvaraju restorani, kafići…