Od kolijevke pa do groba

"Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba", a da se malo proširi taj pojam, to famozno "đačko" doba, u širem smislu, traje od vrtićke dobi pa sve do fakulteta. No, možda tome više nije tako. Djeca vrtićke dobi ne smiju se više zaprljati, moraju biti uredna, čista, igrat se u gotovo pa "laboratorijskom uvjetima", da ne bi pokupila kakav virus, bakteriju, prljavštinu, bila šporka, neuredna, musava, jer danas svi trebaju, već od najmanjih nogu, biti trendi odjeveni i nisi "in" ako već od najranije dobi nemaš trenirku od marke i isto takve cipele.

Potom kreće osnovna škola. Tu treba također biti odjeven u trendu, imati sve pet, neovisno o znanju i ići na što više slobodnih aktivnosti gdje se neće zaprljati niti umoriti, ali će se rekreirati i naučiti puno toga uz uvijek sjajno raspoložene učitelje/mentore. Cijenit će se, prije svega, učitelji koji daju dobre ocjene, ne traže puno, ne daju domaće zadaće, nikada ne podviknu malo, jer, generacija "fejsbuk" roditelja uvijek ima što komentirati, lajkat' i šerat' vezano uz rad učitelja, popraćeno uz bezbroj komentara.

No, naravno, nije sve tu niti tako crno. Ima još uvijek roditelja koji samo žele da njihova djeca budu djeca, da uče, griješe, odrastaju, napreduju, pa da i učitelji budu strogi kada treba i koliko treba, da djeca uče odgovornosti i da škola bude i životna škola. Puno se puta raspravljalo o tome je li bolja čvrsta trojka ili labava, poklonjena, užicana petica.

"Pa što će s trojkom, neće moći upisati željenu srednju školu, a ako ne upiše željenu srednju školu, neće moći niti željeni fakultet, pa uzročno-posljedično niti raditi ono što želi", znaju komentirati neki roditelji. Drugi pak ističu da bi trebalo drukčije i sustavnije pratiti znanje i učenje, možda opet uvesti prijemne ispite za srednju gdje će fokus biti prije svega na znanju, a ne toliko na ocjenama. No, oslikavaju li ocjene znanje, jesu li ocjene preslik znanja, naučenog i ako jesu, u kojoj su to mjeri?

Nezadovoljstva školskim sustavom stalno ima sa svih strana, bez obzira na promjene reformi, ministara, ministarstva, naputaka, programa. Učitelji, odnosno nastavnici ili profesori, sve se opterećeniji poslovima koji su više administrativno-statističkog tipa i nisu toliko povezani s nastavom i gradivom, roditelji se žale da su djeca nezadovoljna jer su preopterećena, a djeci nastava nije uvijek zanimljiva. Naravno, teško je udovoljiti svima i nikada niti svi neće biti zadovoljni sustavom. No, kakva bi trebala biti škola budućnosti, dali u potpunosti u znaku informatike i moderne tehnologije i suvremenih kompetencija, u znaku logičkog razmišljanja, u znaku što boljeg razvoja mnemoničkih, kognitivnih i psihomotoričkih sposobnosti, kreativnog razmišljanja, usvajanja što većeg broja podataka, učenja stranih jezika u što većoj mjeri ili svega toga navedenog - svatko će o tome imati nešto za reći. No dotle, kako kaže poslovica, psi laju, a karavane (mogli bismo reći i generacije učenika, učitelja i roditelja) - prolaze.